I nedavno se ne broje, ali čini se kao da gotovo svaki umjereni, liberalni ili ljevičarski stručnjak i političar koji promišlja političku budućnost aludira na izglede za novi makartizam. Hoće li žestoko reakcionarna Trumpova administracija oživjeti političku represiju iz 1940-ih i 50-ih? Hoće li za svoj model uzeti široko rasprostranjeni pokret koji je neslaganje tretirao kao nelojalnost, kaznio tisuće Amerikanaca koji su poštovali zakone i prestrašio još milijune na šutnju, uništivši velik dio ljevice i ozbiljno suzivši politički spektar?
Budući da više od 40 godina proučavam i pišem o McCarthyjevom dobu, ovih dana često mi postavljaju ovo pitanje. Odgovor je, naravno, "da i ne".
Ne, jer čak ni naš budući predsjednik koji twittera ne tweeta o komunističkoj prijetnji američkoj sigurnosti. A makartizam je prije svega bio široka kampanja za uklanjanje komunizma i svih pojedinaca, institucija i ideja povezanih s njim s bilo kojeg utjecajnog položaja unutar američkog društva.
No, s obzirom na izvjesnost da će se Trumpova administracija suočiti s odlučnim otporom, pokušaja njezina suzbijanja sigurno će biti. Neće izgledati baš kao makartizam, ali mogu reciklirati mnoge njegove tehnike i ciljeve. Uostalom, novi režim se oslanja na iste one desničarske snage koje su najaktivnije gurale antikomunističke čistke.
Jedna velika razlika je u tome što se neprijatelj promijenio. A politička represija zahtijeva neprijatelja, inače vlasti neće moći prestrašiti naciju da prihvati masovna kršenja ljudskih prava. Tijekom McCarthyjeve ere, navodna prijetnja SAD-u bila je međunarodna komunistička zavjera; sada su to islamski ekstremisti, rasne i etničke manjine, imigranti i ljevičarski profesori. I s njima se može pozabaviti metodama koje je prihvatio J. Edgar Hoover.
Newt Gingrich je, na primjer, pozvao Kongres da oživi Odbor za neameričke aktivnosti u stilu Drugog svjetskog rata. Naš budući predsjednik—koji je, vrijedi napomenuti, poslušao savjet Roya Cohna, ljigavog amanuensisa Joea McCarthyja—predložio je da se palječima zastava oduzme njihovo državljanstvo. I, samo prošlog mjeseca, Turning Point USA, desničarska studentska organizacija, objavila je "List za promatranje profesora" od sto ili dvjesto (brojevi, poput McCarthyjevih, stalno se mijenjaju) akademika koji "predavaju radikalnu agendu u predavaonicama" i otežati život konzervativcima u njihovim razredima. Njihove zloporabe: kritiziranje Republikanske stranke, NRA-e i trenutnog izraelskog režima.
Iako je malo vjerojatno da će HUAC ponovno proći, trenutna prijetnja stvaranjem muslimanskog registra predstavlja jedan od rijetkih zakonodavnih trijumfa tog odbora. Zakon o unutarnjoj sigurnosti iz 1950. godine, koji je prvobitno sponzorirao Richard Nixon, zahtijevao je registraciju pojedinačnih komunista i takozvanih komunističkih frontovskih skupina. Budući da su se liberalni demokrati poput Huberta Humphreyja toliko bojali da ih se ne označi kao "blage prema komunizmu", ubacili su odredbe u mjeru za hapšenje komunista i njihovih saveznika u slučaju nužde. Iako to nikada nije provedeno, vlada je čak planirala oživjeti bivše japanske logore za interniranje kako bi smjestila te navodne prijetnje nacionalnoj sigurnosti. I, naravno, prilično amaterski Professor Watchlist vraća se na otrovnije crne liste iz 1950-ih.
Iako se makartizam možda neće vratiti u svom izvornom obliku, moramo razumjeti kako je funkcionirao ako želimo spriječiti njegovo ponavljanje. Bio je to, naposljetku, jedinstveno učinkovit sustav nenasilne političke represije koji je jedno desetljeće ušutkao gotovo sve ozbiljne kritike statusa quo.
Učinio je to u skladu s dvostupanjskom procedurom. Prvo su identificirani navodni subverzivci - ili mediji ili službena agencija poput FBI-a ili kongresni odbor - a zatim su kažnjeni, obično otpuštanjem.
Iako je nekoliko stotina ljudi završilo u zatvoru, a dvoje — Julius i Ethel Rosenberg — pogubljeno, glavne sankcije bile su ekonomske. Ljudi su gubili posao i rijetko su mogli pronaći novi. Ta crna lista bila je iznimno učinkovita - i to ne samo u industriji zabave. Profesori, čeličani, pisci, odvjetnici, dužničari, učitelji i svi drugi koji su bili uhvaćeni u antikomunistički bijes mogli bi završiti bez posla i nezaposleni.
Dok je u to vrijeme najviše pozornosti bilo usmjereno na prvu fazu makartizma - razotkrivanje - nenajavljeno (i često tajno) sudjelovanje javnih i privatnih poslodavaca u njegovoj drugoj fazi omogućilo je procvat lova na vještice. Nije bilo potrebe za nasiljem. Prijetnja nezaposlenosti bila je dovoljna da uguši većinu neslaganja.
Osim poslodavaca, drugi elementi američkog društva omogućili su represiju. Makartizam je zavladao unutarnjom politikom jer je većina glavnih državnih institucija surađivala s njim na ovaj ili onaj način. Vrhovni sud, koji je mogao spriječiti mnogo toga što se dogodilo, umjesto toga je to ozakonio. Tijekom 1950-ih, većina njegovih članova smatrala je komunizam tolikom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti da nije blokirao kaznene progone, zakletve na lojalnost, kongresne inkvizicije i političke testove za zapošljavanje protiv kojih bi u normalnim okolnostima presudio.
Liberali, koji su trebali znati bolje, također su bili krivi. Uzrujani sovjetskim čistkama 1930-ih, kao i svojim sjećanjima na neugodne susrete s članovima partije tijekom 1930-ih i 40-ih, došli su do uvjerenja da komunisti ne zaslužuju istu ustavnu zaštitu kao drugi Amerikanci. Štoviše, budući da su se osjećali toliko ugroženima stranačkim optužbama GOP-a da je New Deal bio utočište komunizma, očistili su se u samoobrani. Radnički sindikati, mirovne skupine, organizacije za građanska prava i liberalno krilo Demokratske stranke — svi su požurili izbaciti politički nepoželjne iz svojih redova. Čak je i ACLU surađivao; s izuzetkom nekoliko odmetnutih poglavlja, ne bi branio građanske slobode komunista koji nose karte.
Taj se strah proširio i na nacionalne fakultete i sveučilišta. Opet, uz samo nekoliko iznimaka, svaka škola koja je primila člana fakulteta koji je prkosio HUAC-u i drugim povjerenstvima odlučila je istražiti tu osobu. Akademici koji su se protivili lovu na vještice bili su, kako se tvrdilo, profesionalno nekvalificirani za podučavanje. Kako su deseci profesora ostali bez posla iz političkih razloga, Američka udruga sveučilišnih profesora (AAUP), službeni čuvar akademske slobode, bila je hors de combat.
Na kraju je makartizam nestao. Joe McCarthy se samouništeo na TV-u; lovcima na vještice ponestalo je vještica; a glavne institucije koje su omogućile antikomunistički bijes prekinule su suradnju sa silama represije. Neki su se i ispričali. Ostaje za vidjeti jesu li te institucije izvukle korisne lekcije iz svojih iskustava. A hoće li se uopće moći obraniti od pojačane kampanje protiv neistomišljenika, također je otvoreno pitanje.
Izgledi nisu ohrabrujući. Savezno pravosuđe neće pružiti nikakvu pomoć. Neće ni većina institucija civilnog društva, izdubljenih desetljećima korporatizacije. Akademija ostaje možda jedina institucija koja još uvijek može utočiti neslaganje. No, godinama je bio na udaru i, kao što otkrivaju slučajevi ljudi poput Normana Finkelsteina i Stevena Salaite, čini se da previše povjerenika, predsjednika i članova fakulteta nije voljnije braniti neortodoksne fakultetske nastavnike nego što su bili 1950-ih.
Ipak, nije sve izgubljeno. Postoje znakovi da su mnogi - iako još nedovoljno - liberali spremni uzvratiti udarac. Neki govore o oponašanju danskog kralja koji je stavio žutu zvijezdu kad su nacisti napali njegovu zemlju; najavili su da će se prijaviti ako nova uprava prisili muslimane da se registriraju (plemenit osjećaj, iako nije sasvim jasno hoće li to biti moguće). U međuvremenu, tisuće profesora pod okriljem revitaliziranog AAUP-a već poduzimaju akciju; oni traže od organizatora Watchlist-a da ih uvrste na njihov popis, dok se drugi pridružuju studentima kako bi stvorili utočišta za ugrožene imigrante. Hrabrost može biti zarazna. A kako sve veći broj pojedinaca i organizacija odbija surađivati s političkom represijom, ta će akcija biti manje riskantna.
Ipak, ne možemo spustiti oprez. To će omogućiti stvaranje autoritarnog režima koji će iskorijeniti neslaganje i stvoriti daleko represivnije društvo nego što su Joe McCarthy ili J. Edgar Hoover ikada sanjali.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije