Knjiga Dereka Walla; Novi internacionalist, 2010., 144 str.
AIako stranka postoji već tri desetljeća, svaka knjiga koja sada izađe o Zelenima, barem u SAD-u, i dalje će biti uvod, i Vodič kroz zelenu politiku bez gluposti Dereka Walla nije iznimka. Zelena politika počinje kratkim opisom pojave Zelenih stranaka diljem svijeta, ali se u drugom poglavlju udaljava od izborne politike na raspravu o ozbiljnosti prijetnje globalnog zatopljenja planetu. Wall to ne kaže eksplicitno u ovom poglavlju, ali implicira se da će Zelena stranka postajati sve nezamjenjivija kako katastrofe klimatskih promjena prijete u nadolazećim desetljećima. Vodeće stranke, posebno one s korporativnim vezama poput republikanaca i demokrata u SAD-u, ili su poricale globalno zatopljenje ili su se zalagale za rješenja koja su namijenjena održavanju poslovne dobiti, kao što je trgovanje emisijama ugljika (cap and trade), koje zagađivačima omogućuje da trguju dozvolama zagaditi.
Wall piše: "Povjeriti se trgovini ugljikom je kao nositi se s prijetnjom raka pluća paljenjem još jedne cigarete i nadom da ćete potaknuti nekoga da odustane ako mu date novčani poticaj pod kontrolom hedge fonda." Općenito, poglavlje o globalnom zatopljenju izvrsna je referenca za aktiviste Zelenih, posebice rasprava o zelenoj revoluciji na Kubi nakon što je raspadom Sovjetskog Saveza prekinuta isporuka nafte toj maloj otočkoj državi.
Poglavlje "Zelena filozofija" opisuje različite pokrete pod većim Zelenim kišobranom. Već sam bio upoznat s nekim od tih tabora, ali vidjevši ih ocrtane u Wallovom sažetku, pomislio sam na "uzdizanje malih razlika". Siguran sam da razlike između ekosocijalista, ekoanarhista, ekofeminista, Zelenih lokalista, itd. su važni, ali koliko su vitalni u kontekstu, na primjer, uvođenja konkretnih mjera za smanjenje prometa automobilima, zamjene tvorničke poljoprivrede poljoprivrednih konglomerata s lokalnim permakulturnim uzgojem ili okončanja rata protiv droga? Utječu li ovi različiti pokreti na izborno organiziranje Zelenih ili su previše tajnoviti za 99 posto građana?
Mnoge od ovih razlika trebamo vidjeti kao lažan izbor. Zelena stranka, u najboljem slučaju, odbacuje formule za rezanje kolačića i priznaje različite i jednako zelene načine rješavanja problema. Partija može prihvatiti zeleni socijalizam, zeleni lokalizam, zelena tržišta i druge ideje, primjenjujući ih gdje god su najučinkovitije.
Na primjer, socijalna sigurnost, koju sada napadaju i demokratski i republikanski čelnici, ali koju podržavaju Zeleni, bolje funkcionira kao nacionalni program nego što bi mogla lokalno, budući da udruživanje na nacionalnoj razini služi starim ljudima u siromašnim zajednicama koji bi patili da je socijalna sigurnost na općinskoj osnovi. Podrška Zelene stranke za socijaliziranje zdravstvenog osiguranja širenjem Medicarea na uključivanje svih temelji se na istom principu. Pokriće koje se temelji na dobiti poduzeća je samoporažavajuće, budući da društva za zdravstveno osiguranje povećavaju svoju dobit uskraćivanjem i ograničavanjem medicinske skrbi. (Međutim, zdravstveni djelatnici ostali bi konkurentni budući da bi nam Medicare For All omogućio izbor liječnika i bolnice.) Isto tako možemo opravdati nacionalizaciju industrije energije fosilnih goriva, budući da su profitne tvrtke poput ExxonMobila među najvećima prepreke smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima u ovom stoljeću globalnog zatopljenja i vrhunca nafte.
S druge strane, znamo da su ukorijenjene birokracije osjetljive na korupciju i inertnost, te da obično zanemaruju ljudske i ekološke potrebe, kao što je pokazao sovjetski sustav. Treba li Zelena vlada imati moć odlučiti da se svako obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ili restoran transformiraju u kolektiv? Koliko želimo da se civilne vlasti miješaju u novinski posao ili internet?
Ako Zelena ideologija postoji, ona se temelji na humanim i ekološkim načelima, a ne na receptima jednog modela za ekonomiju, vladu i druge sfere ljudskog ponašanja. Klasične ideologije 19. i 20. stoljeća - laissez-faire kapitalizam, birokratski kolektivizam, fašizam i razni teokratski fundamentalizmi - sve cijene apstrakcije, sustave i doktrine nad ljudskim životom. Staljin je omogućio da komunizam proradi dopustivši milijunima ukrajinskih seljaka da umru od gladi; fašisti su likvidirali one koje su smatrali beskorisnim izjelicama i žrtvenim jarcima manjina; vlasnici poduzeća opiru se pravu radnika na plaće prihvatljive za život, razumno radno vrijeme i sigurna radna mjesta; korporativni zagađivači bacaju smrtonosne tvari bez obzira na učinak na obližnje stanovnike; religiozni fanatici osuđuju queere i nepokorne žene u ime spasitelja, proroka ili božanstva. Wall prepoznaje da dubinska ekologija, dovedena do ekstrema kao ideologija jednog modela, svodi ljude na ekološke kotačiće, koristeći primjer tvrdnje dubinskog ekologa Davea Foremana da AIDS i glad u Africi trebaju biti dobrodošli jer smanjuju ljudsku populaciju i tako ublažavaju štete okolišu koju ljudi uzrokuju.
Wall daje nekoliko paragrafa ekofašizmu, odbacujući ga kao što to čini Foreman. Ali moguće je da će zeleni pokreti utemeljeni na opasnim i regresivnim idejama privući određenu količinu podrške javnosti u nadolazećim desetljećima ako učinci globalnog zatopljenja izazovu velike poremećaje u dijelovima svijeta, uništavajući pristup hrani, vodi i drugim potrepštinama. U vremenima krize ljude često privlače vođe koji nude jednostavne odgovore, plijene predrasude i krive lake žrtvene jarce.
To nas dovodi do jedne od napetosti u politici Zelene stranke, između vizionarskog i pragmatičnog. Zeleni prepoznaju nužnost rasta kao temeljne stranke, uspostavljanja baze moći i podrške javnosti kroz sudjelovanje na lokalnim izborima. Ali Zeleni kandidati koji se natječu za položaje na lokalnoj razini kao misionari koji propovijedaju zeleno evanđelje često propadaju. Glasači obično ocjenjuju kandidate i dužnosnike prema tome koliko su uspješni u svakodnevnim stvarima kao što su usluge birača: skupljanje smeća, popravljanje rupa na cestama, popravljanje pokvarene ulične rasvjete, održavanje ulica slobodnima od kriminala. Zeleni koji su bili uspješni u rješavanju takvih pitanja obično bivaju ponovno izabrani i imaju veću sposobnost uvođenja širih zelenih ideja i načela. Ali član zelenog školskog odbora koji više vremena posveti antiratnom aktivizmu nego obrazovanju vjerojatno neće biti učinkovit. (Sjećam se da sam prisustvovao forumu kandidata za gradonačelnika u Washingtonu, DC, na kojem je socijalistički kandidat iskoristio svoje vrijeme za raspravu o revoluciji radničke klase i potrebi okončanja embarga na Kubu. Neki su članovi publike bili uvrijeđeni.)
Po mom iskustvu, svaki zeleni koji se kandidira ima zanimljivu priču o kampanji. Nažalost, Wall troši malo vremena na praktične svakodnevne poslove političkog organiziranja, izbornih kampanja, dobivanja pristupa glasanju, prepreka s kojima se Zeleni suočavaju ili jedinstvenih načina na koje Zeleni izvršavaju svoje odgovornosti kada su izabrani na javne dužnosti.
Knjiga ponekad skače naprijed-natrag između politike Zelene stranke i zelenih pokreta malim slovima. Između njih dvoje postoji značajan jaz koji Wall ne priznaje. Aktivistički pokreti, čak i kada zagovaraju holistička načela, obično su kratkotrajni. Mogli bi potrošiti ogromnu količinu energije na određene mete i zatim nestati, kao u slučaju Earth First! i DJELUJ. Ako postignu određeni stupanj organizacije i postojanosti, često se nađu uključeni u establišment - na primjer, Sierra Club i mnoge radničke sindikate.
Za razliku od aktivističkih pokreta, Zelena stranka kao izborna organizacija pokušava se etablirati kao trajna opozicija vladajućim strankama, što je cilj s jedinstvenim nizom izazova. U SAD-u, Zelena stranka suočava se s nepoštenim pravilima pristupa glasanju koje su donijeli demokratski i republikanski dužnosnici kako bi sačuvali vlastitu prednost, izborima na kojima su kandidati dviju stranaka establišmenta ("Titanik stranke", kako ih naziva kandidatkinja Zelenih za guvernerku Kalifornije 2010. Laura Wells ) uživajte u izdašnim čekovima za kampanju od strane korporacija i glasačke javnosti koja često jedva zna da Zelena stranka postoji. Wall raspravlja o razlazu s njemačkim Greenrealosima (politički pragmatičari), ali propušta kut priče s još većim posljedicama za Zelene stranke u zemljama u kojima su postigle određeni uspjeh: imenovanje Joschke Fischera za ministra okoliša i kasnije ministra vanjskih poslova, kao rezultat koalicija između Zelenih i moćnije Socijaldemokratske stranke. Što znači kada Zeleni osvoje vlast imenovanjem, a ne narodnim izborima? U Fischerovom slučaju, on je bio voljan ili prisiljen od svojih poslodavaca u Schroederovoj vladi da podrži njemačku vojnu akciju u Srbiji i invaziju SAD/NATO-a na Afganistan, na užasnutost Zelenih diljem svijeta.
Ovo su, međutim, manje kritike za knjigu o transformativnim obećanjima zelene politike. No, malo su me više uznemirili prilično općeniti opisi politike Zelene stranke SAD-a i pogrešna tvrdnja da je najviša dužnost u SAD-u koju Zeleni zauzimaju gradonačelnik. Zapravo, Zeleni su služili u županijskim povjerenstvima i državnim zakonodavnim tijelima. Opis stajališta američkih Zelenih o Izraelu i Palestini je nejasan i izostavlja spominjanje odobravanja bojkota, oduzimanja i sankcija usmjerenih protiv Izraela.
Jaz koji će biti očit mnogim američkim Zelenima je nedostatak bilo kakvog spominjanja uključenosti Zelenih u rasnu politiku uključujući: masovno zatvaranje crnih i smeđih mladića kao rezultat "rata protiv droge" i industrije privatnih zatvora; velike razlike u gospodarstvu (crni vlasnici kuća bili su posebno osjetljivi na drugorazredne hipotekarne zajmodavce) i očekivanom životnom vijeku između crnaca i bijelaca; pokret za osvajanje državnosti za District of Columbia; odgovor na katastrofu Katrina (neproporcionalno raseljavanje crnih stanovnika New Orleansa i drugih područja); i odštete za potomke robova. Zelena stajališta i akcije po ovim pitanjima pokazuju neke od najoštrijih razlika između Zelenih i Titanika.
Otkrio sam trag koji sugerira da je Derek Wall možda upotrijebio krivi izvor informacija. U poglavlju "Politika za život", koje sažima zelene platforme, njegova poveznica s platformom Zelene stranke (www.greenparty.org) vodi do platforme pogrešne zelene organizacije, Greens/Green Party USA (GPUSA). Stranka koju je priznala Savezna izborna komisija i koja je kandidirala Ralpha Nadera, Davida Cobba i Cynthiju McKinney za predsjednika, kao i stotine lokalnih kandidata u svakom izbornom ciklusu, je Zelena stranka Sjedinjenih Država (www.gp.org). Greška bi trebala biti ispravljena u budućim izdanjima knjige.
Sve u svemu, Zelena politika vrijedan je, sažet i pristupačan uvod u Zelenu stranku, zelene pokrete i politiku Zelenih općenito. Nadamo se da će osvojiti više podrške, članstva, registracije i glasova za Zelene, a također se može staviti u knjižnice diljem SAD-a
Z
Scott McLarty je radio kao medijski koordinator za Zelenu stranku Sjedinjenih Država i Zelenu stranku državnosti DC-a. Njegovi članci i prikazi knjiga objavljeni su u Prozivka, CommonDreams.org, Z Magazin, Zeleni Horizont, o Progressive Review, u ovim vremenima, i nekoliko domaćih publikacija. Pridružio se Zelenoj stranci 1996., a 1998. natjecao se za mjesto prvog reda u Gradskom vijeću Washingtona, DC.