In "Deset najboljih načina na koje možete znati na kojoj je strani vlada Sjedinjenih Država u vezi s vojnim udarom u Hondurasu" (vidi commondreams.org), Mark Weisbrot ispravno ilustrira američku potporu pučistu i nedostatak potpore demokraciji. Više od 100 dana bio sam zatvoren u brazilskom veleposlanstvu u Tegucigalpi, prateći predsjednika Manuela Zelayu i pokrivajući priču za "Democracy Now!" i drugim neovisnim medijima. U slučaju da Weisbrotovi bodovi nisu bili uvjerljivi, evo još 10 načina koji će vam pomoći da odlučite.
10. Rezolucija koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila 30. lipnja oštro je osudila državni udar u Hondurasu. Sjedinjene Države su međutim spriječile Vijeće sigurnosti UN-a da poduzme snažne mjere u skladu s rezolucijom.
9. Kada se predsjednik Zelaya vratio u Tegucigalpu i sklonio u brazilsko veleposlanstvo 21. rujna, Lewis Amselem, američki predstavnik u Organizaciji američkih država (OAS), nazvao je to "budalastim" i "neodgovornim". Amselem, čije je iskustvo u južnom zapovjedništvu SAD-a, poznat je u hodnicima OAS-a kao "diplomator". Predvodio je optužbu za potvrđivanje predsjedničkih izbora koji su uslijedili 29. studenoga, dok se većina zemalja protivila priznavanju izbora održanih pod režimom državnog udara.
8. Južno zapovjedništvo SAD-a sponzoriralo je zajedničke manevre PANAMAX 09 od 11. do 21. rujna u blizini obale Paname s vojnim snagama iz 20 zemalja. Iako su SAD javno izjavile da su veze s vojskom Hondurasa prekinute, poziv Hondurasu da sudjeluje u ovim manevrima ostao je čvrst. Honduraške oružane snage konačno su rekle da će se povući iz vježbi tek nakon što je nekoliko latinoameričkih zemalja zaprijetilo bojkotom.
7. Ključni pripadnici honduraške vojske uključeni u državni udar prošli su obuku u Školi Amerika (koja je promijenila ime u Institut za sigurnosnu suradnju zapadne hemisfere – WHISC), uključujući generale Romea Vasqueza i Luisa Javiera Princea. Čak i nakon državnog udara od 28. lipnja, Pentagon je nastavio s obukom pripadnika honduraške vojske u WHISC-u u Ft. Benning, Georgia.
Predsjednik Zelaya s autorom u brazilskom veleposlanstvu-fotografija Milton Benitez |
6. Pregovarački timovi obiju strana u sukobu postigli su sporazum 30. listopada. Nekoliko dana kasnije, kada su SAD jasno dale do znanja da će poštivati izbore 29. studenog bez obzira na to je li on vraćen na mjesto predsjednika ili ne, Zelaya je sporazum proglasio "mrtvim pismo." Unatoč tvrdnji SAD-a da priznaju samo Zelayu kao predsjednika države, odbijaju prihvatiti da se on povukao iz Sporazuma. O praksi ignoriranja volje honduraškog predsjednika svjedoči i neodgovaranje državne tajnice Hillary Clinton i predsjednika Baracka Obame na njegova pisma.
5. Iako američki dužnosnici i dalje hvale Sporazum, oni su birali koje dijelove sporazuma naglasiti, a koje ignorirati. Verifikacijska komisija koju je ovlastio Sporazum sastala se samo jednom prilikom radi fotografiranja. Sporazum predviđa potrebu za međunarodnom pomoći kako bi Komisija funkcionirala, ali SAD nije pružio ekonomsku ili političku potporu. Da je aktivirano Verifikacijsko povjerenstvo, osudilo bi prolazak roka 5. studenoga bez formiranja vlade nacionalnog jedinstva. Morala bi razmotriti ukoravanje vođe državnog udara Roberta Michelettija zbog pretpostavke da će on predsjedati ovom novom vladom. S obzirom na ova kršenja, Povjerenstvo bi moralo odlučiti jesu li izbori od 29. studenoga trebali biti održani ili priznati.
4. SAD podržava sveobuhvatnu amnestiju, komponentu koja je namjerno izostavljena iz Sporazuma. Režim državnog udara podnio je 24 kaznene prijave protiv predsjednika Zelaye, no on je spreman suočiti se sa svima njima na nepristranom sudu. Pozvao je na neovisni međunarodni sud i odbacio opciju amnestije za sebe i počinitelje državnog udara. Ako se amnestija proglasi, nekažnjivost će biti zajamčena za "golpiste" (vođe puča), kao i za američke dužnosnike koji su sudjelovali u puču.
3. Sporazum poziva na uspostavu Komisije za istinu tijekom prve polovice 2010. Američki dužnosnici kažu da to podržavaju; međutim, čini se da je "truth-lite" ono što oni preferiraju. Posljednjih desetljeća većina komisija za istinu ograničila je kazivanje istine na okolnosti unutar granica svoje zemlje. Jedna iznimka dogodila se u Čadu gdje se istraživala uloga stranih vlada u financiranju i obuci počinitelja zločina protiv ljudskih prava. Kad bi Honduras slijedio primjer Čada, njegova Komisija za istinu mogla bi ispitati ulogu SAD-a prije, tijekom i nakon državnog udara. Neka moguća pitanja: Kakvu su ulogu prije i nakon puča imali oni koji su bili zaposleni u američkoj vladi, poput Johna Negropontea, Otta Reicha i Lannyja Davisa? Zašto je zrakoplov s otetim predsjednikom 28. lipnja sletio samo 60 milja od glavnog grada u zračnu bazu u kojoj je sjedište američke zajedničke operativne jedinice Bravo? (Američki dužnosnici tvrde da je to bilo radi punjenja gorivom.) Zašto su SAD dopustile da pomoć nastavi pritjecati pučističkom režimu, a nisu objavile da se dogodio "vojni udar", protivno savjetu pravnih savjetnika State Departmenta?
2. U kolovozu 2009., na summitu sjevernoameričkih čelnika u Meksiku, predsjednik Obama je imao oštre riječi za protivnike svoje politike: "Isti kritičari koji kažu da Sjedinjene Države nisu dovoljno intervenirale u Hondurasu su isti ljudi koji kažu da mi' uvijek interveniraju... Ako ovi kritičari misle da je prikladno da se iznenada ponašamo na način koji oni smatraju neprikladnim u svakom drugom kontekstu, onda mislim da je to možda licemjerje uključeno u njihov pristup američko-latinoameričkim odnosima to sigurno neće voditi politiku moje administracije" (cbsnews.com).
Pristaše Zelaye u brazilskom veleposlanstvu u rujnu-fotografija iz www.vredeseilanden.be |
1. U brazilskom veleposlanstvu prijetnje smrću dio su psihološkog rata usmjerenog protiv onih koji nastavljaju pratiti predsjednika Zelayu. Drugdje u Hondurasu: vođa otpora Carlos Turcios otet je i odrubljena mu je glava 16. prosinca; dvojicu članova Ujedinjenog seljačkog pokreta Aguana 17. prosinca otela su četvorica muškaraca s kapuljačama; član otpora Edwin Renán Fajardo, star 22 godine, mučen je i ubijen 22. prosinca. U otvorenom pismu kolegama srednjoameričkim predsjednicima 28. prosinca, predsjednik Zelaya naveo je više od 4,000 kršenja ljudskih prava od strane državnog udara, uključujući 130 ubojstava, više od 450 osoba ranjenika, preko 3,000 nezakonitih zatočenja i 114 političkih zatvorenika.
Američka intervencija u Hondurasu nadilazi ono što smo Mark Weisbrot i ja opisali. Pomoć nastavlja pritjecati de facto režimu, unatoč američkom zakonu koji nalaže smanjenje pomoći vojnim udarima - to je intervencija. Ukidanje simboličnih sankcija koje su privremeno nametnute diktaturi nakon potpisivanja Sporazuma, ali nisu provedene – to je intervencija. Oštrije kritizirati predsjednika Zelayu i njegove nenasilne pristaše umjesto počinitelja teških zločina nad ljudskim pravima – to je licemjerje.
Šutnja američke vlade tijekom posljednjih šest mjeseci u vezi sa zlodjelima ljudskih prava od strane golpista u Hondurasu potvrđuje da je Obamin režim nastojao podržati demokraciju odreda smrti, umjesto da ponovno postavi svog izabranog vođu. To je intervencija. To je licemjerje.
Z
Andrés Thomas Conteris je direktor Programa za Ameriku za Međunarodna nenasilje, i radi sa "Demokracija sada!" en Español.