Američki političari i kritičari američkog imperijalizma dugo su Latinsku Ameriku smatrali američkim "dvorištem". Nacionalistički i revolucionarni pokreti u Latinskoj Americi dugo su izražavali želju da se otrgnu od "dvorišta" Sjedinjenih Država i ostvare vlastiti neovisni gospodarski razvoj.
Ali kreatori američke politike, od Monroeove doktrine do Trumanove doktrine, dugo su vidjeli Latinsku Ameriku kao stratešku regiju s golemim prirodnim resursima i unosnim tržištima koja moraju ostati unutar američke sfere utjecaja, bez obzira na želje njezinih ljudi.
Barack Obama očito misli isto. Prije nekoliko tjedana je to rekao, čak i koristeći ozloglašenu etiketu "dvorište".
"Bili smo toliko opsjednuti Irakom i toliko opsjednuti Bliskim istokom da smo zanemarivali Latinsku Ameriku čak i u vlastitom dvorištu", rekao je u govoru u kampanji u Aleksandriji, Virginia. [1]
I u pravu je. Usredotočenost Bushove administracije na Bliski istok dala je Latinskoj Americi malo oduška od uobičajene američke subverzije i intervencije tako uobičajene u povijesti Latinske Amerike. U međuvremenu su ljevičarski čelnici došli na vlast diljem regije kao nikada prije u nizu demokratskih revolucija nazvanih "Ružičasta plima".
Mnogi na ljevici vidjeli su ovaj razvoj događaja kao ogroman procvat narodne demokracije i masovnog sudjelovanja, te jasan odmak od elitističkih demokracija iz prošlosti. Mase su bile relativno slobodne birati ljevičarske i nacionalističke vođe na demokratskim izborima, a da ih nije svrgnula intervencija SAD-a, uz neke iznimke. [2]
Ali Barack Obama to ne vidi tako. Zapravo, on očito gleda na ovaj razvoj događaja kao na problem koji je Bushova administracija zanemarila, kao što je nedavno upozorio:
"Kina šalje diplomate i stručnjake za ekonomski razvoj i gradi ceste diljem Latinske Amerike. Oni osiguravaju trgovinske sporazume i ugovore. A mi ignoriramo Latinsku Ameriku na vlastitu odgovornost." [3]
Drugim riječima, zanemarivanje američkog "dvorišta" omogućilo je Latinskoj Americi veću slobodu trgovanja s drugim zemljama, poput Kine; stanovitu prijetnju interesima američkih korporacija. Doista, zamah Latinske Amerike ulijevo mogao bi se pokazati prijetećim ekonomskim interesima SAD-a jer nacije u regiji nastoje preuzeti kontrolu nad svojim prirodnim resursima, diversificirati svoja gospodarstva i otrgnuti se od ovisnosti o uvozu iz SAD-a.
Naravno, pravo je svake suverene nacije činiti te stvari ako to želi, a latinoamerički čelnici poput Huga Chaveza iz Venezuele i Rafaela Corree iz Ekvadora tvrdili bi da su one apsolutno neophodne za razvoj regije.
Ali Barack Obama to vidi kao problem; rezultat američkog zanemarivanja regije, i očito se nada da će poništiti ove demokratske promjene u Latinskoj Americi. Tijekom nedavnog pojavljivanja u debati u Austinu, Texas, implicirao je da je američko zanemarivanje regije omogućilo čelnicima poput venezuelanskog Huga Chaveza da imaju previše slobode.
"Odvratili smo se od fokusiranja na Latinsku Ameriku... Iznenađuje li onda to što ste vidjeli ljude poput Huga Chaveza i zemlje poput Kine kako odlaze u prazninu, jer smo to zanemarili", rekao je. [4]
Čini se da je venezuelanski Chavez poseban problem za Obamu; jedan koji ga je naveo da Venezuelu uvrsti na popis "odmetničkih država", zajedno s Kubom, Iranom i Sirijom, te da izrazi svoje protivljenje venezuelanskom predsjedniku u nedavnom govoru:
"Zapravo se ne slažem s Chavezovom politikom i načinom na koji postupa sa svojim ljudima", rekao je. [5]
Očigledno nije važno što se venezuelanski narod slaže s Chavezovom politikom, te je opetovano pokazao svoju široku potporu njemu na otvorenim demokratskim izborima. A Obama očito vidi Venezuelu kao "odmetničku državu" ne zato što je sigurnosna prijetnja, već zato što je "[Chavez] koristio prihode od nafte da potakne probleme protiv Sjedinjenih Država", kako je nedavno rekao. [6]
Doista, mnoge latinoameričke nacije nedavno su dobile "ludu" ideju da mogu koristiti vlastite prirodne resurse kako žele, a da ne moraju poštovati interese Sjedinjenih Država. Chavez iz Venezuele i Evo Morales iz Bolivije su među onima koji su nacionalizirali svoje prirodne resurse, a prihode počeli koristiti onako kako im odgovara.
Chavez je posebno koristio prihode Venezuele od nafte za financiranje zajedničkih projekata s drugim zemljama i povećanje regionalne trgovine među latinoameričkim nacijama. Politika ima za cilj diversifikaciju gospodarstva Venezuele i prekid ovisnosti regije o Sjedinjenim Državama. [7]
Ako je to ono što Obama naziva "raspirivanjem nevolja", on je u pravu kada kaže da ta politika nije u interesu američkih korporacija koje žele zadržati kontrolu nad tržištima i resursima zemalja Latinske Amerike. Ali ne bi li ljudi Latinske Amerike trebali odlučiti kako će se koristiti prihodi od njihovih resursa? Ili je to odluka koja bi trebala doći iz Washingtona?
Zbog svega toga čovjek se zapita kako bi se Barack Obama ponašao prema Latinskoj Americi kada bi bio izabran za predsjednika idućeg studenog. Senator je već rekao da bi se bio spreman sastati s bilo kojim protivnikom Sjedinjenih Država, uključujući kubanskog Raula Castra i venezuelanskog Huga Chaveza, ali nije rekao ništa o tome hoće li ili ne nastaviti dugogodišnju američku politiku prema potkopati ljevičarske vlade u regiji.
Zapravo, ako su komentari njegove više savjetnice za vanjsku politiku Samanthe Power ikakav pokazatelj, to nije slika koja daje nadu. Power, snažna zagovornica američkog bombardiranja Srbije 1999., opisala je Chavezovu domaću politiku kao "vrlo problematičnu" u nedavnom intervjuu i implicirala da će Obama tražiti promjenu politike Venezuele.
"Ako… Chavez nastavi odstupati od onoga što Obama misli da su međunarodne norme kojih se treba pridržavati unutar zemlje, onda je to problem", rekla je Power. [8]
Power je dalje rekla da će se Obamina administracija usredotočiti na "što Chavez čini loše sa stajališta venezuelanskog naroda". Ovo nameće očito pitanje: nije li posao naroda Venezuele da o tome odlučuje?
Unatoč tome, koliko god Obama hvalio "promjene" u Sjedinjenim Državama, on očito ne podržava progresivne promjene u "dvorištu" Amerike. Više od jednog stoljeća, američka subverzija i intervencija u regiji bila je stalna, kako od demokratske tako i od republikanske administracije, svrgavajući ili neutralizirajući sve prijetnje američkoj dominaciji. Dakle, unatoč činjenici da je on najnapredniji od predsjedničkih kandidata, čini se vrlo malo vjerojatnim da će Obama prihvatiti napore Latinske Amerike da se oslobodi.
Naprotiv, čini se da je Obamina najveća briga sve slabiji utjecaj Sjedinjenih Država u regiji. Za razliku od Bushove administracije, koja je uglavnom ostala zaokupljena Bliskim istokom, Barack Obama je, čini se, spreman okrenuti pogled Washingtona natrag u njegovo "dvorište" na jugu.
Pozvao je na stvaranje novog "saveza za napredak", aludirajući na izvornu politiku Johna F. Kennedyja da osujeti društvenu revoluciju u Latinskoj Americi i zaštiti interese i dominaciju SAD-a. I usprkos svojim povremenim kritikama NAFTA-e (nedavno otkriveno kao samo "političko pozicioniranje"), Obama je također sugerirao da će biti malo promjena u Washingtonovom nastojanju za slobodnom trgovinom, doktrini koju je uvelike odbacila većina latinoameričkih nacija.
Sve bi to moglo imati ozbiljne posljedice za rastuće ljevičarske pokrete u Latinskoj Americi i moglo bi značiti povećanje otvorenih i tajnih akcija za potkopavanje njihovih vlada, uključujući povećanje trenutnog financiranja Bushove administracije i potpore desničarskim skupinama koje su povezane sa SAD-om i drugim kontrarevolucionarne snage.
Obama je također iznio planove za proširenje američke vojske, što čini se implicira da on ne bi bio nesklon vojnoj akciji. Obamina viša savjetnica za vanjsku politiku Samantha Power sigurno nije, kao što je izrazila u nedavnom intervjuu:
"Postoje nacionalni sigurnosni i humanitarni izazovi koji će zahtijevati američku pozornost, a ponekad će to zahtijevati i vojnu pozornost", rekla je. [9]
Ako postoji jedna stvar koju latinoamerički narodi mogu očekivati od predsjedničkog mandata Baracka Obame, onda je to povećana pozornost Washingtona. Ako je povijest ikakav pokazatelj, to neće biti povoljno za nedavni val demokratskih revolucija u regiji.
1. Tijekom govora kampanje u Alexandriji, VA, 10. veljače 2008.: http://www.youtube.com/watch?v=gopuefFpcx0
2. Bivši predsjednik Haitija Jean Bertrand Aristide i predsjednik Venezuele Hugo Chavez dvije su značajne iznimke. Prvog je s vlasti svrgnula američka vojska 2004., a drugog je privremeno svrgnuo državni udar koji su podržale SAD 2002. godine.
3. Tijekom govora kampanje u Alexandriji, VA, 10. veljače 2008.: http://www.youtube.com/watch?v=gopuefFpcx0
4. Iz CNN-ove demokratske debate u Austinu, Teksas, 21. veljače 2008.: http://www.cnn.com/2008/POLITICS/02/21/debate.transcript/
5. Alexandria, VA, 10. veljače 2008.: http://www.youtube.com/watch?v=gopuefFpcx0
6. Ibid..
7. Pogledajte članak Stevea Elnera, "Using Oil Diplomacy to Sever Venezuela's Dependence," 3. listopada 2007., http://www.venezuelanalysis.com/analysis/2677
8. Tijekom intervjua na DemocracyNow! 22. veljače 2008.: http://www.democracynow.org/2008/2/25/barack_obamas_senior_foreign_policy_adviser
9. Ibid..
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije