Arapski ustanak 1916. predvodio je Sharif Hussein bin Ali za neovisnost Arapa od Osmanskog Carstva. Osmanlije su iseljene. Međutim, veliku pobunu su kooptirali Britanci i Francuzi. Nakon 1945. razne arapske države postupno su postale neovisne članice Ujedinjenih naroda. Ali u većini slučajeva njihove su neovisnosti kooptirane od strane Sjedinjenih Država kao nasljednika Velike Britanije kao vanjskog nadzornika, uz manju i dalje ulogu Francuske u Magrebu i Libanonu.
Drugi arapski ustanak kuha se već nekoliko godina. Dobio je značajnu priliku od uspješnog ustanka tuniške mladeži prošlog mjeseca. Kad hrabri mladi ljudi riskiraju svoje živote kako bi se pobunili protiv superkorumpiranog autoritarnog režima i zapravo uspiju svrgnuti predsjednika, treba zapljeskati. Što god se sljedeće dogodilo, bio je to dobar trenutak za čovječanstvo. Uvijek se postavlja pitanje, što slijedi?
Zapravo, postoje dva pitanja. Kako to da je ovaj ustanak uspio, kad mnogi drugi pokušaji u mnogim zemljama nisu? I tko će onda biti pobjednici i gubitnici u Tunisu, drugdje u arapskom svijetu, u cijelom svjetskom sustavu?
Nije lako pobuniti se protiv autoritarnog režima. Režim raspolaže oružjem i novcem i normalno može jednostavno suzbiti pokušaje da mu se suprotstavi na ulicama. Simbolični činovi, poput samospaljivanja mladog uličnog trgovca u udaljenom tuniskom gradu, Mohameda Bouazizija, u znak prosvjeda protiv hirovitih postupaka agenata režima, mogu potaknuti druge na prosvjed, kao što se dogodilo u Tunisu. Ali da bi ovaj čin doveo do rušenja režima, moraju postojati pukotine u tom režimu.
U ovom slučaju očito ih je bilo. Ni vojska ni žandarmerija nisu bile spremne pucati na prosvjednike, već su taj zadatak prepustili samo elitnoj predsjedničkoj gardi. To nije bilo dovoljno, pa su predsjednik Zine el-Abidine Ben Ali i njegova obitelj morali pobjeći, a utočište su našli jedino u Saudijskoj Arabiji. Da je u režimu bilo pukotina, jasno pokazuje činjenica da su se čelne osobe Ben Alijeve stranke, pokušavajući preživjeti oluju, pobrinule za uhićenje ključne osobe Ben Alijeve mašinerije za provođenje zakona, Abdelwahaba Abdallaha, ne bi li on zauzvrat uhitio njih . Sjetite se kako su nakon Staljinove smrti nasljednici odmah uhitili Lavrentija Beriju iz istog razloga.
Naravno, nakon što je Ben Ali pobjegao, cijeli je svijet pljeskao, s jedinim iznimkama Kaddafija iz Libije i Berlusconija iz Italije, koji su nastavili braniti Ben Alijeve vrline. Ben Alijeva glavna vanjska pristaša, Francuska, bila je dovoljno posramljena da prizna svoje "pogreške" u prosudbi. Sjedinjene Države, prepustivši Tunis u navodno sigurne ruke Francuza, nisu osjećale potrebu uputiti sličnu ispriku.
Kao što su svi primijetili, primjer Tunisa potaknuo je arapsku ulicu drugdje da krene sličnim putem – trenutno najistaknutije u Egiptu, Jemenu i Jordanu. Dok pišem, nije sigurno hoće li egipatski predsjednik Hosni Mubarak moći preživjeti.
Sada, tko su pobjednici, a tko gubitnici? Tko će zapravo doći na vlast u Tunisu, u Egiptu, dapače svugdje u arapskom svijetu, nećemo znati još najmanje šest mjeseci, možda i duže. Spontani ustanci stvaraju situaciju kao što je bila ona u Rusiji 1917. godine kada je, prema čuvenoj Lenjinovoj rečenici, "vlast ležala na ulici", pa ju je organizirana, odlučna sila mogla preuzeti, što su boljševici i učinili.
Stvarna politička situacija u svakoj arapskoj državi je drugačija. Danas nema arapske države koja ima jaku organiziranu, sekularnu, radikalnu stranku poput boljševika, spremnu pokušati preuzeti vlast. Postoje razni buržoaski liberalni pokreti koji bi željeli igrati glavnu ulogu, ali čini se da malo njih ima važnu bazu. Najorganiziraniji pokreti su islamistički. Ali ti pokreti nisu jednobojni. Njihove verzije islamske države kreću se od onih relativno tolerantnih prema drugim skupinama, kakva danas postoji u Turskoj, do oštre verzije šerijatskog zakona (kakvog su talibani provodili u Afganistanu) do između varijanti kao što je Muslimansko bratstvo u Egipat. Ishodi u smislu unutarnjih režima su neizvjesni i mijenjaju se. I stoga je krajnje nesigurno tko interno pobjeđuje.
Ali što je s vanjskim silama, koje su snažno uključene u pokušaje kontroliranja situacije? Glavni vanjski akter su Sjedinjene Države. Drugi je Iran. Svi ostali – Turska, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Kina – manje su važni, ali su relevantni.
Veliki gubitnik drugog arapskog ustanka očito su Sjedinjene Države. Vidi se to po nevjerojatnoj kolebljivosti američke vlade u sadašnjem trenutku. Sjedinjene Države (kao i svaka druga velika sila u svijetu) postavljaju jedan kriterij ispred svih ostalih – režime koji su im prijateljski nastrojeni. Washington želi biti na strani pobjednika, pod uvjetom da pobjednik nije neprijateljski raspoložen. Što onda učiniti u situaciji kao što je Egipat, koji je trenutno virtualni klijent-država Sjedinjenih Država? Sjedinjene Države su svedene na to da javno pozivaju na više "demokracije", bez nasilja i na pregovore. Iza scene, čini se da su rekli egipatskoj vojsci da ne osramoti Sjedinjene Države pucajući na previše ljudi. Ali može li Mubarak preživjeti a da ne ubije puno ljudi?
Drugi arapski revolt događa se usred kaotične situacije u cijelom svijetu u kojoj su dominantne tri značajke – opadanje životnog standarda za najmanje dvije trećine svjetskog stanovništva; nečuveno povećanje trenutnog dohotka relativno malih viših slojeva; i ozbiljno opadanje efektivne moći takozvane supersile, Sjedinjenih Država. Drugi arapski ustanak, kako god se ispostavilo, dodatno će nagrizati moć SAD-a, posebno u arapskom svijetu, upravo zato što je jedina sigurna baza političke popularnosti u ovim zemljama danas protivljenje uplitanju Sjedinjenih Država u njihove poslove. Čak i oni koji inače žele i ovise o angažmanu SAD-a smatraju da je politički opasno nastaviti to činiti.
Najveći vanjski pobjednik je Iran. Na iranski režim se bez sumnje gleda s priličnom sumnjom, dijelom zato što nije arapski, a dijelom zato što je šiitski. Međutim, američka politika je ta koja je Iranu dala najveći dar – zbacivanje Sadama Huseina s vlasti. Saddam je bio najžešći i najučinkovitiji neprijatelj Irana. Iranski čelnici vjerojatno svakodnevno blagoslivljaju Georgea W. Busha za ovaj prekrasan poklon. Nadogradili su ovu nevjerojatnu dobit inteligentnom politikom u kojoj su pokazali da su spremni podržati nešiitske pokrete kao što je Hamas, samo pod uvjetom da se snažno protive Izraelu i intruziji SAD-a u regiji.
Manji pobjednik bila je Turska. Turska je dugo bila anatema narodnih snaga u arapskom svijetu iz dvostrukog razloga jer je bila nasljednica Otomanskog Carstva i što je bila blisko povezana sa Sjedinjenim Državama. Popularno izabrani trenutni režim, islamistički pokret koji ne nastoji nametnuti šerijatski zakon cjelokupnom stanovništvu, već jednostavno droit de cité za islamske običaje, krenuo je u smjeru podržavanja drugog arapskog ustanka, čak i uz rizik kompromitiranja svojih prethodno dobrih odnosa s Izraelom i Sjedinjenim Državama.
I naravno, najveći pobjednik drugog arapskog ustanka će s vremenom biti arapski narodi.
od Immanuela Wallersteina
[Autorsko pravo Immanuela Wallersteina, distribuira Agence Global. Za prava i dopuštenja, uključujući prijevode i objavljivanje na nekomercijalne stranice, obratite se: [e-pošta zaštićena], 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dopušteno je preuzimanje, prosljeđivanje elektroničkim putem ili e-poštom drugima, pod uvjetom da esej ostane netaknut i da je prikazana bilješka o autorskim pravima. Za kontakt s autorom pišite: [e-pošta zaštićena].
Ovi komentari, koji se objavljuju dva puta mjesečno, namijenjeni su osvrtu na suvremenu svjetsku scenu, gledano iz perspektive ne trenutnih naslova, već dugoročnog.]