Deseci tisuća prosvjednika udružili su se u Kopenhagenu 2009. kako bi prosvjedovali protiv minimalne brige svjetskih vođa za planet. Ljudi su marširali ulicama, a nevladine organizacije pokušale su ispuniti kongresnu dvoranu i utjecati na donošenje politika na najvećim prosvjedima ikada tijekom međunarodnih pregovora o klimatskim promjenama. Pa ipak nije puno utjecalo. Klimatske promjene još uvijek zagrijavaju planet, a mi još nismo počeli smanjivati svoje emisije u mjeri potrebnoj da preokrenemo tok.
Problem s prosvjedima protiv međunarodnih konvencija – poput prosvjeda koji se planiraju za nadolazeću konvenciju o klimatskim promjenama u Parizu – je u tome što će do tog trenutka vjerojatno biti prekasno za utjecaj na stvari. Međunarodna tijela kao što je Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama imaju malo ovlasti osim stvaranja osnove za međusobno pregovaranje zemalja. U poznati Kyoto protokol ušla je i izašla Kanada bez većih posljedica, a slične su poteze razmatrale i druge zemlje. Napuštanjem školovanja mogli bi izgubiti kredibilitet u drugim zemljama, ali to je opet nacionalno pitanje.
Isto tako, Sjedinjene Američke Države, glavni doprinositelj emisijama stakleničkih plinova, potpisale su, ali nisu ratificirale Kyoto protokol, što znači da iako je Kyoto protokol bio na snazi, nije uključivao glavnog doprinositelja uzroku klimatskih promjena. Kako bi se Sjedinjene Države navele na ratifikaciju, pregovori su razvodnjeni za sve. Protokol iz Kyota na kraju je bio manja odskočna daska, ali bez daljnjih međunarodnih obveza naš bi nas sljedeći korak mogao utopiti.
Društveni pokreti moraju ciljati na ključne zemlje jer one najviše utječu na pregovore i bez njih je suzbijanje klimatskih promjena nemoguće. Kina je sada najveći emiter stakleničkih plinova pa treba pojačati, ali također smatra da zaslužuje pravo na gospodarski rast – što u ovom trenutku još uvijek znači izgaranje fosilnih goriva. Kanada je izašla iz Kyota jer je uvelike premašila svoj cilj emisija. Treba ih natjerati da se vrate za stol. Japan također vrlo oklijeva oko potpisivanja ciljeva smanjenja emisija, a Rusija je potpisala samo Kyoto jer je dobila značajan manevarski prostor s vlastitim ciljem (kao i potporu za pridruživanje WTO-u).
Sve ove zemlje trebaju postati ozbiljni igrači u nastojanju za smanjenjem emisija, ali nema dovoljno neposrednih poticaja za to. Iako se učinci klimatskih promjena već pojavljuju, oni najviše pogađaju najsiromašnije. Bogate zemlje mogu se prilagoditi nekim klimatskim promjenama, dok siromašne zemlje već pate od suša, poplava i gladi unatoč činjenici da najmanje doprinose kada je riječ o emisijama.
Prosvjedi, demonstracije, kampanje velikih razmjera i manje organiziranje zajednice: to mogu biti sile koje vrše pritisak na te zemlje. Pokreti mogu utjecati na glasove. Oni mogu povećati troškove zemljama koje ne igraju loptu. Oni mogu ugroziti mjesta izabranih dužnosnika. Oni mogu stvoriti promjenu. I to je već učinjeno u Velikoj Britaniji.
Nova knjiga Climate Change and Social Movements: Civil Society and the Development of National Climate Change Policy pokazuje da Ujedinjeno Kraljevstvo, iako je već priznavalo problem klimatskih promjena, nije učinilo mnogo u vezi s vlastitim emisijama štetnih plinova sve dok nije stupio pokret za klimatske promjene. u.
Kao što se navodi u knjizi, premijerka Margaret Thatcher (od svih ljudi) bila je prva svjetska čelnica koja je progovorila o klimatskim promjenama, ali njezini rezultati o okolišu bili su sve samo ne sjajni. U to je vrijeme Velika Britanija bila poznata kao 'prljavi čovjek Europe'. Kad je Tony Blair postao premijer, uzeo je u obzir pitanje klimatskih promjena kada je riječ o međunarodnom dijalogu, ali nije učinio mnogo po tom pitanju tek kada ga je pokret za klimatske promjene pritisnuo da djeluje.
Godine 2005., Friends of the Earth organizirali su veliku kampanju: The Big Ask. Pozvali su vladu da zakonski donese 80% smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2050. To je doista bio veliki zahtjev i zahtijevalo je sudjelovanje tisuća ljudi prije nego što je vlada pristala uvesti vlastito zakonodavstvo. Tu nije bio kraj. Vladin nacrt zakona bio je slabiji nego što se kampanja nadala. Obećavalo je samo smanjenje od 60%. Bila je potrebna dodatna kampanja uz dodatni pritisak javnosti prije nego što je vlada odlučila to prepustiti komisiji neovisnih stručnjaka koji su također preporučili brojku od 80%.
Ali to nije bilo sve. Unatoč pristanku na zakone, vlada je htjela odobriti izgradnju nove piste u središnjoj zračnoj luci u Londonu, Heathrow. Ova treća pista značila bi povećane emisije iz zrakoplovstva. Ponovo su se okupili aktivisti kako bi zaustavili inicijativu. Dok su se članovi lokalne zajednice borili da zaustave uništavanje svog lokalnog područja kako bi napravili mjesta za veće zagađenje zraka i buku, klimatski aktivisti su postavili kamp na otvorenom koji je služio kao središnje mjesto za organiziranje akcija. Kampanja je privukla veliku medijsku pozornost i glavne političke stranke odlučile su odustati od svojih planova da odobre proširenje zračne luke kako ne bi izgubile glasove na nadolazećim izborima.
Lekcije koje se mogu izvući iz knjige mogu se primijeniti na druge nacionalne napore da se utječe na političke odluke zemalja s velikim emisijama. Ali nije dovoljno samo se pojaviti tijekom međunarodnih pregovora. Na kraju krajeva, moć se još uvijek nalazi na razini zemalja, a ne u međunarodnim konvencijama.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije