Ljudi su uglavnom nezadovoljni svojim strankama. Nisu ih sposobni predstavljati i to vrijedi za republikance jednako kao i za demokrate, ali na različite načine. Izabrao sam Muncie, Indiana, kao svoju bazu za američke izbore jer su ljudi u Muncieju glasali za Sandersa i Trumpa. Tražio sam mjesto gdje su ljudi glasali za kandidate protiv establišmenta, ali postoji dovoljno nacionalnih podataka koji sugeriraju da Muncie nije anomalija. Trump je ovdje pobijedio, ali većina aktivnih republikanaca s kojima sam razgovarao nije glasala za njega na predizborima.
Zanimljivo je da republikanci o Hillary govore na potpuno isti način na koji demokrati govore o Trumpu. Kao što mi je jedan od njih rekao: 'Znam neke ljude koji glasaju za Hillary, i nisu loši ljudi, ali jednostavno ne shvaćaju.'
Postoji niz načina na koje ljudi ne vjeruju sustavu.
Hillary je prisutna već 25 godina kao nacionalna politička figura, a to se poklopilo s vremenom kada su plaće stagnirale i sve poraslo osim cijene rada. U gradu kao što je Muncie, koji je imao ogromnu industrijsku bazu koja je sada nestala, ljudi gledaju na Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, gledaju na Glass-Steagall [regulaciju banaka], reformu socijalne skrbi (ne spominju reformu socijalne skrbi, ali to je problem) i oni kažu: kako ste nam, točno?
Obje strane gube kontrolu nad svojom bazom. Na predizborima je demokratska baza glasala za Sandersa, što nije ono što je establišment želio. S republikanske strane došlo je do otvorenog revolta između ljudi koji vode lokalni republikanski establišment i ljudi iz Čajanke.
Ono što se dogodilo Stevenageu, odakle sam ja, vrlo je slično onome što se dogodilo u gradu kao što je Muncie u SAD-u.
Stevenage je imao British Aerospace. Tamo si ti išao raditi, tamo su ti radili roditelji, tamo je većina mojih prijatelja otišla raditi iz škole sa 16 godina. Napustio si školu, dobio naukovanje, bilo je zanata, postao si KV radnik.
A onda se zatvorilo. Imali smo industrijsko područje, vjerojatno ga još uvijek imamo, ali ne znam koliko ima industrije. Uglavnom, odrasli ljudi nisu putovali u London, oni su tamo ostajali. Iz toga je ispalo dno. Stevenage sam opisivao kao grad radničke klase u kojem su ljudi zapravo radili. Ali tada je radnička klasa postala sinonim za siromašne i siromašne.
Vrlo slična stvar dogodila se Muncieju, koji se smanjuje. Gubi se osjećaj svrhe. Postoji osjećaj dezorijentiranosti – ljudi se počinju pitati 'zašto smo ovdje?' Postoje pokušaji da se grad oživi na razne načine, ali u Muncieju vlada 30 posto siromaštva i veliki problem s drogom.
Sada zapravo ima radnih mjesta, ali ljudi nisu dovoljno obučeni za njih. A ljudi nemaju nužno sposobnost da ih učine. Nemaju automobile, pa ne mogu doći do tvornica, koje su izvan grada. Posao im nije dovoljno plaćen da bi imali automobile – što je u ovom dijelu Amerike kao da ne znaju čitati ili hodati. Ako nemate auto, postoji mnogo toga što ne možete učiniti. Tada značajan dio stanovništva ne može proći test na droge, osobito na strani bjelačke radničke klase (Muncie je još uvijek vrlo segregiran).
Institucije su izdubljene. Prije svega sindikati, ali i institucije kulture i zajednice. Ovo govori o Trumpovoj privlačnosti, posebno za bijelu radničku klasu. Bila je to poanta koju je prilično strastveno iznijela jedna žena s kojom sam razgovarao, a koja je razmišljala da glasa za Trumpa. Rekla je: 'Ljudi misle da smo glupi, a nitko se ne zalaže za siromašne'.
Afroamerikanci su u gorem položaju, ali oni imaju zagovornike i imaju institucije, imaju vjerske strukture, imaju politički angažman i povijest i Dan Martina Luthera Kinga, i način da budu priznati.
U narodu koji ne poznaje siromaštvo, zajebani su oni koji su samo siromašni, a ne nešto drugo. Siromašni bijelci nemaju zagovornike, jer u zemlji koja se ponosi time da je meritokracija, čak i ako to nije, da ima potpunu klasnu fluidnost, čak i ako je nema, puno je teže govoriti samo o siromaštvu ako si bijel. Zatim dolazi ovaj tip koji se ne boji reći što god misli, koji može razgovarati na prilično grube načine sa skupinom ljudi koji se osjećaju stvarno potkopano.
Jedno zanimljivo upozorenje je da iako je Trump pridobio značajnu većinu nefakultetski obrazovanih bijelih muškaraca i manju većinu nefakultetski obrazovanih bijelih žena, to nije bila većina njegove baze. Njegova potpora zapravo je bila puno bogatija od Hillaryne potpore. Postoji ta zamisao da je on prikupio glasove lumpen bijelaca, ali istina je da su primarno bili relativno bogati ljudi koji su podržavali Trumpa i iako je dobio značajan dio glasova neobrazovanih bijelaca, to je još uvijek bio relativno mali udio njegovih stvarnih glasova glasanje.
U tom smislu, to je bilo pomalo kao Brexit. Pobjedu su omogućili bogatiji, stariji ljudi na jugu, ali se na nju gleda kao na pobunu radničke klase.
Ono što je bilo zapanjujuće kod republikanaca na ovim izborima je njihova upotreba kodiranih rasnih poruka. U Nevadi, predsjednik republikanske stranke optužio je prijevaru jer je 'određenoj skupini' dano 'više vremena za glasovanje'. Mislio je na Latinoamerikance, koji su bili u redu. Ako ste već u redu u SAD-u, možete glasati nakon što se glasačko mjesto zatvori. Takva su pravila.
Ovaj pristup koriste republikanci od 1960., kada je Nixon razvio strategiju za osvajanje juga od demokrata ciljanjem na dio predgrađa bijele Amerike s kodiranim rasnim porukama. Nixon je rekao: 'Pravi problem su crnci, pitanje je kako to kažete, a da zapravo ne kažete'. To je bio plan zadnjih 50 godina. Ako pomislite na reklamu Willieja Hortona, Georgea Busha prvog, ili Reagana i 'kraljica socijalne skrbi', ili Mitta Romneya '47 posto Amerikanaca ne plaća porez' – sve su to šifrirane rasne poruke.
To je ono što ste čuli kada je Trump govorio o lažiranju glasova, određenim skupinama, središtima gradova i tako dalje. Bio je to pokušaj ponovnog osmišljavanja Amerike prije građanskih prava, da se kaže da neki ljudi ne bi trebali glasati. To je vjerojatno bio zadnji put da su to mogli učiniti, jer se bjelačka populacija smanjuje u odnosu na drugu populaciju i tako države poput Nevade, Kolorada, Novog Meksika, čak donekle i Sjeverne Karoline, u kojima ima značajne latino populacije, postaju zamah države na način na koji nikada prije nisu bile.
Bili su to izrazito mizogini izbori. Trump se hvalio seksualnim napadima i ocrnjivanjem ženskih tijela. On je zapravo govorio gluposti o Clintonovom tijelu. Meni je to dočaralo simboličku važnost njezina spola na način na koji ona nije i mogla. U rodnom smislu to je bila kandidatura koja se 'naginje', a ona je odbila potaknuti je dalje od toga. Stalno je pričala o tim rupama u staklenom stropu, ne shvaćajući da je jako puno žena u podrumu i ne mogu izaći.
Značajan je stupanj do kojeg je mizoginija postala dio kampanje, a još uvijek nije podigla simboličku prirodu njezina spola. Obamu sam nazvao 'incognegrom', jer on o tome nikada ne bi govorio. Hillary je bila ista - šutjela je o značaju svog spola. Došlo je do izražaja tek kad se suočila s najpodlijom, najodvratnijom svinjom od čovjeka kojeg možete zamisliti.
Ne mislim da sadašnji sustav može donijeti demokraciju u 21. stoljeću. Korporacije su moćnije od vlada. Trgovina je zakonodavno liberalizirana, a zatim tehnološki kafeinizirana na način da čak i tako moćnoj nacionalnoj državi kao što je Amerika nije moguće kontrolirati vlastite poslove.
Ove stvari koje vidimo – Brexit, Trump, Le Pen, Corbyn također, na neki način, i Syriza i Podemos i Sanders – sve su to odgovori na ovaj određeni neoliberalni trenutak u kojem se sve srušilo. Siromašni i radnička klasa morali su platiti za taj krah i ništa im se nije popravilo. Priroda toga bila je toliko očigledna i drska, a lijek tako nedostižan, ako je uopće ponuđen, da su se ljudi pobunili na razne načine – od kojih neke podržavam, a neke ne.
Stranački sustavi kakvi postoje jednostavno nisu opremljeni za suočavanje s tim izazovima. Tako se u Britaniji Corbyn uzdiže u isto vrijeme kada se torijevska baza pobunila zbog Brexita. U SAD-u ćete dobiti Sandersa u isto vrijeme kad i Trumpa. To nisu moralno ekvivalentni odgovori, ali su odgovori na isti izazov.
Priroda neoliberalne globalizacije sa sobom ne donosi samo premještanje vanjske trgovine na mjesta gdje su sindikati slabiji, a radna snaga jeftinija. Također se odnosi na imigraciju, na niz kulturnih nesigurnosti. Kada se ljudi osjećaju kao da su izgubili kontrolu, jer je nacionalna država bila temeljna demokratska jedinica, često se javlja domoljubna nostalgija – odakle potječu slogani 'Make America Great Again' ili 'Take Your Country Back'.
Izazov za disidente glavnih političkih stranaka jest traže li neku kolektivnu zadovoljštinu kako bi doveli u pitanje sustav, gdje Corbyn, Sanders i oživljavajuća nova ljevica u Europi dolaze na scenu, ili se pokušavaju povući u ono što je ostalo od nacionalnog laager, podignite zidove ljudima i pokušajte držati vrata otvorenima za trgovinu, o čemu se sada vode rasprave oko Brexita.
U izvjesnom smislu to je mjesto gdje Trump stoji. Većina njegovih stvari, njegove različite linije proizvoda, proizvedene su u raznim zemljama. Vlasnik je golf terena u Škotskoj. On nije protiv vanjske trgovine. Želi promijeniti uvjete, ali ne želi to u potpunosti zaustaviti ništa više od Nigela Faragea. Oni samo žele zatvoriti granice ljudima i otvoriti ih kapitalu.
Pokušavamo popraviti avion dok pada. Primarni izazov je osigurati da se avion ne sruši, jer ga ne možete popraviti ako se sruši i svi poginu. Dakle, moramo učiniti ove dvije stvari odjednom. 'Bolji svijet je moguć' korisna je mantra, ali moramo imati na umu da je moguć i gori svijet i moramo biti odlučni to spriječiti.
Mislim da je način na koji je ta razlika najoštrija vrlo jasan da razumijemo razliku između izbornog i političkog i da razumijemo ograničenja i jednog i drugog, posebno u ovom neoliberalnom trenutku. Izbori imaju stvarnu važnost, ali nacionalne vlade također imaju ograničenu snagu i moć. Čak i kada budu izabrani, moraju se baviti političkom realnošću na terenu.
Uz to, trebali bismo biti svjesni izbornih prilika koje još ostaju. Ima ljudi koji su glasali za Sandersa, a nisu glasali i mislim da je to najmanje što ste mogli učiniti. Neću iznositi nikakve velike tvrdnje za to, pogotovo ne za Hillary, s obzirom na njezinu prošlost, ali važno je ne biti samozadovoljan na izborima o tome što ljudi mogu učiniti u zemlji, a u slučaju Amerike zbog njezine moći, globalno . Tko god pobijedi kao američki predsjednik, ubit će mnogo ljudi, jer to dolazi s poslom - ali neki ljudi ubijaju više od drugih.
Ono što ne smijemo učiniti, koliko god tmurno bilo u ovom trenutku, jest zaboraviti da je jedan Židov iz Vermonta, koji je sebe nazivao socijalistom, prestrašeno vodio krunisani establišment. Niotkuda. Nitko to nije vidio. I govorio je vrlo oštrim riječima – na grešku, jer nije mogao govoriti ni o čemu drugom – o milijunašima i milijarderima. Dao je mjesta klasnom nezadovoljstvu na način koji zapravo nije postojao još od Jesseja Jacksona 1980-ih.
Značajna stvar koja je nedostajala Sandersovoj koaliciji bile su manjine općenito, a posebno Afroamerikanci. Sanders bi pobijedio da im se uspio dopasti. To govori o dugotrajnom problemu s američkom ljevicom: da su nebijelci samo naknadna misao i da se bore integrirati svoje razumijevanje klase sa svojim razumijevanjem rase. Ne može se dogoditi puno toga dok se taj problem ne riješi.
To nije bio problem samo za Sandersa. Također smo vidjeli nizak odaziv među Afroamerikancima za Hillary. Ljudi su pretpostavili da je crnački glas dobila zato što će Afroamerikanci vjerojatnije glasovati za nju nego za Trumpa. Nisu uspjeli predvidjeti pad glasanja na crno jer im se niti jedan kandidat nije previše dopao.
Važno je zapamtiti da je ljevica uspjela raščistiti neki izborni prostor koji prije nije postojao. Corbyn, Syriza, Podemos, lijevi blok u Portugalu, Bernie Sanders – ovdje su bili ljudi koji ili prije nisu postojali, ili su trčali istaknuti poantu, napraviti razliku, unijeti nešto u raspravu – a sada imaju publika. Oni čine razliku i pobjeđuju u raspravama. Dakle, ljevica se izborno mora shvatiti ozbiljno. Ne može se shvatiti kao da ima gotovo simboličnu ili dekorativnu prisutnost. Ispostavilo se da možemo pobijediti na izborima, tako da moramo imati sustave, politike i programe koji mogu učiniti da se ta pobjeda računa.
Moramo predložiti neke temeljne socijaldemokratske reforme, temeljne poput preraspodjele, povećanja poreza, ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i stanovanje, koje također pokušavaju obuzdati kapital – kontrolu kapitala, takve stvari. To su stvari koje možemo učiniti i koje bi stvorile drugačiji, humanističkiji, bolje informirani razgovor o imigraciji.
Moramo integrirati naše razumijevanje imigracije s našim razumijevanjem pitanja kao što su zaštita okoliša, klimatske promjene, vanjska trgovina i međunarodni razvoj i reći da je sve to dio jedne cijele strategije. Veliki je broj ljudi koji se sele diljem svijeta, a koji se ne žele seliti. Trebali bismo ih podržati i pobuditi osjećaj dobrodošlice i kozmopolitske nacije koja je uvijek imala koristi od migracija. Mislim da postoji publika za to, ali do nje je teško doći ako ne financirate zdravstvo, obrazovanje i stanovanje jer oni osjećaju da bi se voljeli osjećati dobro prema ostatku svijeta, ali ne mogu ni osjećati lijepo o njihovoj ulici.
Na ovim je izborima za ljevicu postojala jasna razlika između izbornog i političkog. Izborno se radi samo o tome što gubimo, a ne o tome što dobivamo. Politički gledano, posao koji slijedi je iznimno važan, a to bi bilo isto da je Hillary pobijedila. S Trumpom su borbene linije jasnije, a s obzirom na izjave koje je dao, demokracija je ugroženija, ali politički rad bi bez obzira bio neophodan.
Razumni se ljudi mogu razilaziti oko toga ima li smisla ostati u političkim strankama, ali sada je sasvim jasno da nije dovoljno ostati samo u tim strankama. To vrijedi za Corbyna i za Berniejeve ljude. Radikalna promjena neće doći samo organiziranjem unutar Demokratske stranke ili Laburističke stranke, ili bilo koje od ovih stranaka. Trebamo sidro u svijetu društvenih pokreta koje može izvršiti pritisak na njih. Vrijeme je da se uključite.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije