Mediji nas obavještavaju – o američkim idolima
"Tata", pita dječak u autobusu, "koji je to park?"
"Ne znam."
Dva bloka kasnije. "Tko je čovjek na tom kipu?"
"Pobjeđuje me."
"Kakva je to velika zgrada s vrhom na vrhu?"
"Nemam pojma"
"Tata. Smeta li ti ako stalno postavljam pitanja?”
"Ako ne postavljate pitanja kako ćete učiti?"
Jednom smo naučili da bi slobodan tisak zaštitio javnost od sumnjivih vladinih i poslovnih operacija. Stereotipni novinar odisao je skepticizmom i znatiželjom; suočio se s moćnima, s teškim pitanjima. Reporteri su utjelovili hrabrost da pruže transparentnost; potrebno za demokraciju.
No, umjesto da informiraju javnost o tome što ih je dovelo do rata u Iraku – a možda i Iranu – “stručnjaci” analiziraju Gingrichovu ludost (kolonija na Mjesecu?) ili Romneyjevo bogatstvo. Moderni mediji obasipaju nas Angelininim problemima, Jenniferinim bračnim svađama i Lindsaynim ovisnostima, dok glume stenografkinju elite "nacionalne sigurnosti".
Kada dobijemo "činjenice", one dolaze bez pravog konteksta. Na primjer, 10. siječnja bomba ubojice ubila je iranskog nuklearnog znanstvenika; tri prethodna znanstvenika ubijena su od 2010. Iran je optužio izraelski Mossad. Izraelski brigadni general Yoav Mordechai objavio je na Facebooku: – Ne znam tko se obračunao s iranskim znanstvenikom, ali suzu svakako ne puštam. (Mehdi Hasan Guardian, 16. siječnja 2012.)
Američki mediji nisu vršili pritisak na izraelske dužnosnike o moralnim razlikama između "palestinskog terorizma" (povremenog padanja raketa na Izrael) i ubojstava koje je sponzorirala izraelska vlada.
Jesu li vršili pritisak na washingtonsku elitu da pitaju odobravaju li napad? Izraelski dužnosnici i njihov klub obožavatelja američke politike odbacili su incident kao ho, hum, rutinski protuteroristički napad.
Novinari shvaćaju da primjena riječi na "t" na Izrael predstavlja loš izbor karijere. Optužili bi ih da su antisemitisti. Mediji iznose vruće priče o sportašima i glumcima, ali zapravo su poticali Busha kada je iskoristio problem oružja za masovno uništenje da opravda svoju invaziju na Irak. (Pogledajte "priče" New York Timesa Judith Miller 2002.-3.) Niti su natjerali predsjednika Obamu po njegovom nalogu da pogubi - bez sudskog procesa - neoptužene građane SAD-a u Jemenu prošle godine. Mediji nas umjesto toga vrijeđaju prepisivanjem sigurnosnih brbljarija poput "ciljanih ubojstava". Umjesto da opisuju ubojstva izvršne vlasti kao terorizam – ili, ne daj Bože, ubojstvo – medijski “stručnjaci” raspravljaju o tančinama između obrane i zločina. Predsjednik Obama "gađa" samo neprijatelje - muslimane koji ubijaju nevine. Pa, napravljeno je nekoliko grešaka…
Gotovo jedini među glavnim novinarima Andrew Sullivan upitao je: “nije li skupina ili nacija odgovorna za ubojstvo civila u drugoj zemlji teroristi?” (“Terorizam koji podržavamo,” The Daily Beast 11. siječnja 2012.).
Koji novinar pita: “Što nam je Iran ponovno učinio da zaslužimo oštre sankcije, prijetnje i gadosti? Jesu li srušili našu vladu kao što su CIA i MI6 učinili svoju 1953.? Jesu li postavili kralja (šaha) u Washingtonu koji je prakticirao represiju i mučenje - sve dok ga Iranci nisu svrgnuli s vlasti 1979.?"
Neki očiti terorizam ne uklapa se u muslimanski kalup. Kršćani su izvršili bombaški napad na Federalnu zgradu Oklahome 1995. Uistinu, vojni veteran Timothy McVeigh bio je registriran kao republikanac, pripadao je Nacionalnoj udruzi oružja i potvrđen je u katoličkoj crkvi. Teroristi? Ne, ekstremisti, osvetnici, ogorčeni momci.
Uzmimo slučaj "boraca za slobodu". “Američki tužitelji iznijeli su dokaze na otvorenom sudu da je g. [Luis} Posada [Carriles]— čovjek kojeg je C.I.A. prvobitno obučavala za eksplozive. — odigrao veliku ulogu u bombardiranju u Kuba.” Na suđenju u El Pasu 2011., "vlada je predstavila materijal koji pokazuje da je on sudjelovao u kampanji bombaških napada na Kubi." (NY Times, 11. travnja 2011.) Ali tužitelji su optužili Posadu za laganje imigracijskim službenicima, a ne za terorizam. Zbunjena porota ga je oslobodila.
U siječnju je Posada održao uvodnu riječ na ceremoniji u Miamiju u čast Joseu Martiju. Čovjek koji je u američkim dokumentima s kojih je skinuta oznaka tajnosti identificiran kao organizator bombaškog napada na kubanski putnički zrakoplov 1976. (73 poginula) slavljen je kao kubanski "borac za slobodu". Zamislite Martija kako zagovara bombardiranje civilnog zrakoplova!
Kongresmen iz Indiane Dan Burton (R-IN) i Ileana Ros Lehtinen (R-FL) prisustvovali su Posadinom nastupu zajedno s bivšom panamskom predsjednicom Mireyom Moscoso koja je pomilovala Posadu i prijatelje u presudi iz 2000. za planiranje atentata na Fidela Castra u Panami. Moscoso bi ponovila djelo da može, rekla je. Novinari su izostavili da je Moscoso slučajno također primila depozit od 4 milijuna dolara na svoj offshore račun. Za tu cijenu mnogi bi ljudi s ponosom ponovili neetična djela.
Bez medijskog propitivanja, elita nacionalne sigurnosti monopolizira temu terorizma. Izrael i SAD optužuju svoje neprijatelje za terorizam, dok vježbaju atentate i smrtonosne napade dronovima. Godine 2009. Ros Lehtinen je rekla da bi "pozdravila svakoga tko želi ubiti Fidela Castra". I nije bačena u Guantanamo jer je zagovarala atentat na stranog vođu - iz svog kongresnog ureda.
Izrael se boji da će Iran razviti nuklearno oružje vrlo tajnim procesom koji je Izrael izabrao. Doista, Izrael je bombardirao Siriju i iračka nuklearna postrojenja kako bi zaustavio njihove pokušaje da učine ono što je Izrael učinio.
U travnju 1963. predsjednik Kennedy pitao je izraelskog premijera Shimona Peresa o nuklearnim namjerama. Peres je lagao: “Mogu vam otvoreno reći da nećemo uvoditi atomsko oružje u regiju. Sigurno nećemo biti prvi koji će to učiniti. Nemamo nikakav interes u tome. Naprotiv, naš interes je deeskalacija napetosti oko naoružanja, čak i u potpunom razoružanju.” (Barry Lando, “Iranska kriza: samo polovica priče”, blog, 2. veljače 2012.)
Izraelske nuklearne bombe dobivaju malo medijske pažnje. Kad iranskog znanstvenika udare, mediji sliježu ramenima. Uostalom, svi znaju da je Izrael morao spriječiti Iran da nabavi nuklearno oružje. Izrael ih ima samo 200. Bi li se novinar sklon karijeri zapitao o takvim proturječjima? Ako ne pita kako će (mi) naučiti?
Landauova WILL THE REAL Terrorist PLEASE STAND UP svira na koledžu Smith, 16. veljače u 7 sati. Counterpunch je objavio svoj BUSH & BOTOX WORLD.