Ne znam koristi li ga još uvijek, ali kao član parlamenta na Novom Zelandu, prije nego što je WTO nanio ostatku svijeta, jedan od omiljenih izraza Mikea Moorea bio je: "Mogao bih vam reći, ali onda sam morao bih te ubiti.”
Malezijski odvjetnik za ljudska prava jednom mi je rekao da je sjajna stvar što Novi Zeland ima Zakon o službenim informacijama, dok Malezija još uvijek ima Zakon o službenim tajnama. Ali kad se radi o traženju službene dokumentacije o obvezama Novog Zelanda slobodnoj trgovini i ulaganjima, često se čini da ima više službenih tajni nego informacija.
Na međunarodnoj razini, mnoge nevladine organizacije, lobisti i sindikati troše mnogo energije i usredotočuju se na tajnovite, antidemokratske procese kojima se pregovara o međunarodnim trgovinskim i investicijskim sporazumima.
Neki iznose prijedloge da WTO i drugi forumi za ekonomsku liberalizaciju postanu "transparentniji", "otvoreniji" i "odgovorniji", kao da je to glavni problem s tim institucijama, njihovim odlučivanjem i programima koje promiču.
Izrazi koji lijepo zvuče poput dobrog upravljanja i transparentnosti nemaju mnogo veze s demokratskim pravima ljudi. To su samo poštapalice za ograničenu državu osmišljenu da služi slobodnom tržištu i potkopava mandate naroda.
One su izričito povezane s vrstama mjera strukturne prilagodbe koje promiču Svjetska banka i Azijska razvojna banka – mjere za koje postoji mala podrška javnosti i koje ubrzano povećavaju ekonomske nejednakosti.
Kao što radnički aktivist/istraživač iz Hong Konga Gerard Greenfield ističe: "Moramo imati sposobnost učiniti nešto u vezi s onim što vidimo inače ćemo biti samo promatrači u transparentnom procesu."
To ne znači da ne bismo trebali biti kritični prema pitanjima transparentnosti i odgovornosti. Ali nisam siguran zašto bismo se čudili takvoj tajnovitosti i nedostatku odgovornosti u međunarodnim institucijama kada ona ne postoji na nacionalnoj razini.
Domaće zakonodavstvo teško dopušta pravi javni nadzor vladinih obveza u međunarodnoj areni, čak i u zemljama čije se vlade prikazuju kao uzorne demokracije.
Zagovornici sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaganjima u vladi Novog Zelanda žele imati svoj kolač i također ga pojesti. U tome im pomaže Zakon o službenom informiranju. Jim Sutton, nasljednik Mikea Moorea na mjestu glavnog navijača slobodne trgovine Novozelandske laburističke stranke i sadašnji ministar za trgovinske pregovore tvrdi da kritičari korporativne globalizacije imaju "kamenje u glavi" i da su loše informirani.
U međuvremenu, on i drugi članovi njegove vlade rutinski odbijaju objaviti informacije o pregovorima o sporazumima poput kontroverznog bilateralnog trgovinskog i investicijskog sporazuma, takozvanog "tješnjeg gospodarskog partnerstva" (CEP) između Novog Zelanda i Hong Konga, sve dok razgovori ne završe zaključio.
Moje je računalo puno pisama u kojima se od dužnosnika i ministara traže dokumenti prema Zakonu o službenim informacijama o obvezama Novog Zelanda liberalizaciji trgovine i ulaganja.
Za gotovo svaki zahtjev dolazi neki razlog za uskraćivanje materijala, neka nova taktika odugovlačenja, poricanje postojanja dokumenta ili velika optužba koja učinkovito stavlja informaciju izvan dosega bilo koga u društvenoj organizaciji ili sindikatu. Zatim slijedi dug i često neuspješan postupak revizije od strane ureda pučkog pravobranitelja s nedovoljno resursa.
U ovoj eri u kojoj fraze dobrog upravljanja, transparentnosti i otvorene vlade bruje svuda oko nas, prava običnih ljudi da pomno ispituju detalje dogovora na koje nas sve obvezuju vladini tehnokrati i dalje su uvelike otežana primjenom zakona koji su navodno sastavljeni kako bi se “progresivno povećali dostupnost službenih informacija građanima Novog Zelanda”.
Usvojen 1982. godine, Zakon o službenim informacijama trebao bi nam omogućiti da uživamo u "učinkovitijem sudjelovanju u izradi i provođenju zakona i politika", da "promiče odgovornost ministara krune i dužnosnika", i tako dalje. Sanjaj dalje.
Zakon dopušta uskraćivanje informacija koje je u povjerenju dala druga vlada ili međunarodna organizacija, kao i informacija za koje se smatra da bi mogle ozbiljno naštetiti gospodarstvu preuranjenim otkrivanjem odluke "da se promijeni ili nastavi vladina ekonomska ili financijska politika... koja se odnosi na ulazak u inozemstvo trgovinski sporazumi”.
To već otežava pristup službenim informacijama kako bi se analizirale i osporile obveze Novog Zelanda trgovinskim i investicijskim sporazumima prije zaključenja pregovora. Tu je i često obrambeni, ponekad potpuno opstruktivni stav koji službenici zauzimaju kada razmatraju zahtjeve za informacijama. Argumenti o javnom interesu pri objavljivanju materijala obično nailaze na gluhe uši.
Kada smo uspješno pribavili službene dokumente, oni su često davali važne uvide u razvoj politike i stajališta, te bacali svjetlo na unutarnje proturječnosti, zabrinutosti i napetosti unutar vlade.
Prije nego što je bio domaćin sastanaka APEC-a 1999., osigurao sam dokumente prema Zakonu o službenim informacijama koji su pokazali kako je vlada nastojala koristiti nevladine organizacije i Maore kao dio komunikacijske strategije za izgradnju široke podrške APEC-u i za upravljanje neslaganjem. S njima u ruci uspješno smo razotkrili pokušaj vlade da pridobije "odgovorne" nevladine organizacije da prodaju APEC-ovu agendu slobodne trgovine i ulaganja srednjem Novom Zelandu.
No često se informacije objavljuju prekasno da bi doprinijele raspravi o sporazumu ili političkoj inicijativi prije nego što se provedu.
Proveo sam gotovo godinu i pol tražeći službene dokumente koji se odnose na novozelandske obveze liberalizacije trgovine u sektoru šumskih proizvoda u APEC-u i WTO-u. Iako je izvorni zahtjev podnesen nekoliko mjeseci prije summita APEC-a u Aucklandu u rujnu 1999. i ministarskog sastanka WTO-a u Seattleu, nekoliko dokumenata koje je vlada konačno objavila 2000., nakon sukoba oko tisuća dolara traženih za obradu i kopiranje informacija (a djelić onoga što sam tražio) došao je daleko prekasno da bi se poslužio za osporavanje političkih pozicija prije tih sastanaka. Kako prikladno.
Mnogi dužnosnici i ministri očito osjećaju da ispunjavaju svoje obveze prema transparentnosti i otvorenoj vladi samo radeći u uredima s prozorima.
Istodobno, sve češće nas pozivaju na “informirane brifinge” dužnosnici čiji je posao unaprijediti pregovore i zaključiti sporazum. I naravno da nas žele utjerati na ove sastanke ili neformalnije usmene brifinge.
Sve što vlada može tvrditi kao konzultacije s javnošću u području politike pod takvom opsadom kao fundamentalno antidemokratskom, predstavit će uz veliki polet i fanfare kao dokaz otvorenog i demokratskog procesa.
Ipak, parametri rasprava u koje su spremni sudjelovati čvrsto se temelje na pretpostavkama da su slobodna trgovina i ulaganja jedini put naprijed. Zašto trebamo vidjeti detalje na papiru kada bismo se trebali zadovoljiti ispraznim Powerpoint prezentacijama dužnosnika, minimalističkim brifing dokumentima i uvjeravanjima da je sve u redu? Dužnosnicima i političarima trebamo vjerovati. Šteta ako nisu u pravu.
Dok je bila u oporbi, istraživačka jedinica Laburističke stranke često je koristila Zakon o službenom informiranju i pučkog pravobranitelja te kritizirala njihovo funkcioniranje. Ipak, u dvije godine na vlasti od 1999., djelovanje Zakona nije se poboljšalo.
Zapravo, mnogi istraživači, aktivisti, akademici i novinari s kojima sam razgovarao slažu se sa mnom da su stvari postale još gore. Dužnosnici su "izgubili" pisma, odgovori su poslani tjednima nakon vremenskog okvira od 20 radnih dana u zakonu, ili čak nikakav odgovor nije poslan sve dok se ne upućuju naknadne e-poruke i telefonski pozivi.
Strogi režimi naplate informacija i dalje osiguravaju da samo oni s dovoljno financijskih sredstava mogu priuštiti informacije koje su službenici voljni objaviti. Često nam se kaže da revidiramo naše zahtjeve kako bismo suzili opseg zahtjeva.
Ipak, za bilo kakvu dubinsku analizu politike, i bez poznavanja točnih datuma i prirode postojećih dokumenata, često je nemoguće biti precizniji. Nasuprot tome, ako je zahtjev formuliran vrlo precizno, dužnosnici ili ministri mogu postati pedantni i uskratiti informacije jer tehnički ne odgovaraju opisu onoga što se traži.
Funkcioniranje službenog zakonodavstva o informacijama na Novom Zelandu i sličnim jurisdikcijama potvrđuje moj duboki cinizam o predanosti otvorenosti navodnih modela zapadnih demokracija – samozvanih prvaka dobrog upravljanja za ostatak svijeta. Kritičare neoliberalne agende treba ostaviti da nagađaju o sadržaju sporazuma i da se bore s vladom.
Pišući mi u kolovozu, Jim Sutton je implicitno priznao da bi objavljivanje dokumenata kabineta i prijedloga za pregovore dovelo do takve zabrinutosti javnosti da se hongkonški sporazum gotovo sigurno neće nastaviti. Napisao je:
“To bi, po mom mišljenju, ozbiljno kompromitiralo napredak u pregovorima i postizanje CEP sporazuma prihvatljivog za obje strane. Vi u biti tražite da dvije Vlade javno pregovaraju o CEP Sporazumu. To je recept za brzi neuspjeh. (Shvaćam da bi vama bio vrlo ugodan takav ishod, ali meni ne bi bilo). Kad bih objavio pojedinosti pregovora u svakoj fazi, Hong Kong bi to neizbježno shvatio kao pokušaj Novog Zelanda da izvrši pritisak da pristane na naše pregovaračke prijedloge.
Usprkos svim njihovim lijepim riječima i samopohvalnoj retorici o otvorenosti njihovih procesa donošenja odluka, njihov pristup otkrivanju informacija pokazuje da se oni na vlasti jednako boje istinske rasprave o slobodnoj trgovini i ulaganjima kao što su uvijek bili.