Različita istraživanja zaključuju da su Južnoafrikanci, crnci i bijeli, ksenofobi. Godine 1997. Južnoafrička komisija za ljudska prava (SAHRC) identificirala je ksenofobiju "kao glavni izvor zabrinutosti za ljudska prava i demokraciju u zemlji". Ista studija otkrila je da jedan od pet Južnoafrikanaca u uzorku vjeruje da sve iz susjednih zemalja koji žive u Južnoj Africi (legalno ili ne) treba poslati kući.
Istraživanje otkriva da se oko 40% Južnoafrikanaca protivi tome da Afrikanci iz drugih dijelova kontinenta uživaju isti pristup zdravstvenim i obrazovnim uslugama kao Južnoafrikanci. Ti ksenofobni osjećaji i stavovi manifestiraju se na različite načine, ponekad čak i kroz nasilje. Studija SAHRC izvještava:
"Nasilni napadi na trgovce koji nisu iz Južne Afrike izbili su na pločnicima Johannesburga 1996., a napadi na strane državljane postali su sve češći u brojnim gradovima. To je kulminiralo 1998. smrću tri strana državljana u vlaku u pokretu od ruku skupina Južnoafrikanaca koji su se vraćali s skupa nezaposlenih u Pretoriji."
Različiti pisci različito objašnjavaju ksenofobične stavove Južnoafrikanaca. Michael Neocosmos (2006.) tvrdi da postoji dominantan politički diskurs koji drže mnogi Južnoafrikanci svih rasnih skupina u vezi s očitom izuzetnošću zemlje na afričkom kontinentu, diskurs koji čini dio južnoafričkog nacionalizma. "Prema ovoj percepciji, Južna Afrika je nekako sličnija južnoeuropskoj ili latinoameričkoj zemlji s obzirom na njezinu relativnu razinu industrijalizacije, a sada sve više liberalne demokracije."
Mediji i ksenofobija
Prema Ransfordu i Davidu (2000.), ogromna većina novinskih članaka, uvodnika i pisama uredniku koji su ispitani za njihovu studiju negativni su o imigrantima i useljavanju. "Oni su krajnje neanalitični, nekritički reproduciraju problematične statistike i pretpostavke o prekograničnim migracijama."
Studija dalje otkriva da velik dio članaka reproducira rasne i nacionalne stereotipe o migrantima iz drugih afričkih zemalja, prikazujući, na primjer, Mozambikance kao kradljivce automobila, a Nigerijce kao krijumčare droge. Studija zaključuje sljedeće:
"U najboljem slučaju, tisak je predstavljao vrlo ograničenu perspektivu dinamike prekogranične migracije i, u tom procesu, ostavljao južnoafričku javnost u neznanju o stvarnim složenostima u igri. U najgorem slučaju, tisak je pridonosio javna ksenofobija općenito kroz tkanje mitova i izmišljotina oko stranaca i imigracije."
Studija pokazuje da novinski naslovi često daju ton tim ksenofobnim i rasističkim člancima. Ransford i David ističu da su naslovi posebno loši u tom pogledu, s podebljanim naslovima poput, 'Ilegalci u SA doprinose propadanju gradova', '6 milijuna migranata krenulo je prema nama', 'Afrika poplavi u Cape Town' i 'frankofonski invazija je uobičajeni primjer. "Ukupno, 25% ispitanih članaka koristilo je senzacionalne naslove, a 9% koristilo je senzacionalne metafore u tekstu izvješća."
Prema Davidu i Seanu (2005.), izvor ovih ksenofobnih komentara vrlo je iskrivljen, a velika većina potječe iz elektronskih medija. "Na primjer, od članaka koji koriste izraz 'kradljivci poslova' Južnoafrička tiskovna agencija (SAPA) bila je daleko najgori prekršitelj, čineći 38% članaka koji se na ovaj način odnose na migrante."
Institucionalizirana ksenofobija
Ministarstvo unutarnjih poslova Južne Afrike procjenjuje da u zemlji ima više od 7 milijuna imigranata bez dokumenata. Kao što su pokazala brojna istraživanja, većina tih imigranata bez dokumenata morala se suočiti s izrazito ksenofobnim društvom nakon što su pobjegli od sukoba i građanskih ratova u vlastitoj zemlji rođenja.
U Južnoj Africi, okvir za određivanje azila "počinje izdavanjem dozvole iz odjeljka 23 na graničnoj postaji. To je 14-dnevna privremena dozvola koja podnositelju zahtjeva daje dovoljno vremena da dođe do jednog od 5 Ureda za prihvat izbjeglica. Ured za prihvat izbjeglica, popunjava se obrazac za ispunjavanje uvjeta i podnositelj zahtjeva dobiva dozvolu tražitelja azila iz odjeljka 22. Nakon saslušanja za utvrđivanje statusa, trebalo bi proći 6 mjeseci da se zahtjev obradi. Ako je zahtjev uspješan, tražitelj azila dobiva izbjegličku dozvolu, dozvolu iz članka 24. koja vrijedi dvije godine. Izbjeglica ima pravo na identifikacijski dokument. Ako osoba zadržava status izbjeglice na razdoblje od 5 godina ili dulje, ima pravo podnijeti zahtjev za stalni boravak. Ako njihov zahtjev bude odbijen, mogu se žaliti na odluku. Za razliku od mnogih drugih zemalja, Južnoafrička Republika odabrala je lokalnu integraciju umjesto zatvaranja u kampove (Izvješće o otvorenim raspravama o ksenofobiji i problemima povezanim s njom, 2004.)."
Međutim, uz sve navedeno, istraživanja otkrivaju da su izbjeglice još uvijek izložene ksenofobiji i da se koriste kao politički žrtveni jarac zbog nedostatka usluga. Istraživanja također pokazuju da većina izbjeglica i migranata živi u preskupim i prenapučenim urbanim sredinama.
Nadalje, Izvješće o društveno-ekonomskim pravima Južnoafričke komisije za ljudska prava navodi da su izbjeglice i tražitelji azila isključeni iz stambene politike.
„Što se tiče stambenog zbrinjavanja, izvješće SAHRC-a (2000./2002.) zaključuje da, unatoč činjenici da je Južna Afrika pristupila Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951., nijedna od navedenih mjera nacionalne vlade i odgovarajućih pokrajinskih odjela ne čini odredbe za osiguranje prijelaznog smještaja za izbjeglice i tražitelje azila (ibid)."
Također, južnoafričko bankovno zakonodavstvo sprječava bilo koga osim stalnih stanovnika i građana da otvaraju bankovne račune. Kao što pokazuje izvješće o otvorenim saslušanjima o ksenofobiji, nemogućnost migranata da pristupe sigurnom bankarstvu ima višestruke posljedice. "Nedostatak pristupa financijskim uslugama ograničava mogućnost migranata da ulažu u grad. …Stranci se bore kako bi osigurali svoj novac i stoga su češće žrtve kriminala jer su prisiljeni svoju zaradu nositi osobno ili je skrivati u svom domove (ibid)."
Centar za repatrijaciju Lindela (Lindela) također je dospio na naslovnice u tisku zbog nehumanog postupanja prema migrantima bez dokumenata. Studija koju je izradilo Južnoafričko povjerenstvo za ljudska prava u prosincu 2000. opisuje centar kao "centralizirani pritvorski objekt za uhićenje migranata bez dokumenata koji čekaju utvrđivanje svog pravnog statusa u Južnoj Africi i/ili deportaciju." Prema studiji, to je najveći pritvorni centar za nedokumentirane migrante u zemlji i jedini objekt posebno namijenjen za tu svrhu.
Nalazi ovog istraživanja vrijedni su citiranja:
"Uhićene osobe su namjerno spriječene da daju točne dokumente, važeće osobne isprave su uništene, mito je uzeto za izbjegavanje uhićenja ili za puštanje bez dokumentacije, a procesi su odgođeni neučinkovitim metodama istrage i nedostatnom komunikacijom između različitih odjela. Kao posljedica toga, mnoge osobe s valjanim dokumentima uhićeni i dovedeni u Lindelu."
Studija dokumentira razgovore između dužnosnika u Lindeli i migranata bez dokumenata.
"Odakle si? Durban. Koje jezike govoriš? Zulu. Samo Zulu? Da. Je li tvoje ime na Zulu? Da. Odlazi. Samo riskiraš."
"Gdje ste rođeni? U Pietersburgu. U kojem području točno? U Pietersburgu. Ako ste tamo rođeni, morate znati to područje. Gdje ste točno rođeni?" Imigracijski službenik smatrao je da je čovjek previše nejasan i ostavio ga."
Zaključak
Pitanje ksenofobije u Južnoj Africi jedno je od najtežih pitanja koje Afrički projekt za participativno društvo (www.apps.org.za) shvaća ozbiljno. Rezultati istraživanja otkrivaju da je institucionalizirana ksenofobija u Južnoafričkoj Republici živa i da se razvija. Na primjer, glavni mediji upleteni su u održavanje ksenofobije. Osim toga, južnoafrička policijska služba, Ministarstvo unutarnjih poslova i banke dogovaraju se kako bi učinili život nepodnošljivim za 7 milijuna imigranata bez dokumenata u zemlji.
Aktivisti bi trebali poduzeti nešto po pitanju ove nepravde.
Mandisi Majavu radi u Afričkom projektu za participativno društvo www.apps.org.za