Arapski demokratski revolt istaknuo je potencijal preoblikovanje panarabizma za 21. stoljeće, i to uzbudljivo je promatrati.
U razdoblju od državnog udara Abdula Gamala Nasera protiv tadašnji kralj Egipta 1952. do sredine 1970-ih, postojao je osjećaj panarabizma koji je potresao Sjever Africi i Bliskom istoku. Ovo je bio panarabizam koja je izrasla iz antikolonijalnog i nacionalnog oslobodilačke borbe tog razdoblja. Ovi napori, bilo u Egiptu, Iraku, Siriji, Alžiru ili kasnije Jemenu,
Južni Jemen, Palestina, Sudan i Libija bili su protiv imperijalistički, a na globalnoj sceni uglavnom neutralistički u odnosu na dvije supersile tog vremena (SAD i SSSR). Ovaj panarabizam čak je poprimio oblik nastojanja strukturalnog ujedinjenja, poput neuspjelih spajanje Egipta i Sirije (formiranje Ujedinjenih Arap Republika) i nastojanja da se u taj proces uključi Irak.
Katastrofalni rat s Izraelom u lipnju 1967., zajedno s neuspjeh arapskih država da razviju koherentnu i provediva strategija za potporu Palestincima oslobođenje, složeno dužničkom krizom (i usponom neo-liberalizam) potkopao je progresivni impuls koji bio panarabizam. Ostala je samo retorika i nekoliko političkih "predstraža" koje pokušavaju zadržati vijori se zastava panarabizma.
Neuspjeh panarabizma da ispuni revolucionarnu misije, kako u smislu istinskog oslobađanja naroda,
eliminiranje korupcije i autoritarnosti, kao i držanje zapadnog imperijalizma podalje, rezultiralo je stvaranje praznine. Ova se praznina počela popunjavati razne oblike onoga što je postalo poznato kao političko
Islam (ili islamizam). Važno je to razjasniti Panarabizam je uvijek sadržavao islamski "okus", ali uključivala je u sebe i nemuslimane. Što se toga tiče, to uključio unutar svog šatora narode koji ne bi sebe nužno vide kao Arape ili budu viđeni kao Arapi. Pojavio se politički islam, i to u oba prava i lijeve varijante, kao izazov onome što je bilo po 1980-ih oronuli panarabizam, i zamijenio a globalniju islamsku misiju.
Arapska demokratska pobuna 2011. predstavlja potencijal za obnovu i transformaciju Pan arabizam. Prvo, to je narodni pokret koji je oslanjajući se na mase ljudi ne kao na instrumente nečije agende već kao samosvjesne političke snage koji traže slobodu. Kao što su mnogi ljudi primijetili, ovo je pokret bez vođa, ali, kao što sam rekao prethodno, to nije pokret bez organizacija.
Predstavlja nastojanje društvenih pokreta ljudi da pronađu svoje glasove. Nadam se jasno pojavit će se vodstvo i potrebna organizacija kako bi se pobune pretvorile u revolucije, ali rečeno, pokreti su se sami pokazali transformativni. Ako se ovo usporedi čak i sa najprogresivniji državni udari koji su se dogodili u arapskom Svijet, npr. 1952. Egipat; 1958. Irak, ti državni udari su bili ne ono što bi se moglo nazvati narodnim demokratskim revolucijama. Iako su ih općenito podržavale mase ljudi, projektirale su ih male skupine. The Alžirska revolucija (1954-1962), naravno, stoji tu kontrast s obzirom na masovnu prirodu rata protiv Francuski.
Arapska demokratska pobuna 2011. u transformaciji Pan Arabizam bi također mogao imati veliki utjecaj na ostatak Afrika. Važno je zapamtiti da što ranije generacija panarabizma pojavila se u kontekstu šire borbe, ne samo u arapskom svijetu, nego iu ono što danas zovemo "globalni jug". Egipatski Nasser, na primjer, nije samo viđen kao arapski vođa,
ali kao afrički vođa (uključujući afričke Amerikanci u SAD-u). Alžirska revolucija nije bila promatrati kao arapsko/berberski ustanak protiv Francuza, ali dio vala narodnooslobodilačkih borbi diljem Afrike i arapskog svijeta. Zapravo, nakon pobjeda Alžirske revolucije, Alžir poduzeo napore da podrži druge borbe za oslobođenje unutar Afrike i vidio sebe kao dio progresivni panafrički pokret.
U onoj mjeri u kojoj obnovljeni panarabizam zadržava svoj demokratski impuls, može se obratiti ne samo tiranije, poput sjevernog Sudana pod Al Bashirom, ali i predstavljaju primjer masovne demokratske pokreta protiv korumpiranog neokolonijalnog/postkolonijalnog režima koji su harali kontinentom. U tom smislu arapski demokratski revolt, iako su ga oblikovali Arapi iskustvo, ne mora biti isključivo za arapski svijet.
U previše zemalja na kontinentu režimi jesu nastale koje su postale retrogradne. U drugim slučajevima, nastali su režimi koji su, bez obzira na njihovu retoriku, svrstali se uz njih antinarodni, neoliberalni program koji koristi a mala manjina. Sadašnja globalna ekonomska kriza je zaoštravajući ove podjele i može proizvesti katastrofalne eksplozije, npr. 1994. Ruanda, ili masovne demokratske erupcije kakve su zabilježene u arapskom svijetu.
Zbog ovih i mnogih drugih razloga arapski demokratski revolt treba prihvatiti kao sjever AFRIČKA demokratska pobuna koja drži lekcije za ostatak kontinenta i s kojim progresivnim Afrikanci i progresivni panafrikanisti diljem svijeta Kontinent i afrička dijaspora trebaju izraziti solidarnost.
Nije pretjerano reći da je Arap demokratski revolt ima potencijal za globalni pomak politika. Možda ne može samo promijeniti politiku ostatak Afrike, ali također doprinose 21 st. obnova panafrikanizma.
Član uredništva BlackCommentator.com Bill Fletcher, Jr. je stariji znanstvenik na Institutu za političke studije, bivši predsjednik TransAfricaForum i koautor knjige Solidarity Divided: Kriza organiziranog rada i novi put prema Social Justice (University of California Press), koji ispituje krizu organiziranog rada u SAD-u.