ZABORAVITE Qassama. Zaboravite minobacačke granate. Oni su ništa u usporedbi s onim što nam je Hamas lansirao ovaj tjedan:

 

Šef Hamasove vlade u Pojasu Gaze, Ismail Haniyeh, obratio se izraelskim novinama i predložio prekid vatre. Nema više Qassama, nema više minobacača, nema bombaša samoubojica, nema izraelskih vojnih upada u Pojas, nema "ciljanih likvidacija" vođa. Potpuni prekid vatre. I ne samo u Pojasu Gaze, nego i na Zapadnoj obali.

 

Vojno vodstvo eksplodiralo je od bijesa. Što on misli tko je, taj gad? Da nas može zaustaviti takvim prljavim trikovima?

 

 

OVO JE drugi put u nekoliko dana da se pokušavaju osujetiti naši ratni planovi.

 

Prije dva tjedna američka obavještajna zajednica objavila je u autoritativnom izvješću da je Iran zaustavio pokušaj proizvodnje nuklearne bombe još prije četiri godine.

 

Umjesto da odahnu, izraelski dužnosnici reagirali su neskrivenim bijesom. Od tada su svi komentatori u Izraelu, kao i naša golema mreža unajmljenih pisaca diljem svijeta, pokušali potkopati ovaj dokument. Lažna je, bez temelja, motivirana skrivenim, zlokobnim planom.

 

Ali nekim čudom, izvještaj je preživio neozlijeđen. Nije ni ogreban.  

 

Izvješće je, kako se čini, pomelo sa stola svaku mogućnost američkog i/ili izraelskog vojnog napada na Iran. Sada dolazi mirovna inicijativa Haniyeha i ugrožava strategiju našeg vojnog establišmenta prema Pojasu Gaze.

 

Opet, vojni zbor počinje. Generali u uniformama i bez uniformi, vojni dopisnici, politički dopisnici, komentatori svih boja i spolova, političari s lijeva i zdesna — svi napadaju ponudu Haniyeha.

 

Poruka je: ne smije se prihvatiti ni pod kojim uvjetima! To ne treba ni razmatrati! Naprotiv: ponuda pokazuje da je Hamas pred slomom i stoga se rat protiv njega mora pojačati, blokada Gaze mora biti pooštrena, više vođa mora biti ubijeno — doista, zašto ne ubiti samog Haniyeha? Što čekamo?

 

Ovdje je na djelu paradoks svojstven sukobu od njegova početka: ako su Palestinci jaki, opasno je miriti se s njima. Ako su slabi, ne treba se s njima miriti. U svakom slučaju, moraju biti slomljeni.

 

– Nema se o čemu razgovarati! odmah je izjavio Ehud Olmert. Dakle, sve je u redu, puštanje krvi se može nastaviti.

 

 

I TO SE ZAISTA DOGAĐA. U Pojasu Gaze i oko njega vodi se okrutni mali rat. Kao i obično, svaka strana tvrdi da samo reagira na zlodjela druge strane.

 

Izraelska strana tvrdi da odgovara na kasame i minobacače. Koja bi suverena država mogla tolerirati bombardiranje smrtonosnim projektilima s druge strane granice?

 

Istina, tisuće projektila ubile su samo mali broj ljudi. Više od 100 puta više poginu i ozlijeđenih na cestama. Ali Qassami siju teror, stanovnici Sderota i okolice traže osvetu i pojačanje za svoje kuće, što bi koštalo pravo bogatstvo.

 

Da Qassami stvarno smetaju našim političkim i vojnim vođama, oni bi prihvatili ponudu za prekid vatre. Ali vođe zapravo ne mare za ono što se događa sa stanovništvom Sderota, na geografskoj i političkoj "periferiji", daleko od središta zemlje. Nema političku ili ekonomsku težinu. U očima rukovodstva, njegova patnja je, sve u svemu, podnošljiva. Ima i važnu pozitivnu stranu: daje idealan izgovor za djelovanje vojske.

 

 

IZRAELSKI strateški cilj u Gazi nije stati na kraj Qassama. I dalje bi bilo isto da niti jedan kasam nije pao na Izrael.

 

Pravi cilj je slomiti Palestince, što znači slomiti Hamas.

 

Metoda je jednostavna, čak primitivna: pooštriti blokadu na kopnu, na moru i u zraku, sve dok situacija u Pojasu ne postane apsolutno nepodnošljiva.

 

Potpuni prekid opskrbe, osim onoga minimuma potrebnog za sprječavanje gladovanja, sveo je život na neljudsku razinu. Zapravo nema ni uvoza ni izvoza, gospodarski život je stao, troškovi života su porasli u nebo. Zalihe goriva već su prepolovljene, a planira se još niže. Opskrba vodom može se prekinuti po želji.

 

Vojna aktivnost postupno raste. Izraelska vojska provodi svakodnevne upade, koristeći tenkove i oklopne buldožere, kako bi zagrizla rubove naseljenih područja i uvukla palestinske borce u sukob licem u lice. Svaki dan ubija se od pet do deset palestinskih boraca, zajedno s nekim civilima. Svaki dan se otimaju stanovnici kako bi se od njih izvukle informacije. Proglašena svrha je iscrpljivanje, uznemiravanje i iscrpljivanje, a možda i priprema za ponovno osvajanje Pojasa - čak i ako zapovjednici vojske to žele izbjeći gotovo pod svaku cijenu.

 

Jedan za drugim palestinski vođe i zapovjednici ubijaju se iz zraka. Svaka točka u Stripu izložena je izraelskim zrakoplovima, topovnjačama i bespilotnim letjelicama. Suvremena tehnologija omogućuje ulazak u trag "djeci smrti", onima koji su označeni za ubijanje, a široka mreža doušnika i agenata, neki od njih pod prisilom, koja je unaprijed izgrađena, upotpunjuje sliku .

 

Zapovjednici vojske se nadaju da će pritezanjem svih ovih vijaka moći potaknuti lokalno stanovništvo da se digne protiv Hamasa i drugih borbenih organizacija. Sva palestinska opozicija okupaciji će propasti. Cijeli palestinski narod podići će ruke u znak predaje i predati se na milost i nemilost okupacije, koja će moći činiti što hoće — eksproprirati zemlju, proširiti naselja, postaviti zidove i cestovne blokade, isjeckati Zapadnu obalu na niz poluautonomne enklave.

 

U ovom izraelskom planu, posao rezerviran za Palestinske vlasti je da djeluju kao podizvođači za izraelsku sigurnost, u zamjenu za tok novca koji će očuvati njihovu kontrolu nad enklavama.

 

Na kraju ove faze izraelsko-palestinskog sukoba, palestinski narod bi trebao biti izrezan na komade i bespomoćan pred izraelskom ekspanzijom. Povijesni sukob između nezaustavljive sile (cionističkog pothvata) i nepomičnog objekta (palestinskog stanovništva) završit će slamanjem palestinske opozicije.

 

 

DA BI se u tome uspjelo, mora se igrati sofisticirana diplomatska igra. Ni pod kojim okolnostima ne smije se izgubiti podrška međunarodne zajednice. Naprotiv, cijeli svijet, predvođen SAD-om i EU-om, mora podržati Izrael i na njegovo djelovanje gledati kao na pravednu borbu protiv palestinskog terorizma, koji je i sam sastavni dio "međunarodnog terorizma".

 

Konferencija u Annapolisu, a potom i sastanak u Parizu, bili su važni koraci u tom smjeru. Gotovo cijeli svijet, uključujući većinu arapskog svijeta, prihvatio je izraelski plan - možda nevino, možda cinično.

 

Događaji nakon Annapolisa odvijali su se očekivano: nikakvi pregovori nisu počeli, obje strane se samo igraju slikama. Već prvi dan nakon Annapolisa, izraelska vlada najavila je velike građevinske projekte izvan zelene linije. Kad je Condoleezza Rice promrmljala nekoliko riječi protivljenja, objavljeno je da su planovi odloženi. Zapravo nastavljaju punom brzinom.

 

Kako Olmert i njegovi kolege zavaravaju cijeli svijet? Benjamin Disraeli jednom je rekao za izvjesnog britanskog političara: "Uvaženi gospodin iznenadio je svoje protivnike kupajući se u moru i uzeo im odjeću." Mi, pioniri dvodržavnog rješenja, možemo to reći o našoj vladi. Ukrala nam je zastavu i omotala je oko sebe kako bi sakrila svoje namjere. 

 

Napokon, sada postoji svjetski konsenzus da se mir u našoj regiji mora temeljiti na suživotu Države Izrael i Države Palestine. Naša vlada je skliznula u to i iskorištava ovaj sporazum s potpuno drugim ciljem: vladavina Izraela u cijeloj zemlji i pretvaranje palestinskih populacijskih središta u niz bantustana. Ovo je, zapravo, jednodržavno rješenje (Veliki Izrael) pod krinkom dvodržavnog rješenja.

 

 

MOŽE LI OVAJ plan uspjeti?

 

Bitka za Gazu je u punom jeku. Unatoč ogromnoj vojnoj nadmoći izraelske vojske, ona nije jednostrana. Čak i izraelski zapovjednici ističu da snage Hamasa jačaju. Naporno treniraju, oružje im je sve učinkovitije i pokazuju puno hrabrosti i odlučnosti. Čini se da pad njihovih zapovjednika i boraca u neprestanom krvoproliću ne utječe na njihov moral. To je jedan od razloga zašto izraelska vojska uzmiče od ponovnog osvajanja Pojasa Gaze.

 

Unutar Stripa, obje glavne organizacije uživaju široku javnu potporu — demonstracije u spomen na Jasira Arafata koje je organizirao Fatah i protudemonstracije Hamasa privukle su stotine tisuća sudionika. Ali čini se da velika većina palestinske javnosti želi nacionalno jedinstvo kako bi se zajedno borili protiv okupacije. Oni ne žele vjersku prisilu, ali neće tolerirati niti vodstvo koje surađuje s okupacijom.

 

Vlada može jako pogriješiti računajući na poslušnost Fataha. Natječući se s Hamasom, Fatah bi nas mogao iznenaditi tako što će ponovno postati borbena organizacija. Tok novca koji teče u Upravu to možda neće spriječiti. Ze'ev Jabotinsky bio je mudriji od Tonyja Blaira kada je prije 85 godina rekao da ne možete kupiti cijeli narod.

 

Ako izraelska vojska napadne Gazu kako bi je ponovno osvojila, stanovništvo će stati iza boraca. Nitko ne može znati kako će reagirati ako se ekonomska bijeda pogorša. Rezultati mogu biti neočekivani. Iskustva s drugim oslobodilačkim pokretima pokazuju da bijeda može slomiti stanovništvo, ali ga može i ojačati.

 

Ovo je, jednostavno rečeno, egzistencijalni test za palestinski narod — možda najteži od 1948. godine. To je također test za mudru politiku Ehuda Olmerta, Ehuda Baraka, Tzipi Livni i vojnih zapovjednika.

 

Tako da prekid vatre vjerojatno neće stupiti na snagu. Isprva je Olmert odmah odbio jednu. Onda je ovo odbijeno. Tada je demanti odbijen.

 

Stanovnici Sderota vjerojatno bi rado prihvatili prekid vatre. Ali onda, tko ih uopće ne pita.  

 

---