Edward Said preminuo je u bolnici u New Yorku u srijedu navečer u 6.30, konačno oboren komplikacijama izazvanim leukemijom s kojom se tako hrabro borio od ranih 1990-ih.
Marširamo kroz život nošeni onim suborcima za koje znamo da marširaju s nama, pod istim barjacima, noseći iste boje, nošeni istim nadama i uvjerenjima. Mogu biti tisuću milja daleko; možda nismo razgovarali s njima mjesecima; ali njihovo je druženje urezano u naše duše i održava nas spoznaja da su s nama u svijetu.
Malo više od Edwarda Saida, za mene i mnoge druge. Koliko puta, nakon tjedan dana, mjesec dana ili više, dobio sam ga telefonom iu roku od jedne sekunde bio sam uzdignut u svom duhu, dok smo prolazili kroz naše novosti: njegova putovanja, njegovi trijumfi, pretrpljene uvrede; neprijatelji prekorili i tjerali u bijeg. Čak i u svojoj sitničavosti bio je veličanstven, i dok bih se ja smijao njegovom bijesu zbog neke jadne podruge koju mu je uputio osmorazredni pisar, on bi se popeo s pijedestala mučeništva i nasmijao se sam sebi.
Nikada nije izgubio svoju vatru, čak ni dok je leukemija pritiskala, bila preusmjerena, ponovno pritisnuta. Živio je brzinom koja bi oborila čovjeka upola mlađeg i deset puta zdravijeg: avion za London, počasna diploma, dalje za Libanon, dalje na Zapadnu obalu, dalje u Kairo, u Madrid, natrag u New York . I cijelo to vrijeme sipao je Saidovu prozu u kojoj sam najviše uživao, vatrene kritike koje je dijelio CounterPunchu i golemoj svjetskoj publici. Na vrhuncu njegove forme njegova proza ima nemilosrdnu, nemilosrdnu jasnoću Swifta.
Palestinci nikada neće upoznati većeg polemičara. Prije nekoliko tjedana sam, uz njegovo ljubazno dopuštenje, od tri njegova eseja sastavio završni dio naše nadolazeće zbirke CounterPunch, Politika antisemitizma. Zahvatila me, kao i često prije, snaga proze: kako je itko mogao čitati te gorljive rečenice i ne kipjeti od bijesa, dok se istodobno divio Edwardovoj velikodušnosti duše: da je s imperativom pravde i nacionalnosti za njegov narod došao i čovječanstvo koje je pozivalo na pomirenje između Palestinaca i izraelskih Židova.
Njegova književna energija bila je nevjerojatna. Memoari, kritike, homilije, fikcija izbijala je iz njegova pera, nalivpera koje je podsjetilo da je Edward bio intelektualac u devetnaestostoljetnoj tradiciji Zole ili Victora Hugoa, koji je jednom primijetio da je genij rt u beskonačan. Pročitao sam tu rečenicu kao školarac, zapisao je u svoju bilježnicu i iako se sada pomalo smijem pretenziji rečenice, o Edwardu razmišljam kao o izbočini, fizičkoj masi na intelektualnom i političkom krajoliku koja je prisilila ljude, međutim možda i nisu bili skloni suočiti se s palestinskim iskustvom.
Prije mnogo godina njegova me žena Mariam pitala bih li stavio na raspolaganje svoj stan u New Yorku, gdje sam tada živio, kao mjesto za iznenađenje za Edwardov 40. rođendan. Ne volim zabave iznenađenja, ali sam naravno pristao. Stigla je večer; gosti okupljeni u mojoj dnevnoj sobi na jedanaestom katu 333 Central Park West. Stol u blagovaonici ječio je pod bliskoistočnim delicijama. Zatim se čulo s ulaznih vrata. Edward i Mariam su stigli! Uspinjali su se dizalom. Tada smo svi mogli čuti Edwardovo bijesno urlanje: "Ali ja ne želim ići na večeru s ******, Alex!" Napokon su ušli i iz sedamdeset grla prolomio se povik, Sretan rođendan! Iznenađeno se zateturao unatrag, a onda se pribrao, a onda je u sobi ugledao sve one prijatelje sretne što su prevalile tisuće milja kako bi se s njim rukovale. Mogao sam vidjeti kako se polako širi od radosti zbog svakog novog neočekivanog lica i pozdrava.
Nikada nije postao blek pred prijateljstvom i divljenjem, ili čak počasnim diplomama, baš kao što mu se nikada nije orasla koža. Svaka je uvreda bila svježa i jednako bolna kao i prva koju je primio. Prije četvrt stoljeća nazvao bi, s lažnom herojskom engleskom intonacijom, “Alex-and-er, jeste li vidjeli najnoviju New Republic? Jeste li čitali ovu prljavu, ovu krajnje odvratnu kritiku? niste? Oh, znam, nije te briga za osjećaje običnog crnca kao što sam ja.” Počeo bih se smijati i rekao da imam pametnijeg posla nego čitati Martina Peretza, ili Edwarda Alexandera ili tko god da je bio napadač, ali pola sata bi razmišljao, uvježbavao žestoke opovrgavanja i neraspoloženo slušao kako mu govorim da ne plaća pažnja.
Nikada nije izgubio sposobnost da bude ranjen izdajom i oportunizmom navodnih prijatelja. Prije nekoliko tjedana nazvao je da me pita jesam li pročitao posebno glup napad na njega od strane njegovog vrlo starog prijatelja Christophera Hitchensa u Atlantic Monthlyju. S bolnim je sarkazmom opisao telefonski poziv u kojemu je Hitchens vjerojatno pokušao smiriti vlastitu savjest najavljujući Edwardu nadolazeći napad. Pitala sam Edwarda zašto je iznenađen i zašto mu je stalo. Ali bio je iznenađen i bilo mu je stalo. Koža mu je bila tako, tako tanka, mislim zato što je znao da će dokle god je živ, dok god bude marširao naprijed kao ponosan, nepopustljiv i glasan Palestinac, na sljedećem krovu niz ulicu biti neki neprijatelj koji će jedva čekati da se izlije kanalizacija na glavu.
Edwarde, dragi prijatelju, mašem ti zbogom preko ponora. Ne moram čak ni zatvoriti oči da uživam u vašoj prisutnosti, vašem zajedljivom ili veselom smijehu, vašoj eleganciji, vašem duhu živopisnom poput onog d’Artagnana, vatrenog Gaskonjca. Gorjet ćeš kao najsjajniji plamen u mom sjećanju, kao što ćeš gorjeti iu sjećanjima svih koji su te poznavali, divili ti se i voljeli te.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije