Bilo mi je drago vidjeti kako Mokhiber/Weissman prošlog tjedna pišu za ZNet o trajnosti antineoliberalnog pokreta. Ovdje u Johannesburgu, 11. rujna je došao i prošao, s poveznicama između hitnog programa lijevog mirovnog pokreta – antiratnih demonstracija protiv američkih konzulata u nekoliko južnoafričkih gradova – i šireg problema novog oblika imperijalizma.
Ja to ne zovem 'Carstvom', kao što to čine neki moderni prijatelji intelektualci, ali shvaćam da je imperijalistički projekt nešto više od siledžije supersile koji djeluje na domaće korporativne interese.
Imperijalizam danas podrazumijeva prodor neoliberalno-kapitalističke ideologije posvuda, kao sastavni dio širenja materijalnog terena komodifikacije. Srećom, veliki broj naših lokalnih boraca za društvenu pravdu ovdje u južnoj Africi sada vrlo eksplicitno prepoznaje opći karakter ovog novog terena.
Važan prosvjed za ljevicu bio je protiv prošlomjesečnog sastanka Svjetske trgovinske organizacije u Dohi, koji je južnoafričkom ministru trgovine Alecu Erwinu dao još jednu platformu za neoliberalnu južnjačku strategiju, zahtijevajući od njega da regionalnu delegaciju odvoji od ostalih afričkih ministara trgovine.
(Neskladno, Erwin ostaje član Komunističke partije SA, iako su se odnosi primjetno poremetili kada je čvrsto podržao privatizaciju, dok je SACP podržao nacionalni štrajk sindikalnog pokreta krajem kolovoza.)
Stalno se pojavljuju lekcije o izgradnji anti-neoliberalnog, pro-narodnog projekta, koje učimo u praksi u ovom dijelu svijeta, kao i iz praćenja međunarodnih zbivanja.
Južnoafrički vizionarski progresivni vođe – poput Trevora Ngwanea u Sowetu, nadbiskupa Njongonkulua Ndunganea u Cape Townu, Fatime Meer u Durbanu i Dennisa Brutusa (po cijelom svijetu!) – svi teže globalno-lokalnim vezama: privlačeći pozornost na odnose između patenata monopola pharmacorp-a i nedostupnosti lijekova za sidu, između domaće strukturne prilagodbe i iseljenja iz domova, između pada vrijednosti valute (pad od 55% tijekom dvije godine) i potrebe za reparacijama financiranja iz doba apartheida od stranih banaka, između globalne trgovine oružjem i lokalno nasilje i mnogi drugi.
Na primjer, Ngwaneov rad s Kriznim odborom za električnu energiju Soweto uključuje ponovno priključenje tisuća kućanstava (nezakonito) nakon prekida struje od strane državne elektroenergetske tvrtke Eskom koja se brzo privatizira. Borba je prikazana prošlog mjeseca na naslovnoj stranici Washington Posta, na CNN-u iu svim lokalnim medijima.
Ministar javnih poduzeća Jeff Radebe—također viši vođa SACP-a—označio je Ngwanea i njegovu veselu družinu Operacije Khanyisa ('Osvijetli'); amateri-električari `kriminalci' i `nasilnici' prošli tjedan, a očekuje se žestoka obrana.
Ngwane je svakih nekoliko dana na sudu i izvan njega jer je isključio lokalne gradske vijećnike ANC-a, taktiku kojoj su Sowetanci pribjegli kad su propali svi nenasilni prosvjedi građanskog neposluha, a on uvijek sa sobom dovodi stotine drugih koji solidarno traže da i oni budu uhićeni .
(Akademska analiza 'Električne krize u Sowetu' koju su razvili moji kolege iz Projekta općinskih usluga, radeći uz SECC, nalazi se na http://www.queensu.ca/msp)
Još jedan znakovit incident prošlog tjedna bila je najava države da će preuzeti novi zajam Svjetske banke – tek drugi od 1994. zahvaljujući širokom protivljenju – koji će donijeti tehničku i financijsku “stručnost” Banke u Johannesburg i druge općine.
Takva ekspertiza već je dovela do privatizacije vode, o čemu sam pisao prošlog travnja, i neizravno uzrokovala smrt stotina ljudi tijekom izbijanja kolere 2000.-01. Epicentar kolere bio je glavno mjesto gdje je voda isključena jer siromašna kućanstva koja vode žene nisu mogla platiti pune operativne troškove, jer je Banka inzistirala u politici cijena čiji je utjecaj na južnoafričkog ministra voda Kadera Asmala bio "instrumentalan", Banka se kasnije hvalila.
Djelomično zato što je ovaj grad domaćin Svjetskog samita o održivom razvoju u rujnu 2002. ("Rio+10"), razrada i generalizacija globalno-lokalnih veza čini se strašno važnom uoči Svjetskog socijalnog foruma u Porto Alegreu sljedećeg mjeseca.
Bio sam oduševljen kad su drugovi iz raznih washingtonskih thinktankova počeli identificirati `mikro-neoliberalne' procese povezane s institucijama Bretton Woods, a zatim uspješno vodili kampanju prošle godine kako bi spriječili Svjetsku banku u nametanju odredbi o povratu troškova i korisničkih naknada u zdravstvu i obrazovanju programima.
Kao korak na putu gašenja Banke i MMF-a, ovo je sjajan posao. Njegove strateške zasluge potvrđene su tijekom intenzivne radionice prošlog tjedna na sparnim obalama jezera Malawi: izvrsna Južnoafrička narodna solidarnostna mreža (http://aidc.org.za) pozvala je na `demontažu' Banke i MMF-a, - u ruci s demilitarizacijom ove regije, dugo igralište za Hladne ratnike, trgovce oružjem, rudarske korporacije koje nose oružje, plaćenike i druge šarolike imperijaliste.
Često se postavlja pitanje mogu li dublja koherentnost i rigorozniji skup 'alternativa' doista proizaći iz kakofonije anti-neoliberalnih prosvjeda, uključujući Rio+10.
Jedan paternalistički kritičar bez razumijevanja, belgijski premijer i predsjednik Europske unije Guy Verhofstadt, nedavno je ustvrdio da 'Prosvjednici postavljaju prava pitanja, ali im nedostaju pravi odgovori' za Financial Times (26. rujna).
U ozbiljnijem smislu, izvjestitelj Financial Timesa James Harding ('Buka protiv kapitalizma utišana', 10. listopada) predvidio je da će nakon 11. rujna globalni pokreti za pravdu biti 'izbačeni iz tračnica'.
Jedan lažni razlog bio je 'nedostatak vodstva i uvjerljive filozofije koja bi nadahnula zajedništvo'. Kontrapunkt je očigledan: hijerarhijsko vodstvo nije nužno pozitivan atribut za vrstu široke opozicije koja je potrebna, a koja izvire sa svih strana svijeta.
Ipak, poželjan je uvjerljiv pristup zamjeni monolitnog neoliberalizma sa središtem u Washingtonu daleko drugačijim filozofskim i praktičnim aranžmanima, kako međunarodni pokreti sazrijevaju. Nisam u poziciji da predložim takav pristup, ali mogu izvijestiti o nekim embrionalnim načelima i strategijama koje su se ovdje pojavile.
Niz strateških načela socijalne pravde počinje – čini se – poprimati sljedeće oblike u južnoj Africi:
– dekomodificirajući pristup osnovnim dobrima i uslugama koje su nam svima potrebne za preživljavanje;
– 'deglobalizacija kapitala' i dekomisioniranje multilateralnih agencija koje najagresivnije rade u ime transnacionalnog kapitala;
– odvajanje od onih krugova financija, trgovine i izravnih ulaganja koji aktivno zaostaju u razvoju Afrike; i
– odbacivanje Južne Afrike od njezine eksplicitno subimperijalističke uloge u regiji i uskraćivanje Pretoriji tvrdnje da će pridruživanjem neoliberalnom projektu, pod uvjetima koje uglavnom diktiraju Washington i svjetska financijska tržišta, Afrika kao kontinent napredovati (moja ZNet kolumna od 18. studenog je pružila pojedinosti o ovom problemu).
Prvi zadatak o kojemu ću sljedeće godine pokušati redovito izvještavati u različitim sektorima. Osim pristupa lijekovima za AIDS, najuvjerljivije bitke mogle bi se voditi oko vode (vidi, npr. moju i Karen Bakker ZNet kolumnu prošlog srpnja o projektu Blue Planet).
Prošli tjedan u Bonnu, vodeći svjetski radikalni aktivisti za vodu – iz skupina za zaštitu okoliša, općinskih radnika, društvenih organizacija i think-tankova – osudili su vladine birokrate koji su se okupili radi priprema za Rio+10. U konačnici su samo malo izmijenili prokomodifikacijski stav Svjetske banke i užasnog Svjetskog foruma o vodi Programa UN-a za razvoj.
Drugi zadatak se provodi kroz,
– prvo, osvješćivanje javnosti u ovoj regiji da je korporativna globalizacija štetna i da se mora vratiti unatrag;
– drugo, stavljanje ljudskih tijela na put elitama tako da potonje nailaze na poteškoće u zadržavanju legitimiteta i ulasku na njihove sastanke (kao što je Svjetski ekonomski forum u New Yorku krajem siječnja, i vrlo vjerojatno na Rio+10 sljedećeg rujna); i
– treće, naporan rad na uskraćivanju glavnoj instituciji prve linije nerazvijenosti novca koji joj je bio potreban da nastavi svoj projekt, putem bojkota obveznica Svjetske banke (http://www.worldbankboycott.org/).
Treći zadatak obuhvaća isprepletene i preklapajuće strategije različitih južnoafričkih pokreta koji – uz ključne međunarodne saveznike – vode kampanju za svoje vlade da,
– odbaciti dug Trećeg svijeta i ne preuzimati novi inozemni dug za razvoj osnovnih potreba;
– odbaciti intelektualne patente i vlasnička prava na lijekove protiv HIV-a kako bi se spasili milijuni života; i
– odreći se i uvoza i izvoza oružja.
Mogu li ljudi u ovom dijelu svijeta računati na podršku međunarodnih pokreta? Smrtno zvono sjevernog antikapitalističkog pokreta oglasio je Harding:
Prožeto je egoizmom i sitnim politikanstvom. Njegovi su postupci ponekad pogrešno informirani, ponekad pogrešno procijenjeni. Ima prenapuhan osjećaj vlastite važnosti. Njegovi se ciljevi stalno mijenjaju i rastu. I uskraćen mu je zamah.
Protukapitalizam nije bio samo pokret, to je bilo raspoloženje. Njegova glavna platforma – ulica – nije tako otvorena kao što je bila. Njegova poruka, uvijek komplicirana, sada je puno opterećenija. Njegova publika – političari, tisak i javnost – ozbiljno su ometeni. A njegova financijska baza, koja je ionako mala, prijeti smanjivanjem jer dobrotvorne zaklade i filantropi vide kako im se bogatstvo smanjuje zajedno s burzom.
Sve ove pritužbe imaju zrnce istine. Ali ako su aktivisti bili usporeni i ometeni proteklih nekoliko tjedana, sljedećih mjeseci i godina vidjet ćemo našu revitalizaciju, uvjeren sam, iz jednog jednostavnog razloga: problemi koje identificiramo samo se pogoršavaju bez izgleda za značajne reforme koje nudimo međunarodna vladajuća klasa.
Isto vrijedi i za vladajuće elite južne Afrike, kao što ćemo nažalost vidjeti u mojoj sljedećoj kolumni, koja razmatra slučaj nadolazećih predsjedničkih izbora u Zimbabveu.
(Bondovu novu knjigu, Protiv globalnog apartheida: Južna Afrika susreće Svjetsku banku, MMF i međunarodne financije, objavio je University of Cape Town Press; informacije za naručivanje na [e-pošta zaštićena])