Ovog će tjedna Europska središnja banka službeno otvoriti svoje novo sjedište u Frankfurtu. Kako bi obilježili ovu prigodu, do deset tisuća prosvjednika — ujedinjenih pod zastavom Blockupy — okupit će se u europskoj financijskoj prijestolnici sa svih strana kontinenta. Organizatori su izjavili da namjeravaju “preuzeti [bankarsku] stranku i pretvoriti je u artikulaciju transnacionalnog otpora protiv europskih kriznih politika i njihovih katastrofalnih posljedica, posebno za ljude na europskom jugu”.
Njemačka država, zauzvrat, mobilizira jednu od najvećih policijskih snaga u zemlji kako bi zaštitila ECB i učinila ustavni čin javnog prosvjeda gotovo nemogućim. Kao i prethodnih godina, Frankfurt će biti zatvoren - i nije teško razumjeti zašto: vlasti su nepopustljive u izolaciji središnjih bankara od bilo kakvog oblika javnog pritiska. ECB bi, na kraju krajeva, trebala odgovarati tržištima, a ne ljudima. Razmotrite samo putanju karijere njenog predsjednika, Maria Draghija, koji je nekada bio generalni direktor u Goldman Sachsu: nije potreban školovani politički ekonomist da bi shvatio što nam to govori o odanosti ECB-u.
U tom smislu organizatori Blockupyja nisu mogli izabrati prikladniji datum za ovogodišnju demonstraciju. Otvaranje novog sjedišta ECB-a simbolizira praktički sve što nije u redu s europskim neoliberalnim projektom danas. Dok je Eurozona 2008. zapadala u svoju beskrajnu krizu, a ECB uveo po život razarajuće mjere štednje od Atene do Dublina, razmetljivi 185 metara visok neboder od stakla i čelika tiho je nicao duž rijeke Main. Okruženi velikom ogradom i dvorskim jarkom, aktivisti ističu kako je “zastrašujuća arhitektura moći savršen simbol udaljenosti između političkih i financijskih elita i naroda”.
Uz procijenjeni trošak od 1.4 milijarde eura, gorući tornjevi blizanci — prikladno dizajnirani u postmodernom arhitektonskom stilu dekonstruktivizma — sada stoje visoko kao sjajni svjetionik nove Europe: bezlične, neodgovorne i posve antidemokratske. S ovih zapovjednih visina monetarne i financijske kontrole, ECB je već smijenio nekoliko izabranih vlada, nametnuo krajnje katastrofalne mjere štednje i nedavno predložio upumpavanje još 1 trilijuna eura u moralno propali financijski sustav eurozone. U međuvremenu, ona pritišće grčku vladu da neutralizira ljevičarski izazov koji dolazi iz Atene.
Mnogi znanstvenici o EU-u još uvijek eufemistički govore o ovom institucionaliziranom prijeziru uplitanja naroda kao o znaku “demokratskog deficita” EU-a. Oni će ukazati na nedostatak “input legitimiteta” ECB-a i pozvati na veću parlamentarnu kontrolu nad njegovim upravnim odborom. Međutim, ono što mnogi od ovih znanstvenika propuštaju primijetiti jest da je antidemokratska priroda ECB-a upisana u njezinu strukturnu ulogu. Kao središnja banka bez države, ECB je antidemokratska ne svojom krivnjom, već svojom zadaćom. Njegova navodna "neovisnost" o nacionalnim vladama zapravo je paravan za njegovu namjernu izolaciju od pritisaka javnosti i njezinu strukturnu međuovisnost s privatnim financijskim interesima.
Nepotrebno je reći da je početak krize samo doveo do daljnjeg izdubljivanja demokratskih procesa. Da dam samo jedan primjer: nedavno su se pojavila brojna pisma koja otkrivaju puni opseg ucjene koju je koristio Draghijev prethodnik, Jean-Claude Trichet, na vrhuncu krize 2011.-12. U svojoj komunikaciji s vladama Irske, Grčke, Španjolske i Italije, predsjednik ECB-a izričito je zaprijetio prekidom kredita u hitnim slučajevima ako dotične vlade odbiju poštivati skup vrlo nepopularnih tržišnih reformi i mjera štednje koje su bile pripremljene, riječ po riječ, od strane neizabranih birokrata u Bruxellesu i Frankfurtu
.
Ova izravna ucjena bila je samo vrh ledenog brijega. Dok su neki možda čuli za Trichetova pisma u vijestima, malo je Europljana koji će vjerojatno znati za tajanstvene politike poput programa tržišta vrijednosnih papira (SMP) ili dugoročnih operacija refinanciranja (LTRO) putem kojih je ECB učinkovito spasila banke i socijalizirala Grčku javni dug. Isto tako, neki su možda čitali o odluci ECB-a da krene u kvantitativno popuštanje (QE), ali malo njih će vjerojatno razumjeti što to znači u praksi: naime da će ECB sada početi subvencionirati privatne banke u iznosu od 1 trilijun eura čak i dok milijuni Europljana grcaju u siromaštvu i nezaposlenosti.
Činjenica da nema širokog negodovanja javnosti zbog takvih očito antisocijalnih poteza samo pokazuje u kojoj su mjeri arhitekti eurozone uspjeli depolitizirati neoliberalni projekt EU-a i monetarnu politiku ECB-a, izolirajući ECB od otvorenih kritika i dopuštajući mu da sustavno pogoduje interesima privatnih investitora, a da se nikada ne mora suočiti sa značajnim protivljenjem. I sama ECB aktivno njeguje tu apolitičnu sliku. Prije dva tjedna, Mario Draghi — samo nekoliko trenutaka nakon što je zaprijetio prekidom kredita Grčkoj ako ljevičarska vlada zemlje ne ispuni uvjete spasa EU-a i ECB-a — otvoreno je izjavio da je “ECB institucija utemeljena na pravilima, a ne politička jedan."
Naravno da je to bila čista laž. Središnje banke su duboko političke institucije. Kao prvo, mogu stvarati novac iz ničega - što je upravo ono što ECB upravo sada radi sa svojim proširenim programom kupnje imovine. Ako možete stvoriti novac, morate odlučiti kako ćete ga potrošiti. A kad jednom počnete stvarati 60 milijardi eura mjesečno, takve odluke očito imaju redistributivne implikacije. Jedna od opcija bila bi da ECB jednostavno prebaci gotovinu običnim europskim građanima, kako bi se suprotstavila socijalnim posljedicama krize i potaknula agregatnu potražnju. Umjesto toga, ECB koristi svoje ovlasti za stvaranje novca kako bi kupio toksičnu imovinu od privatnih banaka i posudio im isti novac natrag uz ultra niske kamatne stope, sanirajući njihove bilance u tom procesu.
Prema službenom narativu, takav bi monetarni poticaj trebao ponovno pokrenuti privatno kreditiranje i dovesti do trajnog oporavka. Ali stvarnost je da će vrlo malo tog novca ikada pronaći put do običnih ljudi. Sve dok je rast nedostižan, privatne banke bojat će se ulaganja u proizvodne aktivnosti i bit će mnogo sklonije preusmjeriti svoj kapital u istu vrstu špekulativnih visokorizičnih aktivnosti koje su uzrokovale krizu. Ne iznenađuje da se upravo to dogodilo s kvantitativnim popuštanjem u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Zašto bi inače američke burze i londonsko tržište nekretnina bile na rekordnim visinama usred dugotrajnog gospodarskog pada?
Čini se da svijet već svjedoči napuhavanju još jedne serije epskih i potencijalno katastrofalnih imovinskih mjehura, ovoga puta potaknutih izravno intervencijom središnje banke. Odluka ECB-a da se uključi u ovu opasnu igru, i da to učini na tako krajnje antisocijalan način (održavajući mjere štednje na periferiji dok u isto vrijeme odbija čak ni razmotriti smisleno otkazivanje duga ili progresivne fiskalne transfere) duboko otkriva politizirani karakter ne samo ECB-a nego općenito neoliberalnog projekta EU-a. I upravo je to razlog zašto je Blockupy trenutno tako ključna inicijativa.
Ne samo da demonstracije u Frankfurtu služe ponovnoj politizaciji ECB-a i postavljanju temelja za transnacionalni pokret protiv vladavine financija; oni također donose otpor protiv mjera štednje ravno u srce europskog kriznog režima. Odjednom se više ne radi samo o dužničkoj pobuni na periferiji. Sada, kada bankarska stranka pogleda dolje sa svoje visoke zgrade, vidjet će kako im tlo drhti pod nogama. Veličanstveni stakleni zidovi nebodera, koji bi trebali prenijeti lažni osjećaj otvorenosti i transparentnosti, pokazat će se kao loša maska za postojano propadanje jedinstvene valute.
Da, eurozona sama sebe urušava. I ne, ne može se reformirati. Da bi europska demokracija napredovala, mora se raskomadati.
Jerome Roos doktorski je istraživač međunarodne političke ekonomije na Europskom sveučilišnom institutu i osnivač časopisa ROAR. Pratite ga na Twitteru @JeromeRoos.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
1 Komentar
Razumijem da najveća konfederacija sindikata u Njemačkoj (DGB) igra
aktivna uloga u Blockupyju; možete li komentirati ovo?