Prošle srijede, Hoda Shadub, žena od oko 50 godina, htjela je ići kući nakon operacije oka u bolnici u istočnom Jeruzalemu. Čekala je satima na kontrolnoj točki Hawara, koja blokira pristup njenom gradu, Nablusu, ali vojnici je nisu htjeli pustiti. Prema novim naredbama, rekli su, mogu prolaziti samo vozila hitne pomoći. Udruga Liječnici za ljudska prava morala je intervenirati kako bi dovezli hitnu pomoć za Shaduba, koji je konačno stigao kući – iscrpljen i ogorčen.
Nitko ne može ozbiljno tvrditi da sigurnosni razlozi stoje iza odluke da se bolesna Palestinka ne vrati kući. Niti itko može pronaći vezu između ubojitog terorističkog napada u Haifi i povratka nedužne stanovnice u svoj rodni grad.
Prošli tjedan, nakon samoubilačkog bombaškog napada u restoranu Maxim u Haifi, Izraelske obrambene snage ponovno su uvele oštra nova ograničenja kretanja na teritorijima. Na Zapadnoj obali proširena je zabrana korištenja palestinskih automobila, a poljoprivrednicima je zabranjeno obrađivati svoja polja preko razdjelne barijere. Pojas Gaze bio je isječen na četiri dijela, tijekom kojih je uništeno nekoliko cesta južno od grada Gaze, navodi se u izvješću Palestinske grupe za praćenje ljudskih prava od vikenda. Nijedan samoubilački bombaški napad u Izraelu nije potekao iz Pojasa Gaze, ali to nema razlike kada Izrael odluči nametnuti kolektivne kazne Palestincima.
Kad god Palestinci počnu misliti da je najgore iza njih, grubo ih trgne stvarnost. Od 1991., kada je nametnuto prvo zatvaranje teritorija, njihov zatvor je sve manji. Zatvaranje palestinskog naroda, koje traje već više od desetljeća, počinjeno je s različitim stupnjevima ozbiljnosti, od kojih nisu svi povezani sa sigurnošću Izraelaca. Čak i ono malo “popuštanja zatvaranja” koje se povremeno proglašavalo u medijima nije prošlo provjeru stvarnosti na terenu. Kad je Izrael konačno proglasio "gestu dobre volje" - otvorio cestu za promet - tenkovi su se rasporedili po cesti i spriječili bilo koga da prođe, kao što se dogodilo, primjerice, prije nekoliko mjeseci na cesti Jenin-Yabad ili na cesti Tancher u pojas Gaze.
Od trenutka kada je donesena odluka o zatvaranju palestinskog naroda, jedine promjene bile su u veličini zatvora i zatvorskih ćelija. Stalno postaju sve manji i uži: od velikog zatvora okupiranih teritorija, do samice, u kojoj stanovnici ne smiju napuštati svoje gradove ili sela, ponekad čak ni svoje domove, pa čak i sobe u domu kada IDF preuzima kontrolu nad njim. Isprva im je svima bilo dopušteno ući u Izrael, osim onih s popisa kojima je bio zabranjen pristup. Ukratko, situacija je bila obrnuta: svima je zabranjen pristup, osim onima s popisa kojima je dopušten ulazak. Potonji se broj stalno smanjivao, a paralelno s tim Izrael je počeo sustavno sužavati pritvorske ćelije koje su bile dodijeljene Palestinci.
Prvo je pojas Gaze odsječen od Zapadne obale, a Istočni Jeruzalem od ostatka palestinskih teritorija. Zatim, s izbijanjem sadašnje intifade, Izrael je zatvaranju dodao i opsadu: da bi se došlo od grada do grada, bila je potrebna posebna dozvola – koju je bilo teško dobiti – a životni prostor je postajao sve manji. Korištene mjere također su bile zaoštrene, a njihova okrutnost pojačana: od blokada cesta s ljudskom posadom – gdje se još uvijek možda moglo osloniti na humanost vojnika da prođu trudnice ili umirući ljudi – do zaključanih željeznih vrata, zemljanih bedema, rovova i betonski blokovi koji onemogućuju prolaz. Ta su sredstva sada ojačana razdjelnom barijerom koja odvaja poljoprivrednike od njihove zemlje, učenike od njihovih škola i radnike od njihovog radnog mjesta. Od samog početka bilo je očito da će se vrata na razdjelnoj ogradi, koja su u početku bila otvorena, brzo zatvoriti nakon svakog napada ili upozorenja na napad. I upravo se to dogodilo prošli tjedan.
Sigurnosna razmatranja više se ne mogu navoditi kao izgovor za ovaj niz ukaza i dekreta. Odavno se pokazalo da masovno zatvaranje, daleko od toga da sprječava terorizam, samo ga potiče. IDF je spriječio neizlječivo bolesnog oca žene koja se raznijela u restoranu u Haifi da uđe u Izrael na liječenje, kao što je MK Ahmed Tibi (Hadash) rekao prošlog tjedna. (Tibi je bio uključen u pokušaj da mu se pribavi dozvola za ulazak.) Nekoliko dana nakon što je Tibijeva tajnica obavijestila obitelj da, iz sigurnosnih razloga, otac neće moći doći na liječenje u Medicinski centar Rambam u Haifi, njegova je kći nosila iz bombaša samoubojice. Teško je razumjeti što je prolazilo kroz glavu ženi čijeg su brata i bratića ubili IDF-i, ali nije li moguće da je njezin otac odveden na liječenje u Izrael, monstruozno djelo koje je počinila moglo bi biti izbjegavati?
Niti itko može ozbiljno tvrditi da sprječavanje prolaska iz Beit Fouriqa u Nablus, sprječavanje berbe maslina u Jeyusu ili sprječavanje berbe u staklenicima u Zeiti, ili izgradnja gigantskih zemljanih bedema u Azounu prošlog tjedna, nakon što su stanovnici uništili bravu na njihovom kavezu/ selo, imaju bilo kakve veze sa sigurnošću.
Ovoga tjedna, dok židovski narod slavi Sukot na putovanjima diljem Izraela i putovanjima u inozemstvo, vrijedi se prisjetiti da uz nas živi narod u tijesnom zatvoru, koji im se neprestano zatvara, gotovo do granica ljudske izdržljivosti.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije