Bivši britanski premijer Tony Blair ponovio je u nedjelju neke od svojih prijašnjih polovičnih "isprika" za nezakonito pokretanje agresorskog rata na Irak 2003.
Blairove "isprike" uvijek imaju oblik malog dječaka koji, kada mu se kaže da se ispriča što je ženu nazvao debelom, kaže: "Gospođo, žao mi je što ste debela."
Blair se nikad nije ispričao povećanje stope smrtnosti ili smrtnosti u Iraku, ostavljajući stotine tisuća mrtvih Iračana.
Blair je priznao da je invazija na neki način dovela do uspona Daesha (ISIS, ISIL). Ali on tvrdi da je Daesh bio "jedva poznat" 2008.
To nije istina i još je jedan znak da Blair kao premijer nije obraćao pozornost.
Blair-Bush je za svo nasilje u Iraku 2005.-06. okrivio Abu Musaba al-Zarqawija, vođu al-Qaide u Mezopotamiji. Nakon njegove smrti u svibnju 2006., organizacija je promijenila ime u Islamska država Irak, a vodio ju je Abu Omar al-Baghdadi u sjeni. Svatko tko je pratio Irak 2008. znao je da je ISI glavna pobunjenička skupina. Preuzeli su teritorij u dijelovima pokrajine Diyala.
Objavio sam na svom blogu 2007 Američki prijevod kratke povijesti džihadista takozvane Islamske države Irak. Ekstremistički sudionik na oglasnoj ploči rekao je,
“Izjava citira predsjednika Busha na njegovoj tiskovnoj konferenciji, u listopadu 2006., kako je rekao da je “američka prisutnost u Iraku upravo zato da osujeti uspostavu “jake islamske države, kalifata,” koja će “ugroziti interese Zapada i zaprijetiti Americi kod kuće. ” Autor također kaže da 70 posto sunitskih plemena podržava Islamsku državu Irak.
Brojka od 70% je smiješna. Ali reći da se Daesh jedva spominjao 2008. jednostavno je laž, budući da je Bush zapravo davao svoju snagu u Iraku kao razlog zašto je američka okupacija morala ostati: 'kalifat' je morao biti poražen. (U Iraku nije bilo al-Qaide ili ISI-a, prije nego što su SAD i UK svrgnuli Saddama Husseina).
Blair je također sugerirao da bi izbijanje revolucija mladih 2011. ionako bacilo Irak u nemir. To može i ne mora biti istina, ali nema nikakve veze s njegovom invazijom na Irak 2003.
“Bivši britanski premijer Tony Blair žali se da je nepravedno okrivljen za izazivanje sadašnjeg nereda u Iraku i da bi Sadam još uvijek bio na vlasti, bila bi jednako nestabilna.
On, možda namjerno, promašuje bit. Njegova invazija na Irak bila je nezakonita i na temelju obmane i propagande. To je ono što nije bilo u redu. Močvara koja je plod nezakonitosti i prijevare je najgora.
Povelja UN-a dopušta samo dva legitimna razloga za rat. Jedan je samoobrana. Blair nije branio Britaniju od Iraka kada je izvršio invaziju i zauzeo Basru.
Blair je ostavio suprotan dojam u javnosti. Isporučio je bizaran govor u kojem je rekao da bi Saddam Hussein mogao rasporediti oružje za masovno uništenje protiv Europe za samo 45 minuta. Nije jasno ni što bi ta tvrdnja uopće mogla značiti. Irak nije imao sustav dostave kemijskog oružja u Europu i niste se mogli nadati da ćete u Bagdadu dobiti toliko sendviča u samo 45 minuta. Saddam u svakom slučaju nije imao takvo oružje. Britanski časnici češkali su se po glavama i pretpostavili da je Blair krivo shvatio neki brifing koji je dobio.
Blair je htio krivo shvatiti brifing. Britanski veleposlanik u Washingtonu tijekom 9/11, Sir Christopher Meyer, otkrio da je Bushova ekipa željela trenutni rat protiv Iraka u rujnu 2001. Blair se bojao da ako neokonzervativci ostave Bin Ladena i njegove kampove za obuku u Afganistanu na miru i pobjegnu u Irak, da će al-Qaeda moći slobodno napasti London sljedeći. Tako je sklopio dogovor s vragom i nagovorio Busha da prvi udari na Afganistan, uz obećanje da će kasnije podržati rat u Iraku. Veleposlanik je također otkrio da su neokonzervativci bili zabrinuti da bi se razlozi na kojima su htjeli napasti Irak mogli pozvati i protiv Izraela (etničko čišćenje, oružje za masovno uništenje, ratovi teritorijalne agresije). Ne trebaju se brinuti. Pravednost nije značajka američkog vanjskopolitičkog diskursa.
Drugi razlog za rat je rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a kojom se režim označava prijetnjom svjetskom miru. Vijeće sigurnosti UN-a odbilo je tako glasovati u vezi s Irakom.
Povelja UN-a osmišljena je kako bi se spriječio novi nacizam i agresorski ratovi. Potkopavanje ove građevine zakona potiče militarizam i agresiju.
Neki tvrde da treba dodati i treću osnovu za rat, sprječavanje očitog genocida. O ovom principu se može raspravljati, ali u Iraku 2002. godine nije bilo genocida, a Bush-Blairova invazija i okupacija značajno su povećale stope smrtnosti. Režim Sadama Huseina je ubijao ljude. Ali mnogi od njih poginuli su u Iransko-iračkom ratu, u kojem su Reagan i Thatcher podržali Irak, očitog agresora. Korištenje žrtava tog rata kao osnove za invaziju na Irak 2003. je orvelovski.
Blairov zlobni kršćanski križarski rat i mržnja prema islamu nagnali su ga da opravdava zla sredstva onim što je smatrao plemenitim ciljevima.
U ljeto 2002. šef MI-6, britanske obavještajne službe, posjetio je Washington kako bi se posavjetovao o nadolazećem ratu. Bio je zgrožen atmosferom intriga i prijevara i izvijestio je London da je inteligencija se fiksirala oko politike. U obavještajnim krugovima analitičare i terenske časnike koji izvršnoj vlasti govore ono što ona želi čuti, unatoč suprotno poznatim činjenicama na terenu, nazivaju lasicama. Sir Richard Dearlove upozoravao je Blaira da su elementi CIA-e i Pentagona ('Ureda za posebne planove') postali lasica. Deerlove nije shvaćao da je sam Blair lasica. Blair je potisnuo dopis.
Blair je zanijekao da je nafta bila motivacija u ratu. Ali sada to znamo BP je snažno lobirao za njega u jesen 2002. kako bi osigurao dobivanje ponuda za naftu nakon što su se Saddama riješili, u strahu da će ih dvojica teksaških naftaša u Bijeloj kući isključiti iz posla. Ispostavilo se da spaljivanje nafte uništava svijet i uzrokuje ekstremne vremenske prilike poput ogromnih poplava u Velikoj Britaniji i trebalo bi je staviti izvan zakona, a još manje voditi ratove da bi se otrov izvadio iz zemlje.
Bush i Blair sastali su se u zimu 2003. i razgovarali o tome kako namamiti Saddama Husseina da im pruži legalan razlog za rat. Razmišljali su o letenju zrakoplova iznad Iraka s oznakama UN-a, u nadi da će ga irački vojnik spreman na obaraču s protuzrakoplovnom baterijom oboriti. Cijeli je pothvat bio lažan i nizak u svakom pogledu.
Blairova Glavni državni odvjetnik, Lord Goldsmith, upozorio ga je u proljeće 2003. da u međunarodnom pravu nema temelja za britansku invaziju na Irak, te da bi se on i njegovi vladini dužnosnici mogli suočiti sa suđenjem u Haagu ako to nastavi. Blair je dopis, sasvim nepošteno, sakrio iz svog kabineta. Zatim je izvršio pritisak na jadnog čovjeka da revidira svoje mišljenje. Ipak, neki ministri su podnijeli ostavke zbog golog čina agresije.”
Blair je u nedjelju rekao da je pogrešno razumio kako bi kemijsko oružje djelovalo.
Blair se nikada ne ispričava za kršenje međunarodnog prava pokretanjem napadačkog rata.
Blair će uskoro dobiti neke negativne kritike u službenom izvješću komisije o početku rata u Iraku, a mnogi ljudi misle da je ove primjedbe dao sada kako bi spriječio da ga javnost i mediji linčuju.
---
ODN: "Tonyju Blairu žao nam je zbog 'pogreški' u ratu u Iraku"
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije