Brzo krvari i čini se da nema kraja puštanju krvi. Nema sumnje da se nešto mora učiniti s automobilskom industrijom. Ali što? Kao i obično, željeni odgovor ovisi o vašoj poziciji. Kao i obično, kada se predlože smjerovi djelovanja u vezi s ovakvim stvarima, ljudi na koje će to negativno utjecati predstavljaju se kao obične brojke. Bankrot bilo kojeg od tri velika proizvođača automobila koštao bi američko gospodarstvo 175 milijardi dolara prve godine nakon što je stupio na snagu, a deseci tisuća radnika bili bi otpušteni. Trošak General Motorsovog preuzimanja Chryslera mogao bi iznositi čak 10 milijardi dolara i značiti otpuštanje više od 30,000 radnika. Iza ove sterilne statistike stoje stvarni živi pojedinci i obitelji.

 

Možda su Chrysler i GM 'preveliki da padnu'. (Iako neki stručnjaci - s kliničkom smirenošću - savjetuju da ih se pusti) Ali što je s radnicima?

 

Tijekom posljednja četiri desetljeća ili tako nešto, deindustrijalizacija golemih područja u zemlji ostavila je nekoć relativno prosperitetne zajednice u teškom stanju, a veliki broj mladih ljudi na ulici s malo nade u budućnost isplativog zaposlenja. To je jako pogodilo gradove u kojima živi stabilna radnička klasa afroameričkog stanovništva, koja se često naziva 'crnačka srednja klasa'.

 

Potencijalna razaranja bankrota u bilo kojem dijelu automobilske industrije se podcjenjuje. Postoji nekoliko milijuna umirovljenih automobilskih radnika čije su mirovine i zdravstveno osiguranje u pitanju. Mnogi od njih tek trebaju doseći dob za primanje socijalnog osiguranja, a ipak bi bili u ozbiljno nepovoljnom položaju na današnjem tržištu rada. Tu su i milijuni zaposlenih u pomoćnim službama koje ovise o proizvodnji automobila.

 

Teško je razmišljati o dodatnoj boli koja će zadesiti gradove poput Detroita suočeni s trenutnom krizom u automobilskoj industriji i receptima koji se nude za njezino rješavanje. Području, nekoć svjetskom središtu proizvodnje automobila, sada se govori da će ono, što god se dogodi u nadolazećim mjesecima, morati primiti još jedan težak udarac.

 

Dakle, što učiniti s posrnulom automobilskom industrijom? Evo jednog odgovora: nacionalizirati ga.

 

Nemojte dovesti svoj probavni sustav u pometnju; to je već učinjeno. Mogli bismo jednostavno preuzeti industriju uz razumijevanje da će tisuće inženjera i tehničara biti mobilizirani da dizajniraju i naprave funkcionalne i učinkovite 'zelene' automobile. A deseci tisuća radnika u automobilskoj industriji mogli bi raditi na njihovoj izgradnji. Naravno, to ne bi zaposlilo sve one koji će biti otpušteni. Mogli bi se prekvalificirati za rad u drugim novim zelenim industrijama gradeći vjetroturbine, solarne ploče, linije javnog prijevoza i tvornice za recikliranje. Osigurao bi posao za stotine tisuća i pružio novu nadu mladim ljudima koji ulaze u radnu snagu u Michiganu, Kentuckyju i drugdje.

 

To će zahtijevati puno centralnog planiranja i to je posljednja stvar koju ljudi koji sada vode gospodarstvo žele čuti. Strahote. Ali budimo iskreni; radikalna inovacija i planiranje jedina su stvar koja bi nas mogla izvući iz sadašnjeg nereda i postaviti temelje za zdravu ekonomsku budućnost. Beskrajan niz paketa spašavanja i poticaja vjerojatno neće pomoći. Stručnjaci ovih dana mnogo pričaju o tome kako bi izgledao 'oporavak'. Procjene o tome kada će se to dogoditi kreću se od kraja 2010. do nikad.

 

Ekonomisti sada govore o 'oporavku bez radnih mjesta'. To jest, Wall Street će se vratiti na brzinu i korporativni profiti ponovno će početi rasti, dok se velika nezaposlenost nastavlja, a legije siromašnih rastu još više.

 

Vladin organiziran napor da konsolidira, obnovi i refinancira automobilsku industriju sigurno će biti prokazan kao 'socijalistički', ali zapravo to ne bi bio ništa što bi tradicionalni socijalist prepoznao kao takvo. To bi mogao biti javno-privatni projekt suradnje. Ipak, njegov bi središnji preduvjet bila politička odluka — donesena demokratski — da se slijedi politika zajamčenog zaposlenja za one koji žele raditi i gospodarska strategija zasnovana na punoj zaposlenosti, inovacijama ukorijenjenim uglavnom u zelenoj tehnologiji i predanosti očuvanju naših zajednica' zdravlje i planeta.

 

Statistika zaposlenosti za rujan je tu — ona službena koja je uvijek podcijenjena. Stopa nezaposlenosti u zemlji je 6.5 posto. To je porast u odnosu na 4.8 posto prije godinu dana. Očekuje se da će se popeti iznad 8 posto. Za tinejdžere je 20.6 posto; to je porast u odnosu na 4.3 posto u rujnu 2007. Latinoamerička nezaposlenost iznosi 8.8 posto; lani je u ovo doba iznosio 5.6 posto. Nezaposlenost u Afroamerikancima ove je godine postojano porasla na 11.1 posto s 8.5 posto prije godinu dana. Zahtjevi za osiguranje za slučaj nezaposlenosti prošli su tjedan srušili novi rekord. Većina ekonomista kaže da će biti samo gore kako se približavamo praznicima.

 

Novoj Obaminoj administraciji ovih se dana nude razni savjeti o tome čemu dati prioritet. Dosta gore na popisu mora biti program za spašavanje radnih mjesta i stvaranje novih. Spasiti GM? Da, ali ne zbog čelnika korporacija i financijera čija su nas pohlepa i pogrešna poslovna procjena doveli do ovoga, već zbog radnika i njihovih zajednica.

---