S rasno/klasnom praksom nalik apartheidu u New Orleansu koja je tako nedavno otkrivena, retorika Washingtona o podsaharskoj Africi na godišnjoj generalnoj skupštini prošlog vikenda MMF-a i Svjetske banke nije bila samo bolesna nego i kontraintuitivna.
Sjetio sam se knjige Waltera Rodneya iz 1973., Kako je Europa nedovoljno razvila Afriku (Izdavačka kuća Tanzanije), gdje izražava zabrinutost da su ovisnosti između sjevera i juga uvijek produžavale život kapitalizma uklanjajući oštricu unutarnjih proturječja i sukoba koji su bili dio kapitalističkog sustava.'
Sada ulazimo u novu i opasniju fazu, iako ugodna retorika o otpisu duga i korporativnoj odgovornosti otupljuje osjetila onih koji bi trebali znati bolje.
Uzmite u obzir odlazećeg predsjednika Odbora za razvoj (jednog od dva ključna stalna tijela Banke/MMF-a), južnoafričkog ministra financija Trevora Manuela. Nakon što četiri godine nije uspio staviti čak ni djelomičnu demokratizaciju Bretton Woods institucija na dnevni red, Manuel je prošli tjedan pohvalio povratak pažnje G8 na Afriku: 'Trenutno, makroekonomski uvjeti u Africi nikad nisu bili bolji. Imate rast na cijelom kontinentu od 4.7%. Imate jednoznamenkastu inflaciju. Većina zemalja također ima vrlo jake fiskalne bilance.'
Ove su tvrdnje istinite samo ako ozbiljno uzmemo pogrešno usku ekonomsku statistiku. Srećom, ne trebamo jer je čak i Banka povremeno prisiljena priznati kako je Afrika iscrpljena od 'pravih ušteda' kroz iscrpljivanje minerala i šuma, i drugih eko-socijalnih čimbenika koje ekonomisti nalik noju uvijek ignoriraju.
Manuelov riff zvuči impresivno. Doista, zbog stroge štednje strukturne prilagodbe, afričke su države smanjile svoje stope deficita s početka 1990-ih od oko 6% godišnje proizvodnje, na nešto ispod 4% danas. Međutim, najbrže rastuća gospodarstva zapravo su povećala svoje deficite za cijeli postotni bod tijekom posljednjeg desetljeća, što sugerira da keynesijanizam još uvijek funkcionira jednako dobro za potkupljive afričke elite kao i za Georgea Busha.
U međuvremenu je monetarna politika pooštrena, kamatne stope su skočile, a afričke središnje banke – koje obično vode MMF-ovi ili bivši djelatnici MMF-a – obeshrabrene su od tiskanja novca (što ponekad potiče inflaciju). Povećanja cijena smanjena su s dvoznamenkastih stopa prije 2004. na prosječnih 9% ove godine. Međutim, ta je razina daleko preniska za razvojnu putanju, ustvrdio je bivši glavni ekonomist Banke Joseph Stiglitz u svojoj 'Post-washingtonskoj' kritici ekonomska ortodoksija.
Prošle subote, dok je više od sto tisuća antiratnih prosvjednika marširalo pored godišnjeg sastanka Banke/MMF-a 17. i H Sts, održano je dosta edukacije o borbi protiv fiskalnog fašizma i sadomonetarizma u Africi, posebno od strane Mobilizacije za globalno Pravda (http://www.globalizethis.org). Južnoafrički aktivisti Virginia Setshedi i Dennis Brutus uputili su apele za pomoć 'Međunarodnim financijskim institucijama - van!', koje vodi Jug. Kampanja za demontažu Banke i MMF-a. Ta se kampanja sastaje u Havani ovaj tjedan kako bi pojačala pritisak.
Nasuprot tome, neke nevladine organizacije očito više vole služiti kao bauljare Svjetske banke. Voditelj mreže Civicus sa sjedištem u Johannesburgu uhvaćen je u Bančinoj propagandnoj snimci prošlog četvrtka, zgodno se smiješeći Manuelu, Paulu Wolfowitzu i Rodrigu de Ratu:http://siteresources.worldbank.org/NEWS/Images/092205_CSOTownhall_SM_004.jpg ).
S takvom pokrićom, Wolfowitz je bio sportski raspoložen na nedjeljnoj konferenciji za novinare Odbora za razvoj: 'Put je raščišćen do potpunog otpisa dugova, i uz rizik opasne metafore, mislim da nam je Trevor dao loptu ravno ispred od gola, a vratar se spotaknuo i sve što sada moramo učiniti je šutnuti.'
Opasan potez doista, jer Manuel je upozorio na barem još jednu prepreku, 'pravni izazov jer zemlje mogu smatrati da su neke favorizirane u odnosu na druge. Koliko razumijem, i Rodrigo i Paul će izaći pred svoje odbore, odlučiti koji bi bio princip jednakosti tretmana u svakoj od instanci i osigurati da postoji jednakost tretmana.'
Čini se da Interamerička razvojna banka i Azijska razvojna banka neće sudjelovati u pantomimi o otpisu duga. Dakle, 14 bijednih afričkih zemalja koje favorizira G8 – i četiri druge u Aziji i Latinskoj Americi – dobit će nekoliko mrvica olakšanja, što će G8 koštati manje od 2 milijarde dolara godišnje za servisiranje (na 40 milijardi dolara nepodmirenog duga).
No budući da su njihovi čelnici prestali dizati galamu, dug ovih 18 smanjen je: ne na ništa, već na razine na kojima Banka i MMF zadržavaju makroekonomsku kontrolu, tako da bijeg kapitala i ultra-jeftina roba mogu nastaviti svoj protok prema van.
Niti jedna od trgovinskih reformi predloženih za sastanak Svjetske trgovinske organizacije u Hong Kongu u prosincu neće promijeniti osnovnu računicu dugoročnog pada njihovih (nenaftnih) primarnih cijena roba. Christian Aid nedavno je procijenio štetu nanesenu afričkim zemljama liberalizacijom trgovine na 272 milijarde dolara od 1980. godine.
Čak i pred tim 'unutarnjim proturječjima i sukobima' – uključujući ogroman višak kapaciteta, ratove, mjehuriće nekretnina, popravke zbog uragana, dužničke krize i probleme s platnom bilancom – ljudi poput Wolfowitza mogu si priuštiti male ustupke. Uostalom, otplate Trećeg svijeta od 340 milijardi dolara svake godine teku prema sjeveru kako bi se servisirao dug od 2.2 trilijuna dolara. To je više od pet puta više od proračuna G8 za razvojnu pomoć (i deset puta više od razine sjevernih donacija kad oduzmemo 'fantomsku pomoć' koja nikada ne dopire do masa).
Kao što zaključuje Eric Toussaint, borac za dug sa sjedištem u Bruxellesu, 'od 1980. više od 50 Marshallovih planova u vrijednosti od preko 4.6 trilijuna dolara poslali su ljudi Periferije svojim vjerovnicima u Središtu'.
Uzmite u obzir i Jug kao ekološkog kreditora. Prema briljantnom španjolskom ekologu Joanu Martinez-Alieru, 'pojam ekološkog duga nije osobito radikalan. Razmislite o ekološkim obvezama koje imaju tvrtke prema zakonodavstvu Sjedinjenih Američkih Država o Superfondu. Iako nije moguće napraviti točan obračun, potrebno je utvrditi redove veličina kako bi se potaknula rasprava.'
Uzimajući samo emisije CO02, računaju Martinez-Alier i Jyoti Parikh iz UN-ovog Međunarodnog panela za klimatske promjene, procijenjena godišnja subvencija od 75 milijardi dolara teče s juga na sjever. Afrikanci su najviše iskorištavani jer njihova neindustrijalizirana gospodarstva nisu počela koristiti više od malog dijela onoga što bi trebalo pripadati prema bilo kojem pravednom okviru globalne raspodjele resursa. Iznosi koji su uključeni lako bi pokrili otplatu financijskog duga.
Još uvijek nisu objavljeni detalji o revizijama sporazuma o dugu prošlog vikenda u Banci i MMF-u, ali izvorna prijevara G8 Gleneagles drži siromašne zemlje na nekoliko načina.
Prema Jubilee Southu: 'Multilateralni otpis dugova koji se predlaže i dalje je jasno vezan za poštivanje uvjeta koji pogoršavaju siromaštvo, otvaraju naše zemlje dalje za iskorištavanje i pljačku, te održavaju dominaciju Juga. Čak i kad bi otpis duga bio bez uvjeta, prijedlog je prekratak u smislu pokrića i predstavlja hrabar korak prema pravdi prema bilo kojem standardu.'
Dodao je Demba Moussa Dembele iz Foruma za afričke alternative sa sjedištem u Dakaru, 'Potreban je oprez i zato što su zemlje 'kreditori' dugogodišnji majstori umijeća dvoličnosti, manipulacije i prikrivanja.'
Međutim, kao što je spomenuto na početku, gotovo slučajno još jedan dokument Banke počeo je kružiti neposredno prije godišnjih sastanaka: 'Gdje je bogatstvo naroda?' Ovdje barem zaposlenici za zaštitu okoliša shvaćaju da strani ulagači mogu umanjiti sveukupno bogatstvo i uštede, nakon što se uračunaju iscrpljivanje resursa i zagađenje.
Da budemo sigurni, Banka usvaja minimalističku definiciju koja se temelji na trenutačnim cijenama – a ne na potencijalnim budućim vrijednostima kada oskudica postane presudniji čimbenik, posebno u naftnom sektoru. Niti se ekonomisti Banke još uvijek udostojali izračunati štetu učinjenu lokalnim sredinama, zdravlju/sigurnosti radnika, a posebno ženama i ranjivim osobama u zajednicama oko rudnika. (Neplaćeni rad u kućanstvu i zajednici još uvijek je izostavljen iz nacionalnih statističkih računa, smanjujući ženski rad na nultu vrijednost.)
Koje su investicije onda najvažnije? Od sredine 1990-ih izravna strana ulaganja tekla su uglavnom u naftne platforme u zapadnoafričkom Gvinejskom zaljevu i angolsko polje Cabinda, osim nesretne južnoafričke privatizacije 1997. godine.
U međuvremenu, korumpirani domaći režimi vodili su rat protiv svog naroda, ne samo u Angoli (gdje je formalni sukob okončan nakon što je desničarski gerilski pokret Unita izblijedio nakon smrti Jonasa Savimbija). Osim toga, kao što je Amnesty International istaknuo ranije ovog mjeseca, Banka je trebala financirati naftovod Čad-Kamerun vrijedan više milijardi dolara kako bi se povećala osjetljivost na ljudska prava, ali stvarni rezultat je produbljivanje represije.
Ostali Afrikanci koji pate od iscrpljivanja nafte pod diktatorskim ili militariziranim uvjetima uključuju građane Republike Kongo, Ekvatorijalne Gvineje, Gabona, Nigerije i Sudana. U potonjoj zemlji SAD se natječe s Kinom za utjecaj, ignorirajući tako patnju Darfura unatoč hrabrim apelima lobista Afričke akcije (http://www.africaaction.org).
Južnoafrikanci su također upleteni u neku vrstu subimperijalne pljačke. Na godišnjoj konferenciji Udruge političkih znanosti u zemlji u KwaZulu-Natalu prošlog tjedna, viši vladin istraživač John Daniel odstupio je od tvrdnje iz 2003. da je 'nehegemonistička suradnja zapravo bila opcija koju je prihvatila južnoafrička država nakon apartheida. '
Nakon što je pregledao evidenciju Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) u energetskom sektoru kontinenta, posebice Sudana i Ekvatorijalne Gvineje, priznao je: 'Vlada ANC-a je napustila svaki obzir prema tim etičkim načelima i načelima ljudskih prava za koje je nekoć proglasila da će činiti osnovu svoje vanjske politike.'
Među brojnim zaslugama Južne Afrike je sloboda za akademike i državne dužnosnike da govore takve drske stvari (zbog naše nevažnosti). za razliku od, recimo, mineralima bogate Bocvane, gdje je politolog Kenneth Good – 72-godišnjak, s 15 godina radnog staža na sveučilištu – izbačen (i dobio status 'zabranjenog imigranta') prije nekoliko tjedana, zbog blage manirirana kritika Gabaroneova lošeg upravljanja.
Big Oil trenutno slavi ovo stanje odnosa moći na Svjetskom naftnom kongresu u Johannesburgu. Protivnici su se također okupili, pozvani od strane izvrsne nevladine organizacije GroundWork. Narod Ogoni, na primjer, zahtijevao je odštetu ne samo za temeljito uništenje njihovog staništa u Delti, već i za iscrpljivanje onoga što ekonomisti nazivaju 'prirodnim kapitalom'.
Koliko je vrijednosti prirodnog kapitala uklonjeno iz Afrike? U Južnoj Africi vrijednost minerala u tlu pala je sa 112 milijardi dolara 1960. na 55 milijardi dolara 2000., prema UN-u, dok Afrika kao cjelina trpi negativne neto godišnje uštede.
Dodajući ne samo iscrpljivanje nafte nego i druga dobra pod zemljom, drvne resurse, nedrvne šumske resurse, zaštićena područja, oranice i pašnjake, Banka je izračunala da su građani Gabona izgubili 2,241 USD svaki u 2000., a slijede ih ljudi u Republici Kongo (-727 USD ), Nigerija (-210 USD), Kamerun (-152 USD), Mauritanija (-147 USD) i Obala Bjelokosti (-100 USD).
Uz smanjenje minerala u vrijednosti od 1% nacionalnog dohotka svake godine, Banka priznaje da Južnoafrikanci gube šume u vrijednosti od 0.3%; pretrpjeti onečišćenje ('čestice'); šteta od 0.2%; i emitiraju C02 koji uzrokuje još 1.6% štete. Ukupno, dodajući nekoliko drugih čimbenika, stvarna 'stvarna štednja' Južne Afrike smanjena je sa službenih 15.7% na samo 6.9% nacionalnog dohotka.
Ove analize, dokumenti i izračuni novi su i svježi i trebali bi posramiti one koji tvrde da međunarodne integracije mogu obogatiti Afriku. Prije je suprotno.
Za razliku od Trevora Manuela, afrički aktivisti za pravdu poput onih koji su se susreli na konferenciji GroundWorka to znaju. U subotu su napisali dužnosnicima Svjetskog naftnog kongresa: 'Na svakoj točki u lancu proizvodnje fosilnih goriva gdje vaši članovi 'dodaju vrijednost' i ostvaruju profit, obični ljudi, radnici i njihova okolina su napadnuti i osiromašeni. Tamo gdje se nafta buši, crpi, prerađuje i koristi, u Africi kao i drugdje, ekološki sustavi su uništeni, sredstva za život ljudi su uništena, a njihove demokratske težnje i njihova prava i kultura zgaženi.'
Pismo je zaključilo: 'Vaša energetska budućnost oblikovana je prema interesima bogatih klasa koje prekomjerno troše, intenzivne su i koriste fosilna goriva, a čiji bezobzirni i sebični životni stilovi ne samo da osiromašuju druge nego prijete globalnom okolišu, namećući svima nama kaos i neizvjesnost klimatskih promjena te nasilje i ratna razaranja. Potrebna je još jedna energetska budućnost: vaša je propala!'
(Daljnji detalji dostupni su u dokumentu koji sam pripremio za zdravstvenu nevladinu organizaciju Equinet iz Hararea i Jo'burgov južnoafrički centar za ekonomsku pravdu: [e-pošta zaštićena])