Izdavač PM Press
Recenzija Gerryja Condona i Helen Jaccard
Poznati su kao "protivnici rata", "protivnici GI" i "prigovarači savjesti". Tako ih zovu njihovi prijatelji i simpatizeri. Nazivaju ih i mnogim drugim imenima, poput "kukavica i izdajica". Ali tko su oni zapravo? Zašto su se uopće pridružili vojsci? Što im je promijenilo mišljenje o odlasku u rat?
O licu je zbirka dirljivih osobnih priča koje su ispričali pripadnici otpora. Sastavili su ih članovi Courage To Resist, kolektiva sa sjedištem u Oaklandu u Kaliforniji koji je preuzeo vodstvo u objavljivanju i podupiranju pravnih i političkih borbi današnjih vojnih otporaša. Uvod Sarah Lazare i njezin intervju s Noamom Chomskim bave se nekim pogrešnim predodžbama o otporu unutar vojske. “Istina je da se GI otpor ne događa unatoč takozvanim svim dobrovoljnim snagama, već zbog njih. Da bismo ovo razumjeli, moraju se odbaciti dvije pogrešne pretpostavke: pretpostavka da novaci nisu prisiljeni ući u današnju vojsku i da oni koji se dobrovoljno prijave ne mogu se predomisliti i odlučiti zauzeti stav protiv rata.” Iako je svaka priča jedinstvena, postoje zajedničke teme:
- ekonomski pritisci koji su ih doveli do novačenja
- laži vojnih regrutera
- brutalnost vojne obuke
- otkrivanje istine o ratu i okupaciji
- donošenje odluke o otporu
- tešku borbu za preživljavanje posljedica te odluke
Samantha Schutz je bila “U stacionarnom programu u mojoj lokalnoj bolnici za duboku depresiju...moj regrut mi je rekao da ne stavljam te stvari u prijavu.... Samo prvog tjedna doživljavao sam dosta iste depresije s kojom sam se nosio oko pet godina prije nego što sam otišao u vojsku.” Samantha je nekoliko puta pokušala biti otpuštena, ali je završila u Iraku i nakon toga nekoliko puta odlazila na AWOL. Sada je otpuštena, ali su joj uskraćene sve boračke beneficije.
Kimberly Rivera doživjela je izuzetno agresivno zapošljavanje u svojoj srednjoj školi. “Kada dobiju vaše popise iz škole, počnu vas zvati kući; ponovno počnu postavljati svoje stolove u blagovaonici, nastavljajući s vama iznova i iznova i iznova." Nakon testiranja, “Dali su mi tri izbora onoga što mogu učiniti. I tako sam izabrao posao, ali ne znajući da kada biram posao zapravo potpisujem vojni ugovor.” Ubrzo se Rivera, osim supruga i dvoje djece, našla u Iraku i pitala se što tamo radi.
Ryan Johnson “želio je služiti svojoj zemlji, ali nisam želio oduzimati živote ljudima u tom procesu…. Zatražio sam posao koji bi bio uglavnom činovnički... Rekli su mi da ću biti u skladištu u Sjedinjenim Državama i naručivati dijelove.” Iako su rekli da će biti službenik za opskrbu, saznao je da će ga poslati u Irak da upravlja mitraljezom na Humveeju. Tako je Johnson otišao u samostalku.
Tim Richard se prijavio u Nacionalnu gardu, misleći da će raditi u slučaju katastrofe. “Zapravo su mi obećali puno više novca kad sam se pridružio.”
Johnson ne bi išao u Irak. Kimberly Rivera se nije htjela vratiti u Irak nakon što se vratila kući na dopust. Obojica su na kraju pobjegla u Kanadu, gdje su podnijeli zahtjev za status političkih izbjeglica, što je bila duga teška borba bez poticaja kanadske konzervativne vlade.
Otac Tima Richarda bio je Kanađanin, pa mu je bilo lako zatražiti kanadsko državljanstvo za sebe. Sva tri vojnika primila su potporu od Kampanje podrške otpornicima rata u Kanadi i rade na pružanju pomoći nekima od procijenjenih 300 američkih otporaša ratu u Kanadi.
Robin Long također je otišao u Kanadu, ali je bio manje sreće. Kanadska ga je vlada deportirala natrag u SAD, gdje je izveden pred vojni sud i osuđen na 15 mjeseci zatvora.
Stvari počinjemo gledati drugačije
André Shepherd diplomirao je računalne znanosti na Sveučilištu Kent State. “Problem je bio u tome što sam diplomirao kad je dot-com mjehurić pukao... pa nisam mogao dobiti posao... Psihički sam se osjećao kao da ne samo da sam iznevjerio sebe, već i svoju obitelj, jer sam imao postavljeni cilj u životu - završiti fakultet, imati kuću, imati obitelj i učiniti nešto to bi učinilo svijet barem malo boljim mjestom i pokazalo mojim roditeljima da mogu živjeti sam. A budući da nije tako ispalo, bilo je prilično uznemirujuće.”
Shepherd je živio u svom automobilu prije nego što je naletio na regruta za vojsku. "Sve što sam trebao učiniti bilo je prijaviti se na nekoliko godina i imao bih sve te pogodnosti." Shepherd se pridružio vojsci i bio obučen za održavanje helikoptera Apache prije nego što je poslan u Irak u rujnu 2004.
“Kad sam bio u Iraku, prvo što sam primijetio bilo je kada bi lokalno stanovništvo dolazilo na našu dužnost. Kad oslobodite narod, obično se oduševe kad vas vide. Sretni su što im želite pomoći i dočekuju vas raširenih ruku. Kad bih ujutro na putu do posla vidio iračko stanovništvo, nisu izgledali kao da su sretni što nas vide. Izgledali su kao da me se ili boje - kao da ću ih ozlijediti - ili bi me vjerojatno htjeli ubiti ako okrenem leđa bez svog oružja. To me je potaknulo na razmišljanje: 'Dobro, što se ovdje događa jer sam mislio da bismo trebali biti dobri dečki, a svi me gledaju kao da sam lud.
“Tako sam počeo istraživati...i počeo sam uviđati male nedosljednosti u onome što sam čitao, znate, između onoga što je Busheva administracija svima govorila i onoga što se zapravo događalo... Jednom kada sam gotovo shvatio istinu, da je to zapravo bila samo prijevara, ne samo američkog naroda, već i cijelog svijeta, odlučio sam da neću ići na drugu misiju u Irak.”
André Shepherd otišao je na AWOL u Njemačkoj gdje je postao poznat kao prvi američki vojnik ovog doba koji je zatražio politički azil u Europi. Sada je oženjen Njemicom i vratio se u školu da postane administrator računalne mreže.
David Cortelyou iz države Washington nije uspijevao ništa u potrazi za poslom, pa je s 18 godina otišao u vojsku i ubrzo se našao u Iraku. Njegova postrojba trebala je štititi konjicu, ali je njegov zapovjednik bataljuna odlučio da je njegov vod previše vrijedan da bi ga izgubio u takvoj misiji. “Cav skauti su osakaćeni... Ne mogu se sjetiti koliko sam parastosa bio na kojima sam poslije razgovarao s dečkima i oni su mi rekli što se događa. Njihov ih je zapovjednik slao 'crnim rutama', cestama na kojima postoji 100 postotna vjerojatnost da ćete biti pogođeni. Na pola puta do cilja, morali bi se okrenuti i vratiti jer su bili natovareni žrtvama, mrtvima ili ne.”
Courtelyou je nastavio: “Otprilike dva mjeseca nakon povratka iz Iraka počeo sam imati noćne more i postajao sam jako napet, nervozan i tjeskoban zbog svega…. Moj vod je bio, znate, priručnik Johna Waynea - čvrste kože, hrabri, krupni dečki, ne plačite, ne pričajte o problemima i svim tim mačo sranjima. Pa umjesto da s bilo kime razgovaram o tome, počeo sam se gorjeti da se osjećam čovjekom, jer mnoga sranja koja su se dogodila dolje nisu bila ljudska.” Narednik koji je vidio opekline na njegovim rukama i zapešćima rekao je Cortelyou: "Hej, čovječe, jesi li znao da možeš upasti u nevolju ako oštetiš državnu imovinu?"
“Bio sam ljut. Bila sam bijesna. Kao prvo, već imam problema jer imam osjećaj kao da sam se pretvorio u stroj — stroj koji može ubijati bez razmišljanja, stroj koji može pogledati mrtvu osobu i smijati se tome. Dakle, već imam malih problema s identitetom, a sada mi je rečeno da sam državno vlasništvo i da ga oštećujem? Ako ćeš ovako reagirati na vojnika koji ima problem, ja sam gotov. I tako sam otišao na AWOL...na 29 dana i predao se.”
I specijalist za mentalno zdravlje i kapelan bili su vrlo loši u slušanju i htjeli su da ode psihijatru po tablete. “Pilule za tvoju nesanicu, tablete za tvoj bijes, tvoju agresivnost, tvoju tjeskobu, bilo što…. Nisam se osjećao ugodno s tabletama jer nakon što sam se vratio iz Iraka….. pokušao sam samoubojstvo stotine puta uzimajući nebrojene količine tableta… i utapajući ih bocama votke. Da sam htio postati ovisan o nečemu da bih utopio svoju tugu, mogao sam to učiniti bez pristanka vojske…. Ali ne mogu biti u vojsci. Nije da ne želim biti, ne mogu. Ne mogu podnijeti biti u društvu ljudi u uniformi, ne mogu podnijeti biti u uniformi jer je to svaki dan stalni, 25-satni, 7 dana u tjednu podsjetnik ne samo na ono što sam učinio, već i na ono čemu sam svjedočio i držao jezik za zubima.”
Opet je otišao na AWOL, ovaj put na dulje, predao se i konačno je otpušten u travnju 2008. David Cortelyou planira ići na koledž bez korištenja GI računa. Ne želi imati ništa s vojskom.
Dezerterstvo, prigovor savjesti, otpor
Skyler James pridružila se vojsci 2006. na snažan poticaj svoje obitelji, unatoč tome što se protivila američkoj okupaciji Iraka i Afganistana i unatoč tome što je bila vanjska lezbijka. “Na osnovnoj obuci su me ismijavali da sam vanjska lezbijka. Bio sam nejasno upoznat s politikom 'Ne pitaj, ne govori'. Kad sam se pridružio, mislio sam da to neće biti tako velika stvar i da me se neće otkriti. Dogodio se jedan događaj koji mi je još uvijek u sjećanju. Bio sam na AIT-u (Advanced Infantry Training) i vraćao sam se s kuglane, a netko je dotrčao iza mene i vrisnuo 'dike'. Sljedeća stvar koju znam je da sam dobio udarac šakom u stražnji dio glave... Kasnije sam na vrata dobivala pisma mržnje, prijetilo mi se da će me ozlijediti i da će noću ući u moju sobu i ubiti me. Tako sam razgovarao s još jednim vojnikom koji je bio u istoj bojni i obojica smo zaključili da bi bilo najbolje da odemo.”
Skyler James kontaktirala je kampanju podrške otpornicima rata. “Bili su od velike pomoći. Da ih nismo kontaktirali, vjerojatno ne bismo bili tu gdje sada jesmo. Dopušteno mi je raditi u ovoj zemlji. Imam posao. Imam lijep stančić, kao i moj prijatelj, i oboje smo sretni…. Moja seksualnost uopće nije bila problem u Kanadi. Dočekali su me raširenih ruku.”
Pitanje progona zbog njezine seksualne orijentacije razmatra kanadski Odbor za useljeništvo i izbjeglice kojem je Skyler James podnijela zahtjev za status izbjeglice. “Po mom mišljenju, moj bi slučaj mogao ići u oba smjera. To je poput njihala. S jedne strane, opušten sam i uživam u vrlo udobnom načinu života. A onda, s druge strane, mogao bih biti deportiran bilo kada, a ja sam prestravljen.”
Bradley Manning i zviždanje
Zadnjih nekoliko dijelova O licu ponuditi neke dodatne dragulje, uključujući onaj o operaciji Oporavak, kampanji koju su pokrenuli Irački veterani protiv rata kako bi spasili vojnike koji su već fizički ili psihički ozlijeđeni ratom od ponovnog raspoređivanja. Još jedan dragulj je uvjerljiv intervju urednika Buffa Whitman-Bradleya sa zviždačem iz doba Vijetnama Danielom Ellsburgom iz Pentagon Papers slava, o navodnom zviždaču Wikileaksa, Army PFC-u Bradleyju Manningu.
Josh Steiber i Ethan McCord, dva vojnika koji su bili dio Collateral Murder operacije, objavio je "Otvoreno pismo pomirenja i odgovornosti prema iračkom narodu". Dirljiva pisma vojnika, ponovno objavljena na kraju O licu, zaključiti: “Molim vas, prihvatite našu ispriku, našu tugu, našu brigu i našu predanost promjeni iznutra prema van. Činimo sve što možemo da govorimo protiv ratova i vojne politike odgovorne za ono što se dogodilo vama i vašim voljenima.”
Toplo preporučujemo ovu knjigu. Obavezno štivo za mlade ljude koji su na meti vojnih regruta i za sve koji žele bolje razumjeti što je navelo te mladiće i djevojke da se prijave i potom pruže otpor.
Z
Gerry Condon i Helen Jaccard, članovi Veterana za mir, podržavaju američke pobunjenike rata koji traže utočište.