Hugo Chavez nije jedini venezuelanski čelnik koji je ikada izazvao i naljutio Sjedinjene Države. Cipriano Castro, predsjednik Venezuele od 1899. do 1908., vjerojatno je bio veliki protivnik Washingtonu kao Hugo Chavez danas. Tijekom Castrove vladavine američki predsjednik Theodore Roosevelt žudio je za izgovorom za invaziju na Venezuelu. Smatrao je venezuelanskog predsjednika "zločestim majmunčićem" i zaprijetio da će nešto poduzeti kako bi Castru očitao lekciju. Govoreći o venezuelanskom narodu, Roosevelt je rekao da će "pokazati tim Dagosima da će se morati ponašati pristojno". No, na svoju nesreću, nije mogao dobiti potporu američke javnosti za intervenciju u Venezueli i morao bi zasad trpjeti Castrov neposluh.
Castro nije bio revolucionar, ali poput Chaveza, bio je autsajder, odbačen od bijele elitne klase. Imao je očito mješovito nasljeđe s nekim indijanskim obilježjima, a dolazio je iz ruralne andske regije Tachira. Bio je ambiciozni nacionalist i otvoreno je prkosio interesima Sjedinjenih Država, neprijateljski raspoložen prema američkom imperijalizmu i stranim kompanijama koje su činile ekscese u njegovoj zemlji. Ali možda najviše od svega, Castru je postalo dosta korumpirane elite iz Caracasa i njihove kontrole nad političkim sustavom. Vodio je pokret za preuzimanje političkog sustava i njegovu promjenu.
Prijetnja promjena bila je bojazan tada kao i sada. Lokalnim elitama i njihovim saveznicima u Washingtonu promjena nikada nije bila u interesu. Od kolonijalnih dana, mala, bjelačka, ekonomska i politička elita kontrolirala je zemlju i obogatila se na nepoštenom, nedemokratskom sustavu izrabljivanja. Taj je sustav usko povezan s interesima Washingtona, budući da Venezuela izvozi goleme količine sirovina u Sjedinjene Države, te služi kao unosno tržište za američke proizvode. Svaki pokušaj promjene te strukture bio bi vrlo ugrozio interese elite.
Američki političari dali su sve od sebe da ocrne Castra, nazivajući ga antiameričkim i korumpiranim. Američki državni tajnik Elihu Root rekao je da je on "luda životinja". Karikaturisti u SAD-u prikazivali su ga na rasistički način, ili kao razdragano dijete. Američki ministar u Venezueli, Francis B. Loomis, opisao ga je kao "malog, mračnog čovjeka" s "primjesom indijanske krvi". Dodao je da je imao "neznatno upoznavanje s javnim ljudima i detaljima vladinog poslovanja". Iako je Castro možda imao potporu venezuelanskih nacionalista, američki dužnosnici uvjeravali su da nije dobio potporu među “boljom klasom ljudi”.
Hugo Chavez se vidi na vrlo sličan način. Viša i srednja klasa Venezuelanaca uvjerit će vas da su samo "glupi" i "neobrazovani" siromašni ljudi ti koji podržavaju Chaveza. Među elitnim klasama preziran je i smatran gadnim idiotom, zaostalim “campesinom” iz unutrašnjosti zemlje. Oni će vas uvjeravati da niti jedna "obrazovana" osoba nikada ne bi podržala Chaveza. “Pitajte bilo kojeg kriminalca ili razbojnika, oni su ti koji podržavaju Chaveza,” rekao mi je jedan student srednje klase. “Samo siromašni ljudi glasaju za Chaveza, ali budući da je većina siromašna, Chavez pobjeđuje na izborima,” rekao mi je susjed. Većina stanovništva smatra se pod-ljudima. Preglupi su da bi išta znali, preglupi da bi znali za koga glasati.
Kao i kod Chaveza, elita u Caracasu bila je žestoko protiv Cipriana Castra. Uz financiranje iz SAD-a i drugih stranih kompanija, Manuel Antonio Matos, najbogatiji čovjek u Venezueli, pokrenuo je dugu i skupu revoluciju protiv Castrove vlade. Dvije godine i dvadeset tisuća smrti kasnije, revolucija je propala i Castro je ostao na vlasti. Elite su, međutim, nastavile pozivati SAD da intervenira i čini se da su američki dužnosnici spremni na to. Vojska Sjedinjenih Država napravila je planove za otmicu predsjednika i slanje u egzil. Privremena vlada sastavljena od elitnih vođa preuzela bi vlast, ali bi trebala biti zaštićena od stanovništva, budući da elita u Caracasu ne predstavlja većinu Venezuelanaca i mogla bi biti suočena s nasiljem. Ali invazija se nikada nije dogodila jer je došlo do drugog rješenja. Kada je Castro morao otići u Europu iz zdravstvenih razloga, spriječen je da se ikada vrati u Venezuelu američkom pomorskom blokadom. Diktator Juan Vicente Gomez, uz potporu SAD-a i prijateljski naklonjen interesima elite, vladat će sljedećih 30 godina. Da bi se održao red, diktatura je bila bolja od demokracije. Moralo se izbjegavati sudjelovanje masa.
S gotovo stogodišnjom poviješću između njih, Castro i Chavez bili su vrlo slično primljeni od elite u Caracasu i njihovih saveznika u Washingtonu. Budući da niti jedan od njih nije pripadao bijeloj elitnoj klasi Venezuelanaca, obojica su predstavljali sličnu prijetnju: nisu bili lojalni interesima elite.
U naciji utemeljenoj na izrabljivanju indijskih i afričkih robova, osmišljenoj da se nekolicina obogati na radu ostalih, klasni je sukob uvijek bio prisutan. Od samog početka venezuelansko gospodarstvo radilo je isključivo u korist španjolskih zemljoposjednika i trgovačkih trgovaca. Kako bi se izgradilo bogatstvo iz iskorištavanja bogatstva nacije, bilo je potrebno izgraditi ovaj nepravedan sustav. Sustav koji je služio manjini, i neizbježno, sustav koji je isključio veliku većinu. U društvu kao što je ovo, koje je izgrađeno na nedemokratskom ekonomskom i političkom sustavu, najveća prijetnja je sama demokracija. Prijetnja je da će ljudi izabrati nekoga tko ih stvarno predstavlja, tko se bori za njihove interese, tko traži stvarnu strukturnu promjenu i tko omogućuje stvarno demokratsko sudjelovanje masa; sustav koji služi interesima većine, a ne manjine. Ali biti demokratski, služiti interesima većine, znači razotkriti cijelu kolonijalnu konstrukciju. Dakle, skrivena istina je uvijek bila da se demokracija mora spriječiti, pod svaku cijenu, na bilo koji način.
Chris Carlson sjevernoamerički je student i aktivist koji živi u Venezueli. Pogledajte njegov osobni blog na: www.gringoinvenezuela.com
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije