CAMILO MEJIA, prvi vojnik koji je odbio upućivanje u Irak, pridružio se redovima vojnih veterana koji su napisali klasike koji su inspirirali antiratne pokrete.

 

Mejini memoari, Put iz Ar Ramadija, je priča o pojedincu koji je zadržao svoju ljudskost u dubinama ponora da bi se zauvijek promijenio – od vojnika američkog carstva do nepokolebljivog pobunjenika za mir.

 

MejÃino djelo – napisano iz pozicije vojnika koji je služio i iz prve ruke vidio posljedice američkog imperijalizma – probija se kroz obmane i laži korištene da se opravda rat.

 

MejÃino porijeklo duboko je oblikovalo njegovu odluku da se pridruži vojsci. Rođen je u Nikaragvi od roditelja koji su bili duboko uključeni u Sandinističku frontu za nacionalno oslobođenje (FSLN). Zapravo, MejÃin otac bio je poznati izvođač čija je radio emisija i satirične pjesme kritizirala Somozinu diktaturu koju su podržavale SAD i bavila se nevoljama siromašnih.

 

Kada je FSLN preuzeo vlast 1979. godine, proturječnosti njihove pobjede ubrzo su postale očite. Vođe revolucije su se obogatile. MejÃin otac je zapošljavao šofera, sluškinju i vrtlara, a MejÃa je pohađala elitnu školu koju su pohađala isključivo djeca vladinih dužnosnika.

 

U međuvremenu, SAD je podržao plaćeničku vojsku, kontraše, kako bi srušio novonastalu sandinističku vladu, koja je uvela obveznu vojnu službu i bila prisiljena ograničiti socijalnu potrošnju.

 

Kad su mu se roditelji rastali, MejÃa i njegova majka napustili su Nikaragvu i otišli u Kostariku, zemlju u koju su Nikaragvani često bježali u potrazi za poslom i bježeći od rata koji je odnio preko 50,000 života. Stanovnici Nikaragve preuzimali su najlošije plaćene poslove i suočavali su se s diskriminacijom, često izdvajani zbog svoje tamnije kože.

 

MejÃa su u školi ismijavali i nazivali pogrdnim imenima. Oštar prijelaz u svom životu opisao je: "U Nikaragvi sam bio privilegirano dijete revolucije... Sve je to završilo tijekom dvije godine koje smo proveli u Kostariki, a ja sam postao introvertiran i usamljen."

 

Do 1994. MejÃina baka postala je naturalizirana američka državljanka i dobila status stalnog boravka za njegovu majku i njega. Pridružili su se redovima siromašnih radnika u Miamiju. Dok je njegova majka radila kao blagajnica u trgovini, MejÃa je okretao hamburgere i potom pohađao večernju školu. Tijekom studija na društvenom koledžu ukinuta mu je federalna studentska financijska potpora jer je, kako se tvrdilo, zaradio previše novca.

 

- - - - - - - - - - - - - - - - -

 

Usred takvih poteškoća – u potrebi za financijskom stabilnošću i novcem za školarinu, ali iu potrazi za svojim mjestom u svijetu – MejÃa se pridružio vojsci. Kako je objasnio, “Samo sam želio biti s grupom ljudi s kojima sam nešto dijelio, steći osjećaj pripadnosti.”

 

Ali MejÃa je trebala saznati da su vojna obećanja bila povezana s obvezama. Svoje četiri godine aktivne službe odslužio je s odlikom; međutim, svaki vojnik zapravo potpisuje osmogodišnji ugovor, stvarnost koja mu nije do kraja otkrivena sve do odlaska iz vojske.

 

Kako bi dobio dodatna sredstva za školovanje, stupio je u Zbor narodne garde. No, ubrzo je doznao da Garda ne plaća školarinu u privatnoj školi koju je pohađao.

 

MejÃa opisuje laži koje su temelj vojnog regrutiranja. "Bio sam razočaran u sustav", piše. "Iskoristio je ranjivost ljudi, iskorištavajući nedostatak mogućnosti da ih natjera da se prijave, a zatim ih vezao za uslugu stalnim obećanjem pogodnosti koje su bile odmah iza ugla."

 

Veći šok tek je uslijedio. U siječnju 2003. – sa samo nekoliko mjeseci dok nije diplomirao na koledžu i završio svoj vojni ugovor – MejÃina jedinica je aktivirana za operaciju Iračka sloboda, a njegova služba je produžena pod "naredbom o zaustavljanju gubitaka".

 

MejÃa nije znao da se prema zakonu "stop-loss" službeno ne odnosi na nedržavljane poput njega; vojska je tajila tu činjenicu od njega. Otišao je sa svojom jedinicom u Jordan i konačno u Ar Ramadi, srce sunitskog trokuta i nadolazećeg iračkog otpora.

 

MejÃin “osjećaj pripadnosti” “vojničkoj obitelji” počeo se lomiti. Probudio se u stvarnosti vojne birokracije, institucije koja je odražavala klasne podjele koje su raširene u civilnom svijetu.

 

Kultura natjecanja za više činove i ratna odličja, uključujući zabadanje noževa u leđa i nadmetanje za moć, izložila je MejÃu činjenici da pravi neprijatelj prebiva unutar same vojske. Njegova postrojba Nacionalne garde bila je prepuna časnika i vojnika od karijere koji su željeli vidjeti borbu kako bi osvojili željenu borbenu pješačku značku, preduvjet za viši čin.

 

Od početka je MejÃina jedinica, Charlie Company, bila loše opremljena, užurbana i nespremna. “Glasine da je netko na razini bataljuna krivotvorio dokumente kako bi naše jedinice brže ušle u borbu pojačale su se kad smo sletjeli u Bagdad i otkrili da nas ne čeka nikakva postrojba, nema zapovijedi, nema mjesta za spavanje, čak ni hrane ni vode,” izvijestio je MejÃa.

 

U Ar Ramadiju, ono što se na površini činilo kao nesposobnost časnika pokazalo se, zapravo, dijelom glavnog plana temeljenog na pokolju iračkog naroda, a plaćenog cijenom života američkih vojnika .

 

Kako je MejÃa objasnio, “Negdje je bio sastanak, u nekom otmjenom uredu, gdje su odvojeni ljudi raspravljali o nekom velikom planu. Plan je zahtijevao gubitak mnogih života da bi se postigli ciljevi, ali sve je to bilo prihvatljivo. Moj život i životi onih u mojoj jedinici bili su dio tog prihvatljivog gubitka.”

 

Podsjećajući na Vijetnamski rat, niži činovi satnije Charlie slani su u samoubilačke misije kako bi privukli neprijateljsku vatru. Postrojba bi ostala vani u patrolama koje su bile dulje nego što je potrebno i stalno bi zauzimala isto područje u isto vrijeme – čime bi se odustalo od elementa iznenađenja.

 

MejÃi je postalo očito da su samo glumili mamac i doveli živote običnih vojnika u veliku opasnost, dok su karijerni časnici sjedili pod zaštitom svojih klimatiziranih soba. Kad je broj poginulih u satniji Charlie naglo porastao i dok je zapovjednik bataljuna, potpukovnik Mirable, naredio iste opasne misije, kružile su glasine da članovi satnije planiraju njegovo ubojstvo.

 

- - - - - - - - - - - - - - - - -

 

MEJIA TAKOĐER opisuje očigledan rasizam američke vojske i nepoštivanje iračke kulture, što je razljutilo civilno stanovništvo i potaknulo otpor.

 

U Al Assadu je njegova postrojba pomagala u vođenju ilegalnog logora za zatočenike, koji je djelovao otprilike u isto vrijeme kad i zloglasna brutalnost u Abu Ghraibu. Zatvorenici koji su smatrani "neprijateljskim borcima" nosili su kapuljače i održavali ih budnima činovima okrutnosti i dezorijentiranosti.

 

Osim MejÃina razotkrivanja laži okupacije, snaga njegove knjige je poniznost s kojom MejÃa objašnjava promjenu u sebi koja je dovela do njegove odluke da slijedi svoju savjest i suprotstavi se ratu. Rastrzan između osjećaja dužnosti prema svojim kolegama vojnicima i sve većeg protivljenja nezakonitom i nemoralnom ratu, MejÃa, koji je bio kući na dvotjednom dopustu, odlučio je da više ne može biti pijun američkog carstva.

 

Odlučio je da će novi rat u kojem se spreman boriti biti “rat protiv sustava iz kojeg sam došao, bitka protiv vojnog stroja, imperijalnog zmaja koji proždire i svoje vojnike i iračke civile radi profita. ”

 

Bio je u ilegali na pet mjeseci, a zatim je zatražio status prigovarača savjesti. Zatim se predao vojsci i suočio se s vojnim sudom visokog profila. "Odluku sam donio na temelju svog razumijevanja da je ovo kriminalni, nelegitimni rat za carstvo", rekao je novinarima. “Da sam poginuo u ratu, u srcu bih umro kao plaćenik.”

 

U vrijeme kada je rat još uvijek podržavao veliki broj ljudi, MejÃa je postao prvi vojnik koji je osuđen i odslužio devet mjeseci zatvora zbog otpora.

 

MejÃina javna osuda rata bila je trn u oku vojsci koja je tvrdila da gradi demokraciju i širi slobodu. Ali što je najvažnije, pomogao je potaknuti novi pokret neslaganja unutar vojske, uključujući sve veći broj odbijanja raspoređivanja i novoosnovane Iračke veterane protiv rata.

 

Put iz Ar Ramadija treba čitati i dijeliti sa svima kao snažnu pomoć u suprotstavljanju vojnom novačenju i kao dokaz moći govorenja istine carstvu od vojnika radničke klase – i heroja – za našu stranu.

---