U ovim danima kampanje genocidnog bombardiranja u Gazi i rasprostranjenog zamračenja u glavnim medijima na zapadu i na društvenim medijima, izbor između zamračenja vijesti na Facebooku i polariziranog, sve ili ništa "diskursa" na X , pokušaj davanja smisla bilo čemu što se događa u svijetu čemu sami ne svjedočite može na mnoge načine biti izazovniji nego ikad, čudno, u ovoj epohi navodne "povezanosti".
Nakon događaja koji su se odvijali u Dublinu, u Irskoj, od 23. studenoga, čini mi se da su sve iste vrste čimbenika u igri u pokušaju davanja stvarnog smisla bilo čemu. Nisam siguran je li drugačije za ljude koji tamo žive, barem sudeći po stvarima koje čujemo od irskih političara ili irskih medija.
Dakle, iako poznajem mnoge Irce u Irskoj koji dijele moje viđenje tamošnje nedavne povijesti i tekućih događaja u irskom društvu koji su se događali na otoku u našim zajedničkim životima, možda je moja prednost kao autsajdera koji je također čest posjetitelj zanimanje za sociologiju moglo bi biti od koristi.
Za mnoge ljude u svijetu irskog podrijetla ili bilo koga s dubokim osjećajem povezanosti s raznim temama iz irske povijesti ili s irskom glazbom, plesom, poezijom itd., lako je oslikati irsku prošlost i sadašnjost širokim crtama četke i beskorisne generalizacije. Ovdje ću samo priznati da sam jedan od onih ljudi sklonih takvim generalizacijama, budući da sam ljubitelj povijesti i pomalo opsjednut irskom tradicionalnom glazbom. Ali nastojat ću izbjeći bilo kakve netočne izjave, čak i ako usput dam nekoliko opširnih povijesnih izjava.
Za one koji su propustili, čini se da je irski građanin imigrantskog podrijetla izgubio zaplet i počeo napadati malu djecu nožem, na jednoj od najprometnijih ulica Dublina. Jedan od dječijih učitelja i brzo razmišljajući brazilski imigrant na motociklu uspjeli su zaustaviti čovjekov pohod nožem. Ono što je zatim uslijedilo bile su velike skupine mladića koji su se uključili u paljenje gradskih autobusa i policijskih automobila i očito uzvikivanje ksenofobnih slogana ("izbacite ih van"), gađanje centra za azil, čini se, s jednim od zapaljenih vozila u plamenu točno ispred njega, a zatim veće skupine ljudi koje su iskoristile priliku stvorenu kaosom da opljačkaju neke trgovine u središtu grada.
Političari i stručnjaci kažu da su ovi neredi bez presedana, na više načina. Oni vrlo razumljivo izražavaju odbojnost. Ali jednako često, oni se čine zbunjeni.
Ako su doista zbunjeni, a ne samo glume pred kamerama, to bi ipak moglo biti razumljivo. Političari su obično otprilike mojih godina ili stariji, za razliku od ovih mladih izgrednika. Političari su odrasli u nečemu više poput Irske koju sam prvi put posjetio 1980-ih, a zatim opet puno više 1990-ih.
Republika Irska u kojoj su odrasli - i Republika Irska koju sam prvi put posjetio - bila je u velikoj većini bijela, irska, katolička i siromašna. Bila je to prva zemlja koju je koloniziralo Britansko Carstvo i jedna od mnogih koja je zbacila jaram imperijalne dominacije samo da bi ga zamijenila djelomičnom neovisnošću koja je imala puno toga za poželjeti, i još uvijek ima.
Ali Irska u kojoj su odrasli također je imala, barem koliko se ja sjećam, određene dosljednosti u vezi s tim što je mnoge ljude smatralo utješnim. Većina ljudi bila je siromašna, ali to je vrijedilo za većinu ljudi koje ste poznavali, a bilo je vrlo malo razmetljivo bogatih ljudi bilo kakvog opisa, čak iu središtima najvećih gradova, koji su se razmetali svojim bogatstvom i nosili bunde od nerca i odsjedali u otmjenim hotelima. zatim. Mnogi su ljudi bili na pomoći - vjerojatno polovica mladih ljudi koje sam upoznao kad sam prvi put posjetio - ali stanarina je bila jeftina u većini zemlje, i većina je mogla barem malo proći u tim okolnostima.
Iako su mnogi ljudi imali pritužbi na dvostranački duopol koji je (i još uvijek je) vodio Republiku Irsku veći dio njezina postojanja od neovisnosti, također je bio raširen osjećaj da je puno ljudi u svijetu bilo gore od Irska je u to vrijeme. Postojao je, i još uvijek postoji, široko rasprostranjen osjećaj solidarnosti s drugim bivšim koloniziranim zemljama i narodima diljem svijeta, bilo da se radilo o bivšim žrtvama Britanskog carstva ili žrtvama drugih carstava. Postojala je široko rasprostranjena i često izražena odbojnost prema rasističkim stavovima koje su mnogi Irci povezivali s Amerikancima irskog podrijetla, a kao Amerikancu koji je posjećivao Irsku ljudi su mi često govorili da "mi ovdje nismo takvi".
Da kažem ono što je neodoljivo očito svakome mojih godina ili starijem tko je odrastao u Irskoj, cijeli temelj irskog nacionalizma bio je da je to bio nacionalizam kolonizirane nacije protiv imperijalne. I u mjeri u kojoj je većina otoka postala neovisna 1921., irski nacionalizam zadržao je ovaj internacionalistički, antikolonijalni, antiimperijalistički, a također temeljno antirasistički i antiksenofobični karakter, jer je bio ukorijenjen u svim koloniziranim ljudima koji su se ujedinili protiv svojih zajedničkih tlačitelja, i vrlo ukorijenjena u socijalističkim predodžbama općenito. Kao što svaki Irac koji je usput upoznat s irskom poviješću zna, vođe irske borbe za neovisnost također su bili socijalisti.
Irska stoga nije bila samo otok s nerazmjernim brojem sjajnih glazbenika, već je njezino stanovništvo u prosjeku bilo jedno od najdarežljivijih na svijetu, u smislu doniranja i volontiranja za humanitarne organizacije, što je samo jedna kvantitativna mjera stav prosječnog Irca.
Mnogi aspekti ove Irske koju opisujem počeli su se mijenjati 1990-ih, s fenomenom “Keltskog tigra”. Činilo se da je Irska preko noći postala zemlja useljavanja, a ne emigracije. Odjednom je bilo dosta poslova, ali nisu ih preuzimali samo Irci, već i moji imigranti iz drugih zemalja EU-a i šire.
IT tvrtke su se masovno useljavale i postavljale svoja europska sjedišta u Irskoj. To je bilo dobro za irske IT stručnjake, ali za sve ostale, kao iu mjestima poput San Francisca, to je značilo vrtoglav porast stanarina i druge vrtoglave troškove za mnoge druge ljude.
Irska je očito bila na raskrižju, u 1990-ima, iu situaciji u kojoj su očajnički trebale biti donesene zaista velike odluke o regulaciji stambenog tržišta u danim okolnostima, kako se troškovi života potpuno ne bi odvojili od onoga što prosječna osoba zarađuje. Unatoč naporima da se poveća socijalna potrošnja kako bi se održao korak s rastućom nejednakošću, nejednakost je nastavila rasti u Irskoj, prema mojim opažanjima i prema nečemu što sam upravo pročitao od Međunarodnog monetarnog fonda. Tamo gdje je to najočitije je među 10% najboljih, a posebno 1% najboljih irskog društva.
Kao i sa SAD-om i mnogim drugim zemljama, iako bi možda bilo pretjerano Irsku Republiku nazvati neuspješnom državom, to je država koja, poput SAD-a, nije bila u potpunosti u stanju dorasti prilici koju je zahtijevala situaciju i učinkovito kontroliraju tržište nekretnina, što je naravno jedan od najvećih razloga zašto bogati postaju sve bogatiji, a mnogi drugi ljudi ne mogu platiti sve veće troškove. Prosječna cijena najma stana u Dublinu sada je više od 2,000 dolara i stalno se pogoršava.
I tko su korisnici ove rastuće podjele? Neki od najvećih su oni koji posjeduju zemlju - zemlju i zgrade, koje je nekoć bilo samo umjereno isplativo posjedovati kao posjednik, a koji su postali strahovito profitabilni. Što je dovelo, u Irskoj kao iu SAD-u, do daljnje koncentracije vlasništva nad stambenim fondom od strane investitora koji su sve manje povezani s društvom na čijim osnovnim potrebama oni profitiraju.
Ova vrsta neodržive situacije mogla bi potaknuti mnoge ljude da identificiraju svoj problem kao to što su u potpunosti zahvaćeni kapitalizmom i stvarima poput stambenog tržišta koje je žalosno nedovoljno regulirano. Ljudi bi mogli zahtijevati da svi zemljoposjednici u Dáilu daju ostavke! Ljudi bi mogli prepoznati Irsku zbog užasno podijeljenog klasnog društva kakvo je, sada više nego ikad, i mogli bi pokušati direktno riješiti ovaj problem.
Iako postoje ljudi koji pokušavaju organizirati iznajmljivače u Irskoj, naravno, ono što je karakteriziralo Irce koji su ostali prema mom opažanju tijekom posljednja dva desetljeća bila je ista vrsta podjela i atomizacije kojoj je bilo lako svjedočiti ovdje u Sjedinjenim Državama. . Politika identiteta uvelike je preuzela politički diskurs u Republici Irskoj, za razliku od stvarnosti na terenu u Sjevernoj Irskoj, gdje isti fenomen nije zavladao u istoj mjeri, iako je i tamo evidentan.
Ne znam koji su različiti motivi za različite aktere koji su ovdje uključeni, ali ono što je vrlo očito za promatrati na društvenim medijima nakon nereda, i općenito na društvenim medijima koje Irci koriste dugi niz godina, ljudi su stalno promicanje istih vrsta nominalno antirasističkih argumenata koji su uronjeni u neku vrstu bijelog osjećaja krivnje i antiradničke klase koji su vrlo poznati Amerikancima, ali koji se čine posebno stranim u irskom kontekstu. Ili je barem tako bilo. Sada je, čini se, zaživjelo.
Nakon godina i godina ljudi u Irskoj koji su izražavali nacionalističke osjećaje kojima su anonimni akteri na internetu govorili — od kojih su neki zapravo sunarodnjaci Irci, tko zna — da njihov domoljubni ponos ili nacionalistički osjećaji nisu ništa više od izraza rasizma i ksenofobije, da su neobrazovani ljudi, da su ološ, na kraju je ova vrsta poruke koja se neprestano prenosi na korporativne platforme društvenih medija u američkom vlasništvu uspjela pustiti korijenje. Naposljetku, možda neka kombinacija njihovih sve napetijih okolnosti, nepoznatog pokazivanja razmetljivog bogatstva koje je sada tako lako pronaći u središtu svakog irskog grada, užasno nesigurnog i sve goreg tržišta nekretnina, i natjecanje za radna mjesta i stanovanje sa stalno rastućom populacijom imigranata i izbjeglica, stvorilo je ksenofobni ispad koji je bio društveni inženjering toliko godina, na toliko mnogo načina.
Kad pogledam vrste poruka koje vidim na platformama društvenih medija koristeći hash oznake kao što su #DublinRiots Vidim organizirane, profesionalne trolove koji imaju na umu poticanje podjela unutar irskog društva i poticanje rasizma i ksenofobije u njemu. Naravno, ne treba biti profesionalac da bi se činilo da ste organizirani ili da biste imali strašne posljedice. Pravi algoritmi mogu stvoriti taj izgled i imati isti učinak.
Ali jesu li profesionalni glumci uključeni ili ne, tko bi oni mogli biti i koje bi interese mogli promicati? Mogućnosti su beskrajne. Oni koji bi mi prvi pali na pamet bili bi svi koji bi mogli imati interesa desocijalizirati irski nacionalizam i pretvoriti ga u rasistički, desničarski fenomen. Do ove točke, Irska nije imala stranku krajnje desnice. Definitivno je u interesu raznih aktera, kao što je MI5, samo iskoristiti neslučajnu mogućnost, podijeliti irsku nacionalističku zajednicu što je više moguće.
To bi također bilo u interesu irske vladajuće klase — 1% irskog društva koje posjeduje trećinu tamošnjeg bogatstva — koja profitira dosad neviđenom stopom od osnovne potrebe otočkog stanovništva da ima mjesto za život . Puno je bolje imati nacionaliste i izbjeglice koji se međusobno natječu za mjesto u irskom društvu, umjesto da se ujedine protiv zajedničkog klasnog neprijatelja.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije