da sporazum nije "reformabilan". Prema francuskom dnevniku Le
Svijet (22. listopada), MAI, kako je prvotno zamišljeno, je mrtav.
Međutim, nije jasno je li pobjeda apsolutna. Promotori od
čini se da MAI nije pokoleban. Članica OECD-a Johanna Selton citirana je u
spomenutog Le Monde članak koji navodi ono što je "kontroverzno"
u MAI-u se mora posvetiti dužna pažnja, ali i dalje vjeruje u "la necessite d’un".
cadre multilateral pour des investisseurs [potreba za multilateralnim okvirom za
investitori]"–drugim riječima, točno ono što su kritičari MAI-ja smatrali kontroverznim za početak
s.
Isti članak citira Leona Brittana, europskog povjerenika za
Međunarodni odnosi. Obraćajući se parlamentu u Strasbourgu, pridržavao se
već izrečene kritike da je OECD neadekvatan forum za ekonomske pregovore
kao što je MAI. Umjesto toga, prema Brittanu, moramo se obratiti WTO-u, budući da uključuje
zemljama u razvoju, te im stoga omogućuje glas u odlukama koje će u konačnici
utjecati na njih. To je i službeni stav francuske vlade.
Prijedlog ima određeno značenje: MAI je premješten u OECD
nakon što ga je 15 zemalja WTO-a prvotno odbilo (uključujući Indiju, Šri Lanku,
Indonezija, Malezija, Gana, Tanzanija, Uganda i Haiti – vidi Le Monde Diplomatique, može
1997). Ali to je također problematično. Zemlje u razvoju, kad budu uključene, potencijalno mogu
pružiti otpor ugovorima zainteresiranim za OECD kao što je MAI, ali koliko je to odlučno
sporan. Promjena WTO-OECD-a ukazuje na utjecaj zemalja u razvoju na takve
bavi se. Međutim, malo je vjerojatno da oni u konačnici imaju veliku težinu u promjeni MAI-ja.
MAI je inicirala Amerika i namijenjena je iskorištavanju profita američkih velikana
poslovanja (i drugih institucija te vrste), kao i proširiti politike i
prakse koje su u skladu s američkim neoliberalnim kapitalizmom. Naknadne izmjene
u ugovoru mogu uzeti u obzir određene prioritete zemalja u razvoju, ali
vjerojatno neće promijeniti bitnu dinamiku sustava: korporativno poslovno ulaganje
u inozemstvu i dalje koncentrirajući veliku većinu bogatstva među višim sektorima
društveno-ekonomske ljestvice.
Nije poanta da se ništa ne može učiniti, nego da je hijerarhijski
okvir ne treba uzimati zdravo za gotovo. Moguća alternativa gornjem scenariju je
da se MAI demontira. Iako to nije vjerojatno ako se prihvati načelo
bogati investitori koji koriste radnu snagu i prirodne resurse određene zemlje kako bi zaradili.
Moguće (niskoplaćeno) zaposlenje u zemlji u kojoj se investira nije dovoljno, ako je bitno
socioekonomska dinamika ostaje nepromjenjiva – to jest, ako su zemlje u razvoju doista
samo oslonac kapitalističkoj ekspanziji. Ako išta, trud da se uključi razvoj
zemalja u sporazumu može biti samo još jedan način da ih se brzo uvuče u neoliberalni global
obzir.
Još jedna sporna točka je koliko su vlade reprezentativne
interesa svoje zemlje. Opozicija u Maleziji i Indoneziji npr.
ne sprječava ih da budu uključeni u APEC, jednako problematičan ugovor o
globalizacija. Takve (iako definitivno ne sve) zemlje koje su označene ogromnom
vjerojatno se ne protive nejednakostima bogatstva i malobrojnim društvenim programima za njihovo rješavanje
MAI na temelju bilo kakvih narodnih interesa. Nemoć vlade pred inozemstvom
ulagača je nedvojbeno bio problem za brigu, više nego dobrobit ostatka
stanovništvo zemlje. Ovo također izmiče okvirima Brittana, Jospina, Le Monde, A
dr.
Povlačenje francuske vlade ostaje neporeciv korak protiv
MAI. Sve veća svijest o MAI-ju proizlazi iz napora ljudi koji
suštinski se tome protive. Značajno je (i ironično) da je izvještavanje u Le
Svijet (16. listopada, 22.) nije se izravno obratio nijednom protivniku MAI-a osim
članovi vlade: pritužbe "la societe civile" su parafrazirane, ali
nitko se ne citira. Ne može se zamjeriti simboličnim demokratskim naporima Brittana ili Jospina
(Ili Le Monde). Ostaje dojam da se u tisku, bilo onom francuskom ili
Sjevernoamerički (koja ne prolazi puno bolje), nisu bile sve strane rasprave
pravilno izraženo.