Prijetnje predsjednika Obame Siriji uokvirene su pažljivo osmišljenom slikom odgovorne supersile nevoljko uvučene u užasan sukob koji su uzrokovali drugi. Ali stvarnost je sasvim drugačija.
Više od dvije godine američka politika potiho je poticala eskalaciju sukoba u Siriji i potkopavala svaki napor da se sirijskom narodu donese primirje i mirna politička tranzicija koju trebaju i žele. Tko god je izravno odgovoran za stotine smrti u najnovijem navodnom incidentu s kemijskim oružjem, kritična tajna i diplomatska uloga koju su Sjedinjene Države odigrale u ratu koji je ubio najmanje 100,000 ljudi znači da je njihova krv također na našim rukama.
Kao Haytham Manna, vođa grupe Nacionalno koordinacijsko tijelo za demokratske promjene (NCB) u Siriji je nedavno rekao Le Vif, najveći Novosti na francuskom jeziku u Belgiji, "Amerikanci su varali. Dva ili tri puta su se povukli baš u trenutku kada se radio na dogovoru... Sve je moguće, ali to će uglavnom ovisiti o Amerikancima. Francuzi su zadovoljni da slijede. Političko rješenje je jedini koji bi mogao spasiti Siriju."
Dakle, ako je Manna u pravu, mi Amerikanci odigrali smo odlučujuću ulogu u kritičnim trenucima za rat ili mir u Siriji, uključujući i ovaj s kojim se sada suočavamo. Ako vas kao Amerikanca iznenadi da ste odgovorni za užasnu noćnu moru koja se događa u Siriji, molimo vas da pregledate dobro dokumentiranu evidenciju onoga što je učinjeno u vaše ime, iako tajno i bez vašeg znanja u mnogim slučajevima:
1) Kako su se prosvjedi širili arapskim svijetom 2011., većinom ljevičarske skupine koje su organizirale prosvjede Arapskog proljeća u Siriji formirale su NCB za koordinaciju mirnih prosvjeda i otpora vladinoj represiji. Složili su se, i još uvijek se slažu, oko tri osnovna načela: nenasilja; nesektaštvo; a nema strane vojne intervencije. Ali SAD i njegovi saveznici marginalizirali su NCB, formirali nereprezentativno "Sirijsko nacionalno vijeće" u Turskoj kao vladu u egzilu i regrutirali, naoružali i obučavali nasilne naoružane skupine za provođenje promjene režima u Siriji.
2) Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Turska, Saudijska Arabija i Katar počeli su slati lovce, oružje i opremu kako bi Sirijsko proljeće pretvorili u krvavi građanski rat. Nakon što su svrgnuli vladu Libije, uz cijenu od 25,000 do 50,000 života, počeli su prilagođavati istu strategiju prema Siriji, iako su dobro znali da će to biti mnogo dugotrajniji, razorniji i krvaviji rat.
3) Čak i kada je anketa YouGov-a koju je financirao Katar u prosincu 2011. to pokazala 55% Sirijaca i dalje podržava svoju vladu, neobilježeni zrakoplovi NATO-a vozili su lovce i oružje iz Libije u bazu "Slobodne sirijske vojske" u Iskanderumu u Turskoj. Britanske i francuske specijalne snage obučavale su novake FSA-e, dok su CIA-e i američke specijalne snage osiguravale komunikacijsku opremu i obavještajne podatke, kao u Libiji. Umirovljeni službenik CIA-e Philip Giraldi zaključio je, "Tvrdnje sirijske vlade da je napadaju pobunjenici koji su naoružani, obučeni i financirani od stranih vlada su više istinite nego lažne."
4) Tijekom protekle dvije godine naučili smo više o tome tko što radi u Siriji. Protuvladini izvori priznao u lipnju 2013. da su 2,100 od 16,700 pobunjeničkih boraca dosad ubijenih u Siriji bili stranci, dok su samo 145 od 41,600 lojalista ubijenih u akciji bili strani pripadnici Hezbollaha.
5) Novinari na Balkanu izvijestili su da bogati platitelji iz Zaljevskih arapskih zemalja financiraju stotine okorjelih plaćenika iz Hrvatske i drugdje, koji zarađuju i do 2,000 dolara dnevno kao pobunjenički snajperisti i specijalci u Siriji. Saudijska Arabija je poslala osuđenike da se bore u Siriji kao alternativa zatvoru i financirao isporuke oružja iz Hrvatske u Jordan. Katar je potrošio 3 milijarde dolara platiti pobunjeničke borce i poslati najmanje 70 aviona oružja preko Turske.
6) Na diplomatskom frontu, kako je Haytham Manna rekao za Le Vif, Sjedinjene Države odigrale su jednako podmuklu ulogu. Dok je Kofi Annan pokrenuo svoj mirovni plan u travnju 2012., SAD i njegovi zapadni i arapski monarhistički saveznici osigurali su da njihovi sirijski opunomoćenici neće poštovati primirje obećavajući bezuvjetnu političku potporu, potkrijepljenu dodatnim oružjem i izdašnim financiranjem.
7) SAD se pridružio Francuskoj i njenim drugim saveznicima u tri Orwellova "Prijatelji Sirije" sastanke za pokretanje onoga što su francuski dužnosnici nazivali "Planom B", za eskalaciju rata i potkopavanje Annanovog mirovnog plana. Na drugom sastanku Prijatelja Sirije, devet dana prije nego što je Annanovo primirje trebalo stupiti na snagu, SAD i njegovi saveznici su se složili osigurati sredstva Slobodnoj sirijskoj vojsci za plaćanje boraca, dok su se Katar i Saudijska Arabija obvezali povećati opskrbu oružjem.
8) Annan je konačno okupio sve stalne članice Vijeća sigurnosti i druge vlade uključene u rat u Siriji u Ženevi krajem lipnja 2012. Zapadne su sile nakratko odustale od svog prethodnog zahtjeva o uklanjanju predsjednika Assada kao prvog koraka u političkoj tranziciji o kojem se nije moglo pregovarati, kako bi sve strane konačno mogle potpisati Annanov plan. Ali tada su SAD i njegovi saveznici odbacili rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o kodificiranju sporazuma i oživjeli svoje prethodne zahtjeve za Assadovu smjenu.
9) U svibnju 2013., nakon što su ubijeni deseci tisuća Sirijaca, državni tajnik Kerry konačno je otišao u Moskvu i dogovorili obnovu mirovnog procesa započelo je u Ženevi u lipnju 2012. Ali od svibnja su Sjedinjene Države ponovno prekršile ženevski sporazum i odlučile još više eskalirati rat, osiguravajući izravne isporuke oružja, a sada i raketne napade kako bi podržale svoje opunomoćenike u Siriji.
Dakle, daleko od toga da su nevoljko uvučene u užasan sukob koji nisu same proizvele, Sjedinjene Države i njihovi saveznici zapravo su slijedili prilično koherentnu politiku promjene režima, približno oblikovanu po uzoru na njihovo uspješno svrgavanje libijske vlade 2011. Glavni razlika je u odsutnosti strane zračne potpore sirijskim pobunjenicima. u Libiji, NATO je izveo 7,700 zračnih napada, rušeći libijsku protuzračnu obranu u ranim fazama kampanje i nakon toga bombardirajući po želji cijelu zemlju. Činjenica da Sirija posjeduje daleko opsežniji, moderniji sustav protuzračne obrane koju je izgradila Rusija uspješno je odvratila Zapad i njegove arapske rojalističke saveznike da slijede istu strategiju u Siriji.
Do sada je tako. Pomalo proizvoljna "crvena linija" u vezi s kemijskim oružjem služi kao izgovor za pokretanje raketnih napada, degradaciju sirijske protuzračne obrane i izlaganje nje budućim zračnim napadima. Dok predsjednik Obama pokušava umiriti liberale obećanjima o ograničenim i proporcionalnim štrajkovima, postoji stalna parada jastrebovih republikanaca koji izlaze sa sastanaka iza zatvorenih vrata u Bijeloj kući uvjeravajući da, kako je napisao Guardian u utorak, ovo je doista "dio šire strategije za rušenje Bashara al-Assada."
Zapravo, Obama je priznao u intervjuu s Jeffreyjem Goldbergom http://www.theatlantic.com/
No sada se pojavilo dovoljno detalja o pravim obrisima ove politike da njegove krokodilske suze za navodnim žrtvama nervnog otrova izgledaju groteskno. Odvratan položaj u koji je doveo američku javnost u čije ime djeluje trebao bi potaknuti bijes političke klase koja pristaje na takve cinične i ubojite politike; na komercijalne medije koji se smiju sve do banke dok nas dezinformiraju i obmanjuju; i da, sami sebi jer smo bili patci za serijsku agresiju i genocid, u Vijetnamu, Iraku i sada Siriji.
Da parafraziram govor g. Obame u Švedskoj u srijedu, svijet je postavio "crvenu liniju" kada je Povelja UN-a zabranjivala je upotrebu vojne sile osim u samoobrani ili u legitimnim operacijama kolektivne sigurnosti koje izdaje Vijeće sigurnosti UN-a. Senat SAD-a postavio je "crvenu liniju" kad je ratificirao Povelju UN-a s 89 glasova za i 2 protiv. Kao što je rekao Obama, "vjerodostojnost međunarodne zajednice je u pitanju, a vjerodostojnost Amerike i Kongresa je u pitanju jer mi dajemo samo riječi shvaćanje da su te međunarodne norme važne." A kada govorimo o ratu i miru, nije u pitanju samo naš kredibilitet, već sama priroda svijeta u kojem živimo.
Zato vas molimo da odvojite nekoliko minuta i pozovete svoje "zastupnike" u Kongresu kako biste inzistirali da glasaju "ne" za odobrenje agresije SAD-a na Siriju. Zamolite ih da umjesto toga donesu rezoluciju kojom se Sjedinjene Države ponovno obvezuju na mirovni plan iz Ženeve iz lipnja 2012., koji počinje prekidom vatre od strane svih strana u sukobu, uključujući Sjedinjene Države.
Nicolas J. S. Davies autor je knjige Krv na našim rukama: Američka invazija i uništenje Iraka. Napisao je poglavlje "Obama u ratu" za upravo objavljenu knjigu, Grading the 44th President: A Report Card on Barack Obama's First Mandat as a Progressive Leader.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije