Nakon najvećeg zabilježenog pada životnog standarda, 2022 vidio štrajk radnika u broju koji nije viđen desetljećima u Ujedinjenom Kraljevstvu. Od medicinskih sestara do sakupljača smeća, od poštanskih radnika do željezničara, radni ljudi su bili suočeni s inflacijom koja im jede plaće, ostavljajući ih nesposobnima platiti račune za energiju ili staviti hranu na stol. I kao odgovor, oni su izašli.
Umjesto da se pozabavi uzrokom ovog štrajka — niskim plaćama i krizom troškova života — vlada je umjesto toga pokrenula najveći napad o sindikatima u generaciji.
Ako prijedlog zakona o minimalnim razinama usluga, predstavljen parlamentu ovaj tjedan, postane zakon, prisilio bi radnike u šest sektora gospodarstva - zdravstvu, obrazovanju, vatrogasnim i spasilačkim službama, transportu, razgradnji nuklearnih elektrana i sigurnosti granica - da osiguraju "minimum razina usluge” tijekom štrajkova. U praksi bi sindikati bili prisiljeni slati svoje članove da pređu protestne linije kako bi izbjegli pravni postupak ili otkaz, što bi potencijalno učinilo štrajk potpuno neučinkovitim.
Sindikati se spremaju za bitku svojih života. Evo deset razloga zašto bi im se trebali pridružiti.
1. Radnici se suočavaju s vrećom
Kada radnik stupi u štrajk, postoji pravna zaštita koja sprječava poslodavca da ga kazni. U Britaniji je to pravni temelj za štrajk. Prijedlog zakona o minimalnoj razini usluge ukinuo bi te zaštite, što znači da bi svaki zaposlenik koji se ogluši o naredbu o radu tijekom štrajka mogao dobiti otkaz.
Budući da je prijedlog zakona usmjeren na javni sektor, oni koji su riskirali svoje živote tijekom pandemije kako bi održali rad zemlje - željezničari, medicinske sestre, učitelji, vatrogasci i drugi - suočavaju se s gubitkom posla. Ni zbog čega drugog osim zbog traženja poštene plaće i odbijanja da prijeđu protestne linije kako bi potkopali akcije koje su poduzeli njihovi kolege, osnovni radnici u zemlji bit će stavljeni na pomoć.
2. Sindikati bi mogli bankrotirati
Baš kao što pojedinačni radnici imaju zaštitu od svojih poslodavaca da ih kazne zbog povlačenja njihove radne snage, sindikati imaju zaštitu od pravnih postupaka kada njihovi članovi stupe u štrajk. Zakon će ukinuti tu zaštitu, dopuštajući šefovima da tuže sindikate za bilo kakve gubitke nastale tijekom dana štrajka ako se ocijeni da nisu učinili dovoljno da natjeraju odabrane radnike da se pridržavaju naloga za rad.
To bi sindikate izložilo tužbama koje bi ih mogle dovesti do bankrota, odnosno sindikate tužiti u zaborav. Za vladu koja sindikate vidi kao neprijatelje koje treba poraziti, ovo bi moglo biti dio privlačnosti prijedloga zakona o minimalnim razinama usluga.
3. Britanija već ima najoštrije antisindikalne zakone u Europi
Britanski radnici već se suočavaju s nekim od najrestriktivnijih zakona o sindikatima u Europi, s puno većim preprekama za štrajk nego u usporedivim zemljama. Rezultat je da rade duže i primaju niže mirovine od svojih europskih kolega, a također nemaju mnoga prava i zaštitu.
Čini se da vlada vjeruje da je radnicima previše lako štrajkati i pokušava industrijske akcije prikazati kao proizvod nekolicine štrajkača koji žele izazvati kaos. Stvarnost je takva da niti jedan radnik ne želi štrajkati - to je posljednje sredstvo, koje se uzima uz financijsku cijenu, a tom očaju svjedoče radnici koji premašuju neke od najstrožih pragova u zapadnom svijetu da bi to učinili.
Razlog zbog kojeg su radnici prisiljeni na štrajk je taj što, suočeni sa rastućom krizom troškova života, nemaju drugu opciju. Nikakvo pritezanje vijaka sindikatima to neće promijeniti.
4. Plaće će biti niske
Kombinacija niskih plaća i rastuće inflacije znači da britanski radnici trenutno doživljavaju najoštriji pad životnog standarda dosad. Realne su plaće sada niže nego 2010. godine, u prosjeku za 5 posto, ostavljajući ljude za 1,600 funti godišnje u lošijem položaju nego prije trinaest godina. Za radnike u javnom sektoru situacija je još gora: medicinske sestre realno zarađuju 5,000 funti godišnje manje nego 2010. godine.
Međutim, ovi nedavni padovi plaća dio su dugotrajnijeg trenda u kojem realne plaće padaju od 1980-ih kao posljedica napada Margaret Thatcher na sindikate. Doista, pad udjela plaća kao udjela nacionalnog BDP-a ogleda se u padu sindikalnog članstva: kad su sindikati oslabljeni, plaće ostaju niske, a nejednakost se povećava. Štrajkovi i prijetnje štrajkovima najbolja su poluga koju radnici imaju protiv šefova, pa slabljenje njihove učinkovitosti pomaže osigurati da se radnicima i dalje uskraćuje povećanje plaća koje zaslužuju.
5. Ne postoji minimalna usluga koja se zahtijeva od vlade
Za svakoga tko je koristio britanske javne usluge posljednjih godina, vladina tvrdnja da uvodi zakon kako bi se "održala osnovna funkcija i pružila minimalna razina sigurnosti" čini se kao šala. Nasljeđe godina nedovoljno financiranja i privatizacije je zemlja u kojoj gotovo niti jedna javna služba ne funkcionira kako bi trebala. Pacijenti umiru u stotinama jer se vrijeme čekanja u hitnoj pomoći ne poštuje, željeznica je najmanje pouzdana otkad postoji evidencija, učitelji se bore s prevelikim razredima i hrane djecu koja dolaze u školu gladna. Ali odgovorne željezničke kompanije ili vladini ministri prolaze bez ikakvih šteta.
Vladi koja vlada ovim statusom quo bez ozbiljnog plana za rješavanje problema koje je stvorila očito nije stalo do osiguravanja minimalne razine. Njihova zabrinutost zbog poremećaja izazvanih javnosti je neiskrena i oportunistička, javlja se samo u danima štrajka i ignorira se ostalo vrijeme. Ako se od radnika zahtijeva minimalna razina usluge u dane štrajka, zašto ministri i šefovi nisu ostali u danima štrajka?
6. Javne usluge će postati još gore
U čemu is lijevo od tih javnih službi, dok su radnici i naši sindikati zadnja linija obrane. Koliko god se radnici bore za svoj životni standard, oni se bore protiv nastojanja vlade da produbi rezove, privatizacije i “reforme” koje izjedaju usluge koje nas održavaju u pokretu, ili zdravim, ili sigurnim.
Zdravstveni radnici, na primjer, štrajkaju protiv plaća koje su tako niske da su stvorile kadrovsku krizu u našoj zemlji Nacionalna zdravstvena služba (NHS), uzrokujući jedan od devet medicinske sestre napustiti profesiju 2022., do pet stotina smrtnih slučajeva pacijenata svaki tjedan samo na hitnom odjelu, a bolnički hodnici pretvoreni u improvizirane odjele. Tjeskoba koju izražavaju izgorjeli zdravstveni radnici zbog nemogućnosti pružanja njege koja je potrebna njihovim pacijentima u oštroj je suprotnosti s vladinim bezočnim uskraćivanjem. Priča o željeznička pruga slično je i sa željezničkim sindikatima stoji protiv planira otpuštanje osoblja iz vlakova i kolodvora, zatvaranje svih blagajni za prodaju karata i smanjenje radova na održavanju na pola, što bi željeznicu učinilo nedostupnom za putnike s invaliditetom, ugrozilo putnike i riskiralo fatalne nesreće.
Napad na pravo na štrajk ugrozio bi ne samo radnike, već i službe kojima su posvećeni i o kojima svi ovisimo. Zbog toga ćemo svi snositi posljedice.
7. Prava radnika su ključne slobode
Pravo na povlačenje nečijeg rada temeljna je sloboda, barem jednako važna za slobodno društvo kao i pravo na prosvjed i pravo na slobodno izražavanje. Demokracija ne znači samo glasanje na izborima svakih pet godina — to znači imati stvarnu riječ u našim svakodnevnim životima. Na radnom mjestu provodimo većinu svojih budnih sati, a sindikati su naši demokratski predstavnici na poslu.
Slabljenjem sindikata, šefovi će biti osnaženi, a radnici će izgubiti svoj glas i imati malo utjecaja na svoje plaće, odredbe i uvjete. I s torijevskom vladom koja je sve spremnija pokazati svoje autoritarne boje posljednjih godina, ako se ovo temeljno pravo izgubi, tko zna koji bi mogli biti sljedeći na liniji pucanja?
8. Sindikati su nam izborili osnovna prava
Prijetnja tim slobodama tim je veća s obzirom na ključnu ulogu koju su sindikati imali u njihovom osvajanju tijekom desetljeća. Ostvarivanje nečijeg demokratskog prava na povlačenje svog rada sam je temelj organizacije radničke klase, dio ponosne tradicije britanskog radikalizma koja seže od Digeri prema Chartisti tolpudskim mučenicima, kroz koje su se radni ljudi izborili i osvojili mnoga prava i zaštitu koja danas uživamo.
Sindikati osvojio nas je godišnji odmor, bolovanje, dvodnevni vikend, osmosatno radno vrijeme, zaštite zdravlja i sigurnosti na radu i još mnogo toga. Potrebni su nam jaki sindikati, ne samo kao pravo sami po sebi, već da zaštite prava koja već imamo i da se izborimo za više. Napadom na pravo na štrajk, a time i na sindikalni pokret, vlast sve to dovodi u opasnost.
9. Još više poremećaja
Šanse su da će zakon propasti čak i pod vlastitim uvjetima. Vladina interna procjena utjecaja utvrdila je da bi nametanje minimalnih razina usluge zapravo moglo dovesti do “povećane učestalosti štrajkova”; jer će štrajk biti mnogo manje učinkovit, radnici će imati manje utjecaja na poslu, što znači da je manje vjerojatno da će sporovi biti riješeni na njihovo zadovoljstvo, a štrajk će se odužiti.
Novi zakoni, ako budu usvojeni, također će vjerojatno povećati učestalost industrijskih akcija osim štrajkova, poput rada po pravilu, gdje radnici točno slijede službena radna pravila i sate, odabirući da ne rade prekovremeni ili drugi neugovorni rad. U industrijama poput željeznice, koje zapravo rade prekovremeno, učinci bi bili iscrpljujući. Isto vrijedi i za NHS i naše škole, koje bi bile više poremećene tijekom dužeg razdoblja nego što bi to bilo zbog nekoliko dana štrajkova. A uklanjanjem zakonskih opcija za štrajk, divlji štrajkovi - oblik neslužbene industrijske akcije - postat će vjerojatniji.
Iz tih razloga ministar prometa priznaje da novi zakoni neće funkcionirati, a ministar obrazovanja ih ne želi. Čini se da mnogi unutar vlade prepoznaju da su javne službe vjerojatna žrtva ideološki motiviranog napada na pravo na štrajk.
10. Prava svih radnika su ugrožena
Prijedlog zakona o minimalnoj razini usluge proširena je verzija sličnog zakona koji je vlada isprva namjeravala usvojiti ciljajući samo na radnike u prijevozu. Ali kako se kriza troškova života produbljivala, a radnici iz cijelog javnog i privatnog sektora napuštali plaće i uvjete, zakonodavstvo je preinačeno kako bi uključilo goleme dijelove javnog sektora. Čak i tada, sam prijedlog zakona je nejasan, dajući vladinim ministrima zastrašujuću količinu ovlasti da odlučuju kako i na koga će se novi zakoni primjenjivati.
U trinaest godina torijevske vladavine doneseni su brojni antisindikalni zakoni. Prijedlog zakona o minimalnim razinama usluge samo je posljednji pokušaj kastriranja moći radnika i nema razloga za pretpostavku da će se na tome zaustaviti. Vlada je na nišan stavila one iz nekoliko odabranih industrija, ali ako im je dopušteno napadati prava nekih, uskoro će doći po prava svih.
Ovom prijedlogu zakona moramo se usprotiviti ne samo zato što želimo braniti prava radnika na koje cilja ili usluga u kojima rade, već zato što ako uspije, vaša će prava biti sljedeća.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije