Bacanje na Cháveza dugo je bilo moralno obilježje rasprave među američkim elitama. Najnoviji primjeri pojavljuju se u izdanjima New York Timesa i Washington Posta od 21. srpnja, koji dokumentiraju tvrdnje da je Chávez odgovoran za porast kriminala u Venezueli i destabilizaciju Kolumbije. Ono što najviše zabrinjava Washington Post je nedavno objavljeno izvješće Ureda za odgovornost američke vlade (GAO) koje ocrtava navodnu “korupciju na visokim razinama vlade predsjednika Huga Cháveza i državnu pomoć kolumbijskoj gerili koja krijumčari drogu [što] je Venezuelu učinilo glavna lansirna rampa za kokain za Sjedinjene Države i Europu.” Pozornost je usmjerena na kolumbijske marksističke gerilce FARC-a, za koje Post procjenjuje da kontroliraju 60 posto kolumbijske trgovine kokainom. Republikanski senator Richard Lugar dobio je prostor u Postu da demonizira Venezuelu zbog toga što je "postala narko-država, uvelike ovisna o međunarodnoj trgovini ilegalnim drogama i zadužena za nju".
Da ne duljim, Timesova priča od 21. srpnja implicira Cháveza u rastuću otmicu građana koji žive u gradu Barinas, koji se nalazi u zapadnoj Venezueli. Barinas ima više od 3.5 puta veće stope otmica nego u ostatku zemlje, a gradom trenutno upravlja Chávezov brat Adán Chávez. Times ne navodi nikakve dokaze o suučesništvu obitelji Chávez u otmicama u Barinasu, ali to nije spriječilo novine da konstruiraju generičke veze između “naoružanih bandi [koje] uspijevaju zahvaljujući neredu [u Barinasu] dok obitelj gospodina Cháveza jača kontrolu nad država." Čitatelji u takvoj zapaljivoj retorici neće pronaći ni privid objektivnosti.
Potraga za stvarnim dokazima o povezanosti između Cháveza i otmica nije dio plana Timesa. Radije bi blatili javni diskurs nejasnim polemikama usmjerenim na Chávezov režim. Zapravo, Times priznaje da Chávezova glavna uključenost u Barinas nije usmjerena na nanošenje štete siromašnima (koji su sve više patili zbog otmica), već na nastojanjima da se poboljša sudbina masa putem provedbe zemljišne reforme i korištenja naftnih fondova za programi socijalne skrbi.
Napadi na Cháveza također su pratili referendum u Venezueli 2009., kojim je ukinuto ograničenje od 12 godina predsjedničkog mandata u zemlji. Uoči referenduma Times je u uvodniku objavio da je Chávez bio "standardni autokrat - gomilanje moći, gušenje neslaganja i trošenje nacionalnog naftnog bogatstva na političku potporu". Takve napade, ironično, prate priznanja da Chávezova potpora proizlazi iz programa socijalne skrbi koje provodi, a od kojih koristi velika većina siromašnih Venezuelanaca. Međutim, njegova se potpora masama otpisuje bez pogovora kao beznačajna, budući da Times paternalistički poziva Venezuelce koji "vjeruju u svoju demokraciju" da "glasuju protiv" ukidanja ograničenja mandata.
Prilikom procjene napada na Cháveza vrijedi razmisliti o nekoliko točaka. Što se tiče pitanja Kolumbije, Times i Post ne navode doslovno nikakav kontekst u izvješćima o instrumentalnoj ulozi koju su SAD imale u stvaranju krize s drogom. Ne obraća se pažnja na činjenicu da su američki čelnici potrošili milijarde dolara na obuku i opskrbu desničarskih, anti-FARC paravojnih skupina u Kolumbiji (koje su u savezu s kolumbijskom vladom), te da su sami jako uključeni u trgovinu kokainom. Osim toga, nema rasprave o dvosmislenosti oko Chávezovog navodnog poticanja kolumbijsko-venezuelanskog sukoba. Ipak, postoji mnogo nejasnoća po ovom pitanju. Human Rights Watch, iako je bio krajnje kritičan prema Chávezu (možda opravdano), nije u mogućnosti otkriti nikakve uvjerljive dokaze da Chávez podržava gerilce FARC-a. Također se trebamo sjetiti da je sam Chávez bio taj koji je javno osudio FARC, rekavši da je doba "gerilskog ratovanja prošlost". Podržao je povratak na mirovne pregovore između FARC-a i kolumbijske vlade, te je tjerao FARC da okonča svoju terorističku praksu otmice civila i vladinih dužnosnika kao talaca.
Po pitanju Chávezove “diktatorske” politike, izvještavanje američkih medija više nalikuje propagandi nego stvarnosti. Američkim novinama je jako teško objasniti kako diktator može biti demokratski izabran četiri puta u posljednjih deset godina – 1998., 2000., 2004. i 2006., osobito u natjecanjima koje su međunarodni izborni promatrači potvrdili kao transparentna i legitimna. Times također ne može objasniti rezultate referenduma iz 2009., koji su ukidanjem ograničenja predsjedničkih mandata međunarodni promatrači potvrdili kao pravedan i demokratski.
Najočiglednije objašnjenje za Timesove napade na Cháveza je da taj list prezire venezuelansku demokraciju. Chávez već dugo uživa snažnu demokratsku potporu većine Venezuelanaca, izazivajući pritom bijes američkih političara koji Venezuelu vide kao plodno, ali neiskorišteno tlo za korporativna ulaganja. Razmotrimo dokaze: 1. Chávez je više puta ponovno biran s razlikama koje George W. Bush nije mogao ni sanjati da će ih postići. 2. Anketa Gallup Internationala iz 2007. na više načina potvrđuje demokratski legitimitet venezuelanske politike. 53 posto Venezuelanaca općenito smatra da njihovom zemljom "upravlja volja naroda" pod Chávezom. Dodatno, 67 posto smatra da se izbori u Venezueli provode na "pošten" za razliku od "nepoštenog" načina. Nadalje, kao što pokazuje moja analiza Gallupove ankete iz 2007., siromašni i nezaposleni Venezuelanci (siromašni koji čine većinu javnosti) statistički vjerojatnije vjeruju da zemljom upravlja volja većine i da su izbori u zemlji slobodni, demokratski , i pošteno. Ovo je u velikoj suprotnosti s bogatima i zaposlenima u Venezueli koji će vjerojatnije odbaciti ove tvrdnje.
Iz izvještavanja američkih medija ne bi se stekao dojam da se u Venezueli sa sumnjom gleda na američke, a ne na venezuelanske dužnosnike. Anketa koju je proveo BBC 2007. otkrila je da većina Latinoamerikanaca koji su sudjelovali u anketi negativno gleda na SAD i protivi se vanjskopolitičkim aktivnostima bivše Bushove administracije. Većina u Argentini, Brazilu, Čileu i Meksiku smatra da je američki utjecaj u svijetu "uglavnom negativan", dok se između 65-92 posto protivi američkom vođenju rata u Iraku. Procjene pojedinih političkih vođa pokazale su da je Chávez uživao visoku razinu potpore Venezuelanaca, dok je bivši predsjednik Bush uživao nisku razinu potpore ne samo u Venezueli, već i u cijeloj regiji.
Chávezova popularnost, kao što američki novinari nerado priznaju, temelji se na njegovoj spremnosti da stavi potrebe siromašnih masa Venezuele ispred potreba poslovnih elita. To ne znači da je on svetac ili da politička represija ne bi trebala biti ozbiljna briga za one koji žive diljem hemisfere. Nijedan politički vođa ne zaslužuje bjanko ček za konsolidaciju političke moći. Ali ono što izgleda izmiče američkim čelnicima jest da venezuelanska demokracija zadaću pozivanja vođa na odgovornost postavlja narodu Venezuele, a ne "prosvijećenim" američkim elitama.
Chávezova “Bolivarska revolucija” doista je iznimno popularna među Venezuelancima. Uspijeva promovirati mnoštvo programa socijalne skrbi koji se plaćaju prihodima od izvoza nafte u zemlji. Chávez predvodi napore za promicanje jednakosti spolova, zdravstvenu skrb koju sponzorira vlada, univerzalno visoko obrazovanje, povećano financiranje državnih mirovina, preraspodjelu zemljišta i širenje javnih stanova, između ostalih programa. Chávezova revolucija socijalne skrbi značajno poboljšava živote građana. Povećanje potrošnje za socijalnu skrb od 50 posto od 1999. do 2005. (u prvih 6 godina Chávezovog predsjedništva) bilo je popraćeno smanjenjem smrtnosti dojenčadi, povećanjem upisa u školu, povećanjem individualnog raspoloživog dohotka i smanjenjem siromaštva. Od 1997. do 2005. nacionalna stopa siromaštva pala je s 56 na 38 posto stanovništva. Do 2005. procjenjuje se da je 50 posto Venezuelanaca uživalo državnu zdravstvenu skrb, dok je isti broj također uživao državne subvencije za hranu. Bolivarska revolucija, treba se prisjetiti, također se odvijala pod prilično stabilnim gospodarskim rastom, u rasponu od 6-18 posto BDP-a godišnje od 2004. do 2008. godine. Ovaj trend stoji na glavi pretpostavkama američkih novinara da su socijalističke politike glavna prepreka ekonomskoj stabilnosti i prosperitetu.
Nitko u SAD-u ne bi trebao biti iznenađen što venezuelanski narod podržava Cháveza zbog njegove politike socijalne skrbi. Ova osnovna činjenica, međutim, skrivena je u uvodnicima Timesa koji Cháveza uokviruju kao "latinoameričkog moćnika" koji "vrši gotovo potpunu političku i vojnu kontrolu nad svojom zemljom" kroz izopačenost izbora i nacionalizaciju prirodnih resursa. Medijska iskrivljavanja latinoameričke politike naravno nisu ništa novo. Times i Post uvijek su Latinsku Ameriku gledali neoliberalnim, kapitalističkim očima, a izvještavanje o Venezueli malo odstupa od tog obrasca.
Anthony DiMaggio predaje globalnu i američku politiku na Državnom sveučilištu Illinois. Autor je knjiga Mass Media, Mass Propaganda: Examining American News in the 'War on Terror (2008) i When Media Goes to War (predstoji u veljači 2010). Do njega se može doći na: [e-pošta zaštićena]
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije