Strategija britanske vlade za promicanje mentalnog zdravlja – Nema zdravlja bez mentalnog zdravlja – tvrdi da su “zdravo gospodarstvo” i “dobrobit cijele populacije” jednaki prioriteti premijera i potpredsjednika Vlade. Implicira se ideja da je kapitalizam kompatibilan s mentalnim zdravljem. Dogmatske tvrdnje koje nema alternative kapitalizmu (Thatcherova zloglasna T.I.N.A. doktrina) na stranu, jednostavna institucionalna analiza pokazuje zašto takve tvrdnje nitko ne bi trebao uzeti za ozbiljno.
Znamo da je društvena isključenost loša za mentalno zdravlje ljudi. Stoga slijedi da će ekonomski sustav koji je uključiv pomoći ukloniti ovu društvenu odrednicu mentalne bolesti. Ovo otvara niz važnih pitanja. Prvo, je li kapitalizam društveno uključiv ekonomski sustav? Drugo, ako ne, kako bi uključivo gospodarstvo moglo izgledati?
Ekonomija se bavi proizvodnjom, raspodjelom i potrošnjom dobara i usluga. Ta dobra i usluge obično uključuju stvari poput; prijevoz, obrazovanje, hrana, zdravstvena zaštita. Dobili ste sliku. Da bi se ove tri primarne ekonomske aktivnosti – proizvodnja, raspodjela i potrošnja – odvijale na uredan način, potrebno je uspostaviti skup normi. Primjeri takvih normi uključuju:
- Norma za vlasništvo nad resursima.
- Norma za dijeljenje zadataka.
- Norma za odlučivanje.
Sada smo u poziciji postaviti niz jednostavnih pitanja. Što je norma za vlasništvo nad resursima u kapitalizmu? Koja je norma za podjelu zadataka u kapitalizmu? Što je norma za donošenje odluka u kapitalizmu? Kada odgovorimo na ova pitanja, možemo nastaviti s pitanjem jesu li te kapitalističke norme društveno uključive ili isključive. Kako bi tvrdnja vlade Ujedinjenog Kraljevstva – da su kapitalizam i mentalno zdravlje kompatibilni – imala ikakvu vjerodostojnost, odgovori bi morali biti da su te norme društveno uključive.
Odgovor na prvo pitanje je: Privatno vlasništvo. U kapitalističkoj ekonomiji resursi – poput zemlje, tvornica, strojeva itd. – uglavnom su u vlasništvu kapitalističke klase koja obično čini oko jedan ili dva posto stanovništva.
Odgovor na drugo pitanje je: Korporativna podjela rada. Ovo zvuči komplicirano, ali nije. Poslovi koje radimo nisu ništa više od popisa zadataka. Neki su zadaci osnažujući više od drugih. U kapitalističkoj ekonomiji zadaci su neravnomjerno raspodijeljeni. Upravo ta neravnomjerna raspodjela zadataka osnaživanja stvara korporativnu podjelu rada. To rezultira oko dvadeset posto radne snage (klasa profesionalnih menadžera – ponekad se naziva i klasa koordinatora) monopoliziranje zadataka osnaživanja, dok je preostalih osamdeset posto (radnička klasa) prepušteno preuzimanju zadataka obesnaživanja i obesvlaćivanja.
Odgovor na treće pitanje je: Autoritarizam odozgo prema dolje. U kapitalističkoj ekonomiji odluke donose vlasnici i menadžeri na vrhu organizacije. Donesene odluke zatim se filtriraju niz hijerarhiju. Iako je istina da radnička klasa, putem organiziranog rada, može imati pravo glasa u donošenju odluka, to je unatoč, a ne zbog te kapitalističke norme. Sindikati postoje upravo zbog i kao odgovor na autoritarnu prirodu kapitalističkih postupaka donošenja odluka.
Sada možemo prijeći na pitanje jesu li te kapitalističke norme društveno uključive ili isključive. Točnije; je li privatno vlasništvo društveno uključivo ili isključivo? Je li korporativna podjela rada društveno uključiva ili isključiva? Je li autoritarizam odozgo prema dolje društveno uključiv ili isključiv? Općenitije, možemo pitati; je li klasni sustav koji te kapitalističke norme stvaraju društveno uključiv ili isključiv? Odgovori na sva ova pitanja suviše su očiti da bi se dali.
Čak i uz punu zaposlenost, kapitalizam još uvijek ne bi bio socijalno uključiv ekonomski sustav. Privatno vlasništvo nad resursima, plus korporativna podjela rada, plus autoritarno donošenje odluka odozgo prema dolje, jednako je gore opisanom klasnom sustavu. Ukratko, kapitalističke norme institucionaliziraju klasičnost, koja zauzvrat sustavno jamči društvenu isključenost.
Nakon što smo riješili naše prvo važno pitanje, sada možemo nastaviti s istraživanjem našeg drugog pitanja: Kako bi mogla izgledati inkluzivna ekonomija? Opet, odgovor na ovo pitanje trebao bi biti prilično jednostavan, ako ne i očit – pogotovo nakon što smo identificirali prava pitanja koja treba postaviti u vezi s ekonomskim normama. Ali prije nego što pokušamo odgovoriti na ovo pitanje, možda bi bilo vrijedno istaknuti da tradicionalna alternativa kapitalističkoj ekonomiji – naime, socijalizam – nije uspjela biti istinski društveno uključiva zbog istih razloga iz kojih je kapitalizam i danas. Da pokušam objasniti.
Iako se socijalizam dvadesetog stoljeća (na primjer, lenjinistička Rusija) suprotstavljao i odbacivao kapitalističku normu privatnog vlasništva, on je također održavao korporativnu podjelu rada. To nije rezultiralo besklasnošću, već vladavinom klase koordinatora nad radničkom klasom. Sasvim je prirodno da je klasa koordinatora koristila svoj položaj moći kako bi monopolizirala donošenje odluka i, uz to, također održala kapitalističku ekonomsku normu autoritarizma od vrha prema dolje. Za većinu (radničku klasu) tada socijalizam nije bio inkluzivniji od kapitalizma. Takva analiza jasno pravi besmislicu iz gore spomenute T.I.N.A doktrine.
U svjetlu gornje analize možemo postaviti sljedeća pitanja:
- Što bi mogla biti norma za vlasništvo nad resursima unutar socijalno uključivog gospodarstva?
- Što bi mogla biti norma za podjelu zadataka unutar socijalno uključivog gospodarstva?
- Što bi mogla biti norma za donošenje odluka unutar socijalno uključivog gospodarstva?
Podsjetimo se da tražimo odgovore koji iskorijenjuju klasni sustav koji je generiran kapitalističkim normama. Želimo norme koje uklanjaju kapitalističku klasu, klasu koordinatora i radničku klasu. Želimo ekonomske norme koje institucionaliziraju društvenu uključenost za sve jednako – a insodoing pomaže u promicanju mentalnog zdravlja.
U ovom trenutku moglo bi postati očito da naše mogućnosti nisu toliko brojne – barem ne na prvoj razini aproksimacije. Mislim, koje su alternative privatnom vlasništvu nad resursima i autoritarnom odlučivanju? Koliko alternativa postoji korporativnoj podjeli rada? Evo nekoliko prijedloga koji su izvučeni iz participativne ekonomije (parekon) model za koji mislim da nas može početi usmjeravati u pravom smjeru kada pokušavamo odgovoriti na naše drugo važno pitanje: kako bi mogla izgledati uključiva ekonomija?
- Norma za vlasništvo nad resursima unutar socijalno uključivog gospodarstva bila bi društveno vlasništvo. Implementacija ove norme rezultirala bi uklanjanjem institucije koja generira i održava kapitalističku klasu i time bi nas pomaknula prema besklasnosti.
- Norma za podjelu zadataka unutar socijalno uključivog gospodarstva bila bi ravnomjerna raspodjela osnažujućih zadataka (u parecon modelu to se naziva a uravnoteženi kompleks poslova). Implementacija ove norme rezultirala bi uklanjanjem institucije koja generira i održava klasu koordinatora, a insodo nas vodi prema besklasnosti.
- Norma za donošenje odluka unutar socijalno uključivog gospodarstva bila bi ekonomska demokracija (u parecon modelu predlaže se specifičnija formulacija ekonomske demokracije tzv samoupravljanje). Implementacija ove norme rezultirala bi uklanjanjem institucije koja stvara i održava kapitalističku i koordinatorsku klasnu dominaciju, a insodoing nas vodi prema besklasnosti.
Kombinirano društveno vlasništvo, plus uravnoteženi sklopovi poslova i samoupravljanje čine ekonomske norme za socijalno uključivo gospodarstvo koje bi pomoglo u promicanju mentalnog zdravlja. Kao dobri stari kapitalisti, jesu li premijer i potpredsjednik Vlade zainteresirani za provedbu gospodarskih reformi koje bi nas pomaknule prema takvim normama? Naravno da ne! I zato nitko ne bi trebao ozbiljno shvatiti tvrdnje britanske vlade o "dobrobiti cijele populacije".
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Ovo se ne viđa često. Analiza nekih institucionalnih struktura unutar našeg trenutnog gospodarstva i isporučuju li dobra - mentalno zdravlje i dobrobit - praćena prijedlozima alternativnih načina organiziranja tih institucionalnih struktura koje bi bolje obavile posao u stvarnom pružanju boljeg mentalnog zdravlja i dobrobiti za cijelo stanovništvo.
Potrebno je više ovakvog rada/pisanja. Analiza plus. Plus je što postoje stvarni mogući alternativni načini organiziranja gospodarstava koji isporučuju ono što želimo.