Ezequiel Marcos Siddig
(Prijevod: Tamara Mesri)
Luca Casarini je a
vođa bivšeg Tute Bianche (demonstranti odjeveni u bijele kombinezone koji
istaknuo se u prosvjedima u Genovi protiv zemalja G-8 prošle godine). Danas on
je glasnogovornik Pokreta neposlušnih koji je građanskim prosvjedom
odbacuje politiku neoliberalizma i okuplja mnoge različite
Talijanske skupine koje su sudjelovale u Genovi prošlog srpnja. Razgovarao je s Ezequielom
Siddig u Buenos Airesu nakon Svjetskog socijalnog foruma u Porto Alegreu u Brazilu
EZEQUIEL
MARCOS SIDDIG: Je li Pokret neposlušnih globalnofobičan?
LUCA CASSARINI:
Kažu da smo antiglobalisti, ali mi smo više proglobalisti od njih
jer se borimo za globalizaciju ljudskih prava, globalizaciju
dostojanstvenog načina života.
Bush, Blair
i drugi državni čelnici na prošlogodišnjem sastanku G-8 u Genovi rekli su da jesu
narodni predstavnici jer ih je narod izabrao, i
da demonstranti nisu. Koje su vaše ideje o politici
reprezentacija?
Ne osjećamo se
su predstavnici naroda koji ne sudjeluje u pokretu. Mi
vjerujte da je svatko od nas predstavnik svih nas. Što Bush, Blair i
Berlusconi kaže da je pitanje reprezentacije vrlo čudno. Na primjer, za
izbori u Sjedinjenim Državama trebaju milijune dolara. Tko ima taj novac?
Ne može se svatko kandidirati za predsjednika.
Talijan
Odluka parlamenta bila je podržati Bushov rat, Bushov i Bin Ladenov, koji su
diferentes costados de la misma moneda
(različite strane istog novčića), jer Bin Laden je također a
milijunaš, ima moć i ubija civile. Devedeset posto članova
Parlament je glasovao za rat u isto vrijeme kad i anketa koju je proveo
najveće novine u mojoj zemlji (Bježi od Sera) pokazalo je da je 70
posto talijanskog naroda bilo je protiv toga. Međutim, Sabor je glasao za
rat. Što je onda demokracija? Donošenje važne odluke bez pitanja
narod?
Možete li biti
konkretnije o svom poimanju političkog nasilja?
Nasilje
rasprava o nenasilju za nas je apsurdna. U usporedbi sa zemljama G-8, na
one koje ubiju 15 milijuna ljudi godišnje puštajući ih da umru od gladi, do
one koje sprječavaju milijune ljudi diljem svijeta da trče
vodu zbog privatizacije izvora, onima koji ratuju
s ekstra teškim bombama na grad koji uopće ne zna tko je Bin Laden, kako
može li se biti nasilniji? Nemoguće je. Ovaj argument o nasilju
protiv nasilja je čisto ideološka. Problem je kako dopustiti sukob
nastati bez tjeranja cijelog pokreta u građanski rat, jer to je ono što
vlast želi. Kako možemo biti neposlušni, kako možemo stvarati dok kršimo
nepošteni zakoni, kako možemo stvoriti još jedan zakon koji je ustavni zakon, kao
Argentinci žele? U Brazilu, kada razgovarate s nekim tko živi u
favela (shantytown), on će vam reći „moj život je nasilje cijeli dan jer
Gladan sam i nemam hrane.”
U tom slučaju,
kako civilno društvo može izgraditi učinkovitu protumoć sposobnu izazvati izazov
politička moć država i transnacionalnih poduzeća?
Prva stvar
učimo iz Porto Alegrea da nemamo odgovor za sve, imamo
eksperimentirati. Međutim, možemo učiti iz pokusa koje su izveli drugi
kretanja širom svijeta. Prvo što treba uzeti u obzir je da bez
konstrukcija dvojne moći ne postoji ni mogućnost eksperimentiranja s a
nove demokracije, niti šanse za otpor nametima i nepravdi. Kao što je bilo
nije jak radikalni protestni pokret u Argentini, nitko u svijetu nije govorio
o ovoj zemlji. Ovaj dualizam, dakle, djeluje kao prostor za demokratsko
eksperimentiranje, za otpor, jer oduprijeti se nepravdi je prava stvar
učiniti tako da se izbjegne njegovo ponavljanje. Taj dualizam djeluje i kao poticaj
doći do vrste moći koja kontrolira moć, koja djeluje kao denunciranje, kao
drugi glas koji govori medijima, koji ima drugačije gledište
od vlasti.
Druga stvar
treba uzeti u obzir da je ovaj prostor—koji ja nazivam "prostor konstitutivne pobune,"
a to je privremeno, a ne vječno, jer se mijenja - mora se koristiti kao mjesto
raspravljati o pitanjima kao što je općinska demokracija. O tome se dosta raspravljalo u
Porto Alegre. Ako se ovaj prostor koristi samo za prosvjed, moć će ga pobijediti
bez oružja. Oružje poput različitih društvenih projekata kao što je el trueque
(razmjena) koje imate u Argentini i koje ću promovirati u Italiji: četiri
milijuni ljudi neprestano eksperimentiraju s novom vrstom tržišta, a ne s
merkantilna, ali solidarna. To je projekt koji će se nastaviti
razvijati jer je to konkretna alternativa borbi protiv siromaštva. Naraslo je
kroz male klubove koji su se postupno okupljali.
Osim
vrijednost eksperimentiranja, ima li Pokret neposlušnika eksplicitnu
namjera “napraviti revoluciju”?
Moramo razmisliti
kako utjecati na moć. Nećemo preuzeti kontrolu nad vlašću, nećemo
tražeći moć, tražimo protumoć. Želimo biti u
ulicama, biti u kontaktu sa susjedstvom na pametan način, u trajnom kontaktu
sukob, jer imamo proturječnost između političke reprezentacije i
društvo. Problem je kako naseliti ovaj sukob. Na primjer, moć teži
pretvoriti ovaj sukob u rat. Ako se to dogodi, pa počne građanski rat, mi jesmo
idemo ravno u grob, svi mi. Kao što se dogodilo u Buenos Airesu i u
Genova, vlast ne prihvaća ove oblike kolektivnog sudjelovanja, jer ona
boji se njihovog dometa i naknadne transformacije koju će u njemu izazvati
ustanove.
Tijekom većine
20. stoljeća, revolucionarni pokreti su mislili da je građanski rat odgovor
do imperijalističkog rata i put do oslobođenja. U Italiji je, na primjer, bio
Otpor protiv fašizma. Danas je carstvo prihvatilo građanski rat kao
instrument, a kapitalizam je to revolucionirao. U Brazilu umre 137,000 ljudi
godišnje zbog nasilnih radnji. To je neobjavljeni građanski rat.
U svemu
demonstracija, ono što vlast čini jest transformirati radikalni prosvjed u
vojni problem kako bi ga blokirali. To se dogodilo u Genovi. Cara-
binieri ubio 23-godišnjeg compañera, prvu osobu ubijenu u Talijanu
trg u 24 godine.
Pogledali su
poput latinoameričkih "fuerzas del orden" (snage reda).
Zato mi
moramo razmisliti o tome, jer to znači da ne moramo okrenuti ovaj prostor
pobune u ratnu zonu. O sukobu moramo razmišljati na drugačiji način.
Mi to zovemo "neposlušnost", sukob i konsenzus, akcija za koju smo uvijek otvoreni
eksperimentiranje, otvoren za transformaciju i promišljanje pokreta. Mogli smo otići
u Genovu noseći molotove i odlučili smo da nećemo, jer ne radi
protiv metaka i karabinjerovih kamiona koji jure demonstrante. Mi
također se morao suočiti s policijom. Napravili smo barikade nakon što su pucali
nas. Ali uvijek se suzdržavamo kako nas ne bi uvukli u a
građanski rat. To je ono što vlast želi: da sukob postane rat.
U Argentini,
ljudi vraćaju javni prostor potpuno drugačijim sredstvima i sa
oporbenim idejama, a ne oružjem. Koja je razlika između tih ljevičara
militanti iz 1970-ih i današnji transnacionalni neposlušnici?
Vidjeli smo što
dogodilo u Chiapasu i bilo je vrlo važno za nas, jer nam je to omogućilo
ponovno san nakon velike represije tijekom 1970-ih u Italiji. Zapatismo
prekinuo našu klasičnu tradiciju institucionalne ljevice, koja je također bila a
odvajanje od tradicionalnog marksizma. Zapa- tismo je redefinirao ideju o
sukob. Na primjer, Marcosova izjava: “Ne želimo moć”—ona vam daje
druga dimenzija, ona nesuprotstavljanja moći istim metodama koje koristi
vlast, to jest: vojska protiv vojske, smrt protiv smrti.
Druga stvar
je da Marcos nije govorio o društvenim klasama, nije govorio o
tlačitelj i potlačeni. Razgovarao je s umjetnicima, mladima i starima,
tvornički radnici, dostavljači, homoseksualci i lezbijke, s potpuno novim
Jezik. Govorio je o snovima, poeziji, o vojsci koja je rođena
otopiti. Ovo je ostavilo veliki dojam na mene. To je utjecalo i na naše
percepcija o revolucionarnom problemu, o transformaciji svijeta mi
živjeti u. Naravno da je “drugi svijet moguć” (slogan Svjetskog društvenog
Forum), ako transformiramo ovaj, a ne drugi planet. Ovo se mora razumjeti u
Porto Alegre. “Drugi svijet je moguć,” ali ako moć to ne dopusti,
što ćeš učiniti? Ovo je još jedan raskid. Vjerujem da u Argentini
imate poprečni politički laboratorij. Bijeli ovratnici i plavi ovratnici
zajedno udarati cacerolas (posude).
Želimo drugu
svijet u kojem može biti mnogo svjetova. To je raskid s teorijom da
proleterska diktatura će izgraditi bolje društvo.
U trećem
mjesto, također smo mislili da Marcos govori iz situacije Meksikanca
Indijanci. Shvatili smo da moramo početi razmišljati o onima koji su in
najgoru društvenu situaciju u svijetu kako bi se izgradilo novo društvo.
Na kraju, imamo zapatističku gerilu koja se odvaja od Latinske Amerike
gerilska tradicija. Riječi su oružje, oružje uzimamo da bismo govorili. to je
ne sukob s federalnom meksičkom vojskom. To je političko
obračun s neoliberalizmom. Zapatisti su ustali 1. siječnja 1994.
jer je NAFTA stupala na snagu. Razumjeli su upotrebu simbola u a
društvo simbola, loga. Ima ogromnu moć.
Argentinac
cacerolazos (lupanje tavama) utjecat će na svijet, jer je nov
logo, nevjerojatno osnovni instrument: tave su u svačijoj kući, crvene
zastave nisu. To je način da se kaže da svi možemo protestirati, ne samo marksisti,
Socijalisti, anarhisti, politički aktivisti, ali svi ljudi.
Z