Prošli tjedan u Kanadi, cijenjeni domorodački vođa i bivši nacionalni poglavar Skupštine prvih naroda, David Ahenakew, održao je govor u kojem je iznio rasističke napade na cijeli niz manjina u Kanadi. Nakon govora, rekao je novinaru da misli da je Hitler bio u pravu kada je "spržio" Židove jer bi inače oni danas posjedovali sve.
Odgovor domorodaca i vođa drugih zajednica bio je brz. Širom zemlje čuo se zbor osuda. Ipak, činjenica da bi ugledni starješina aboridžinske zajednice javno podržao pokolj šest milijuna Židova, što se čak ni neonacisti nisu usudili učiniti, stvara poznati strah od porasta antisemitizma.
Ja sam prva generacija kanadskih Židova koja nije iskusila diskriminaciju zbog svoje vjere. Moj se otac svaki dan morao boriti do škole protiv bandi dječaka koji su ga nazivali prljavim Židovom. U njegovo vrijeme, govorio mi je, znakovi na plaži Sunnyside na Lakeshoreu u Torontu pisali su: "Zabranjeni psi ili Židovi."
Sveučilište McGill, koje sam pohađao, ukinulo je svoju kvotu kojom se ograničava prisustvo Židova samo nekoliko godina prije nego što sam počeo diplomirati. Ipak, za mene to što sam Židov nikada nije bila prepreka onome što sam želio raditi. Biti žena bila je puno veća prepreka.
Doživio sam antisemitizam, naravno, ali u obliku mržnje, ne u obliku diskriminacije. Tijekom intenzivne borbe za slobodu izbora pobačaja, antisemitizam nekih snaga protiv pobačaja bio je intenzivan. Od karikatura dr. Henryja Morgentalera koji izgleda kao nacistička karikatura Židova, do komentara vozača koji viču na klinici Morgentaler: "Zašto tamo ne ubijate židovske bebe!"
Bilo je više rasprava o antisemitizmu u Kanadi u posljednjih mjesec dana nego što mogu zapamtiti u svom odraslom životu. Ranije ovog mjeseca, tri ugledna čovjeka s ljevice optužila su ljevicu za antisemitizam. zbog usredotočenosti na kritiziranje izraelske politike bez istovremenog kritiziranja arapskih zemalja. Na Sveučilištu Concordia, Studentski savez je optužen za antisemitizam zbog protivljenja posjetu krajnje desnog izraelskog političara Benjamina Netanyahua.
Čak se i taj neumorni borac za ljudska prava, NDP-ov član parlamenta Svend Robinson suočio s optužbama za antisemitizam zbog svojih otvorenih stavova o Bliskom istoku.
Antisemitizam je osebujna vrsta etničke mržnje jer se ne temelji na mišljenju da je neka skupina inferiorna, već na preziru prema postignućima, privilegijama ili moći, izmišljenoj ili stvarnoj, etničke skupine. Hitler je igrao na tim nezadovoljstvima kako bi došao na vlast u Njemačkoj, a zatim ih odveo dalje nego što je itko mogao zamisliti u svojim najgorim noćnim morama.
Užas holokausta očistio je naše društvo od antisemitizma na službenoj razini, ali tinjajući nezadovoljstvo skupine koja je drugačija, koja zadržava svoj identitet, koju su kroz povijest držali vjerski i politički vođe, ostaje. U vremenima političke polarizacije ona postaje jača.
Nekoliko mjeseci nakon događaja od 11. rujna 2001., taksist u zračnoj luci pričao mi je o svojim užasnim uvjetima rada i kako ga vlasnik taksi tvrtke vara. Zatim je rekao: "Naravno, moj šef je Židov."
“I ja sam Židov”, rekao sam mu. “Kakve veze ima to što je Židov s time što te je potkradao? Znate da mnogi ljudi misle da su svi muškarci smeđe kože teroristi.”
“Imate pravo”, odgovorio je. "Žao mi je. Ja sam iz Indije. Što ja znam o Židovima?”
Tada sam znao da je antisemitizam u porastu. Ako se taksist osjeća ugodno razgovarajući na takav način sa svojom mušterijom, znajte da je u tijeku puno otvorenih antisemitskih razgovora. Slično je s podlim primjedbama Ahenakewa. Očito je već neko vrijeme zastupao te stavove, ali sada se osjeća sposobnim javno ih izraziti.
Židovi u Sjevernoj Americi nisu suočeni s diskriminacijom. Oni su dobro zastupljeni u hodnicima moći bilo političke, ekonomske ili društvene. Zato se ljudima s ljevice koji se općenito identificiraju s onima bez moći u društvu teško poistovjetiti s borbom protiv antisemitizma. To je apstrakcija.
Ali svaka vrsta netrpeljivosti je nemoralna i neprihvatljiva. Antisemitizam je uvijek bio oruđe u rukama reakcije. Ljevica je bila na prvim linijama borbe protiv neonacista, ali antisemitizam može poprimiti i suptilnije oblike i njima se također treba suprotstaviti, čak i kada dolaze iz potlačene skupine. Najstrašnija stvar u vezi s aferom Ahenakew je da predstavnik najpotlačenijih, najprogonjenijih naroda u Sjevernoj Americi svoju frustraciju iskaljuje na Židovima.
Razdvojiti pravi porast antisemitizma od lažnih optužbi nije lako. Kao Židov koji se protivi okrutnoj okupaciji palestinskih teritorija od strane Izraela, ni na trenutak ne vjerujem da je protivljenje većeg dijela ljevice Izraelu utemeljeno na antisemitizmu. Ali razumijem zašto mnogi Židovi to tako doživljavaju.
Priča o holokaustu koju svaki Židov tako dobro zna je da su njemački Židovi bili najviše integrirani u svoje društvo. Osjećali su se sigurno kad su nacisti počeli dobivati podršku. Ti razbojnici u smeđim košuljama isprva su bili gotovo smiješni. Naučili smo tu lekciju — svaki znak antisemitizma mora se zaustaviti prije nego što se proširi. U ovome se slažem.
Problem je u tome što je izraelsko vodstvo vješto isplelo mit da je suprotstavljanje njihovoj politici suprotstavljanje židovskom narodu, da je kritika Izraela, sama po sebi, antisemitska. Moje je mišljenje da su akcije Izraela na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze izdaja povijesti židovskog naroda. Govorim protiv njih jer ne mogu prihvatiti da moj narod, koji je stoljećima toliko proganjan, može progoniti drugi narod.
Nadajmo se da će izbor čelnika Laburističke stranke koji je protiv okupacije dati veći profil kritičarima unutar Izraela i time opovrgnuti ideju da je kritika Izraela antisemitizam.
Rasprava o porastu antisemitizma danas, a da se ne govori o još ozbiljnijem porastu rasizma, posebno protiv muslimana i Arapa nakon 11. rujna, hrani se nespremnošću ljevice da antisemitizam shvati ozbiljno.
Nadajmo se da će kritičari izraelske politike unutar židovske zajednice naći više hrabrosti da progovore usprkos intenzivnom pritisku da to ne učine. Jedan od učinaka porasta antisemitizma u društvu je zbijanje redova židovskih zajednica protiv svake opozicije. Ovo je najgori odgovor koji bismo mogli dobiti. Tribalizam hrani netrpeljivost.
Židovi koji se protive izraelskom progonu palestinskog naroda moraju govoriti, kao i muslimani i Arapi koji se protive bombašima samoubojicama. Nije lako ni u jednom slučaju, ali ako želimo pronaći način da zajedno radimo na razlikama, mi s ljevice moramo raskinuti s onima u svojim zajednicama koji promiču nasilje i mržnju.
Kao George Erasmus predsjednik Zaklade za iscjeljivanje Aboridžina i sam bivši šef Skupštine prvih naroda, tako je to rječito rekao u svom pismu uredniku Globea i Mailrecentlyja.
“Nadam se da će ljudi odgovoriti na duh mržnje, gdje god se pojavio, obnavljanjem svoje predanosti dugom i teškom zadatku ozdravljenja i pomirenja. Mnogo toga smo vidjeli, pretrpjeli i prebrodili. Ali kada su umovi i duhovi naših naroda osvojeni, izgubljeni smo.”
Judy Rebick je izdavač www.rabble.ca, gdje se ovaj članak prvi put pojavio.