Toliko je licemjerja i toliko zbrkane analize o tome što se događa u Libiji da čovjek jedva zna odakle početi. Najzanemareniji aspekt situacije je duboka podijeljenost u lijevom svijetu. Nekoliko lijevih latinoameričkih država, a posebno Venezuela, snažno podupiru pukovnika Qaddafija. Ali glasnogovornici svijet lijevo na Bliskom istoku, u Aziji, Africi, Europi, pa čak iu Sjevernoj Americi, odlučno se ne slažu.
Čini se da je analiza Huga Chaveza usredotočena prvenstveno, zapravo isključivo, na činjenicu da Sjedinjene Države i zapadna Europa upućuju prijetnje i osude Gadafijevog režima. Qaddafi, Chavez i neki drugi inzistiraju na tome da zapadni svijet želi napasti Libiju i "ukrasti" libijsku naftu. Cijela analiza u potpunosti propušta ono što se događalo i loše se odražava na Chavezovu prosudbu - i zapravo na njegovu reputaciju kod ostatka lijevog svijeta.
Prije svega, u posljednjem desetljeću i do prije nekoliko tjedana, Qaddafi je imao samo dobre medije u zapadnom svijetu. Na sve je načine pokušavao dokazati da ni u kom slučaju nije zagovornik "terorizma" i da samo želi biti potpuno integriran u geopolitičke i svjetsko-ekonomske tokove. Libija i zapadni svijet sklapali su jedan za drugim isplative aranžmane. Teško mi je vidjeti Gadafija kao heroja svjetskog antiimperijalističkog pokreta, barem u posljednjem desetljeću.
Druga točka koju analiza Huga Chaveza propušta jest da neće biti nikakvog značajnog vojnog angažmana zapadnog svijeta u Libiji. Javne izjave su sve ogorčene, osmišljene da impresioniraju lokalno mišljenje kod kuće. Neće biti rezolucije Vijeća sigurnosti jer Rusija i Kina neće pristati. Neće biti NATO rezolucije jer Njemačka i neki drugi neće pristati. Čak i Sarkozyjev militantni stav protiv Qaddafija nailazi na otpor unutar Francuske.
I iznad svega, protivljenje vojnoj akciji u Sjedinjenim Državama dolazi i od javnosti i što je još važnije od vojske. Ministar obrane, Robert Gates, i predsjednik Združenog stožera, adm. Mullen, vrlo su javno izrazili svoje protivljenje uvođenju zone zabrane leta. Doista, tajnik Gates je otišao dalje. Dana 25. veljače obratio se kadetima u West Pointu, rekavši im: "Po mom mišljenju, svaki budući ministar obrane koji ponovno savjetuje predsjednika da pošalje veliku američku kopnenu vojsku u Aziju, Bliski istok ili Afriku, trebao bi dobiti glavu ispitan."
Kako bi naglasio ovo stajalište o vojsci, umirovljeni general Wesley Clark, bivši zapovjednik snaga NATO-a, napisao je komentar za The Washington Post 11. ožujka pod naslovom "Libija ne ispunjava test za američku vojnu akciju." Dakle, unatoč pozivu jastrebova na angažman SAD-a, predsjednik Obama će se oduprijeti.
Stoga pitanje nije zapadna vojna intervencija ili ne. Problem je posljedica Qaddafijevog pokušaja da suzbije svu opoziciju na najbrutalniji način za drugu arapsku pobunu. Libija je u nemiru zbog uspješnih ustanaka u Tunisu i Egiptu. A ako postoji ikakva zavjera, ona je između Gadafija i Zapada da se uspori, čak i uguši, arapska pobuna. U mjeri u kojoj Qaddafi uspije, on šalje poruku svim ostalim ugroženim despotima u regiji da je oštra represija umjesto ustupaka pravi put.
To vidi ljevica u ostatku svijeta, ako neke lijeve vlade u Latinskoj Americi ne vide. Kao što Samir Amin ističe u svojoj analizi egipatskog ustanka, među prosvjednicima su bile četiri različite komponente – mladi, radikalna ljevica, demokrati srednje klase i islamisti. Radikalna ljevica se sastoji od potisnutih lijevih stranaka i revitaliziranih sindikalnih pokreta. U Libiji nema sumnje puno, puno manje radikalne ljevice i puno slabije vojske (zbog Qaddafijeve promišljene politike). Ishod je tamo stoga vrlo neizvjestan.
Okupljeni čelnici Arapske lige mogu javno osuditi Qaddafija, ali mnogi, čak i većina, možda mu privatno plješću – i kopiraju od njega.
Moglo bi biti korisno završiti s dva svjedočanstva iz svijeta koji je ostao. Helenu Sheeham, irsku marksističku aktivisticu, dobro poznatu u Africi po svom solidarnom radu s najradikalnijim pokretima, Gadafijev režim je pozvao da dođe u Libiju kako bi predavala na sveučilištu. Stigla je kad su izbila nemira. Predavanja na sveučilištu su otkazana, a nju su na kraju jednostavno napustili domaćini i morala je sama izaći. Pisala je dnevni dnevnik u kojem je zadnjeg dana, 8. ožujka, zapisala: "Svaka ambivalentnost o tom režimu, nestala, nestala, nestala. On je brutalan, korumpiran, lažljiv, zaludan."
Mogli bismo vidjeti i izjavu najveće južnoafričke sindikalne federacije i glasa ljevice, COSATU. Nakon što je pohvalio društvena postignuća libijskog režima, COSATU je rekao: “COSATU ne prihvaća, međutim, da ta postignuća ni na koji način opravdavaju pokolj onih koji prosvjeduju protiv opresivne diktature pukovnika Gadafija i ponovno potvrđuje svoju potporu demokraciji i ljudskim pravima u Libiji i na cijelom kontinentu."
Držimo loptu na oku. Ključna borba u cijelom svijetu trenutno je drugi arapski ustanak. Bit će dovoljno teško postići istinski radikalan ishod u ovoj borbi. Qaddafi je velika prepreka za arapsku, pa i svjetsku ljevicu. Možda bismo se svi trebali prisjetiti maksime Simone de Beauvoir: "Htjeti biti slobodan sam znači željeti da drugi budu slobodni."
autora Immanuela Wallersteina
[Autorsko pravo Immanuela Wallersteina, distribuira Agence Global. Za prava i dopuštenja, uključujući prijevode i objavljivanje na nekomercijalne stranice, obratite se: [e-pošta zaštićena], 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dopušteno je preuzimanje, prosljeđivanje elektroničkim putem ili e-poštom drugima, pod uvjetom da esej ostane netaknut i da je prikazana bilješka o autorskim pravima. Za kontakt s autorom pišite: [e-pošta zaštićena].
Ovi komentari, koji se objavljuju dva puta mjesečno, namijenjeni su osvrtu na suvremenu svjetsku scenu, gledano iz perspektive ne trenutnih naslova, već dugoročnog.]