Prvo što rade je da ti pokriju oči. Tjeraju vas da se skinete kako bi bili sigurni da ništa ne nosite. Zamijene vam odjeću uniformama koje uopće nisu odjeća. Okovaju te rukama i nogama. Odvuku te i ostave samog sebe. Ispituju te. Kažu da ćeš umrijeti ako ne budeš govorio. Oni te hrane - nisi im dobar ako umreš od gladi.
Zvuči kao kamp X-Ray u zaljevu Guantanamo na Kubi, u koji vojska Sjedinjenih Država deportira muškarce koje je zarobila u Afganistanu. Ali bio je to Libanon 1980-ih. Hezbollah, libanonska šijitska muslimanska stranka Boga, kidnapirala je strance između 1982. i 1989. po nalogu svojih iranskih dobročinitelja.
Sjećam se drila – poveza za oči, lanaca, samoće i usamljenosti. Bio sam tamo dva mjeseca 1987. Bilo je to loše vrijeme i tada mi se činilo malo vjerojatnim da ću jednog dana vidjeti fotografije svojih sunarodnjaka kako postupaju s muslimanskim zatvorenicima na isti način na koji su postupali sa mnom.
Mislio sam da Osmi amandman američkog ustava zabranjuje "okrutne i neobične kazne". Gledam Bill of Rights, prvih deset amandmana koje Amerikanci smatraju svetinjama, i čitam riječi "ni okrutne i neuobičajene kazne". Točka. Ne kaže se da su samo vlasnici američkih putovnica, zakoniti stanovnici Sjedinjenih Država i članovi Senata koji uzimaju doprinose od korporacija koje krše zakon izuzeti od vladinih muka.
Jasno stavlja do znanja da niti jedna kategorija ljudskih bića nije isključena iz obveze Amerike da se suzdrži od okrutnih i neobičnih kazni. Amandman VIII označava osumnjičenike; to znači neprijatelji; to znači kriminalci; to znači ratni zarobljenici; to znači – a izraz je nov za mene i vas kao što je nedvojbeno nov i za američkog ministra obrane, Donalda Rumsfelda – “ilegalne” borce.
Tko je ilegalan, a tko legalan, inače, uvijek su trebali odlučivati sudovi u Sjedinjenim Državama, a ne Ministarstvo obrane. Što se tiče međunarodnog prava, Ženevske konvencije kažu da “zarobljeni borci ili civili” imaju određena prava – uključujući dopisivanje sa svojim obiteljima – bez ikakve razlike između “legalnih” i “ilegalnih” boraca.
Sada se pitam je li neki mula u Teheranu rekao, kada je veliki broj Amerikanaca i Europljana nezakonito držan protiv svoje volje u Libanonu: "Očito, bilo tko bi se zabrinuo da ljudi sugeriraju da tretman nije ispravan."
To je Rumsfeld rekao neki dan na televiziji. Rumsfeldova zabrinutost za muslimane okovane poput Calibana u američkoj karipskoj bazi izgleda odgovara onome što su teheranske mule osjećale prema nama. Mule su barem znale da je držanje američkih, francuskih, britanskih i njemačkih zarobljenika u Libanonu tijekom 1980-ih toliko sramotno da to nikada nisu priznali. Rumsfeld se čini ponosnim. Njegova nije neka tajna operacija, poput CIA-inog Phoenix programa ubojstava i mučenja u Vijetnamu. Na otvorenom je.
Ako Rumsfeld nije pročitao ustav na koji se zakleo, ako ne vidi okrutnost u postupanju s tim ljudima na Kubi, mogao bi barem priznati da je vezanje muškaraca, blokiranje vida, odsjecanje od njihovih obitelji i letjeti njima oko svijeta je neobično.
"Činjenica je da je liječenje ispravno", ustrajao je Rumsfeld. "Nema sumnje da je to humano i prikladno te da je većim dijelom u skladu s Ženevskim konvencijama." Najvećim dijelom? Koji dio? Okovi? Naočale s povezom za oči? Kavezi šest puta osam stopa? Barem me Hezbollah smjestio u sobu normalne veličine.
Nije to bila neka soba, gola, osim madraca tankog poput papira na podu, s čeličnim limom za zatvaranje prozora. Nikada nisam vidio dnevno svjetlo, ali su noću gasili električna svjetla da bih mogao spavati. Muškarci u Guantanamu ne uživaju u takvom luksuzu: lučna svjetla su upaljena cijelu noć kako bi ih američki marinci mogli držati na oku.
Nisam siguran zašto. Kamo će otići? Rečeno nam je da ni ne znaju gdje su. Ako uspiju očistiti ograde i minska polja, Kubanci s druge strane rekli su da će ih vratiti SAD-u.
Tijekom 62 dana koje sam proveo sam u toj sobi u Bejrutu, sve što sam mogao bilo je sjediti sate i sate, razmišljati, moliti se, nadati se. Neki moji prijatelji radili su to pet godina. Bilo je to zlostavljanje, okrutno i neobično. Hezbollahovi ispitivači su to opravdali. Izraelska vojska, rekli su, držala je libanonske zatvorenike u zatvoru Khiam, u južnom Libanonu, pod gorim uvjetima.
(Kada su međunarodni promatrači napokon otišli u Khiam nakon izraelskog povlačenja iz Libanona 2000., potvrdili su da su sobe za ispitivanje i ćelije bile puno, puno gore od svega što sam doživio kao talac.) Brutalnost Izraelaca prema njihovim zatvorenicima više nije opravdana ono što je Hezbollah učinio svojim taocima u Libanonu nego Hezbollahove akcije opravdavaju ono što SAD radi na Kubi.
Amerikanca bi jednog dana mogli uhititi ili kidnapirati oni čije su simpatije na strani zatočenika iz kampa X-Ray. Što će njegovi otmičari reći kada se izjasni da njegovi uvjeti krše međunarodno pravo? Hoće li njihov odgovor biti da mu puste videosnimke zatočenika X-Raya i Rumsfeldovih konferencija za tisak?
Britanija je, kao što je činila sa svakom američkom akcijom u svakoj bitci ili bombardiranju u proteklih 20 godina, opravdala Camp X-Ray. Nakon što je britansko izaslanstvo prošlog petka obišlo logor, glasnogovornik vlade rekao je: "Nije bilo začepljivača, zaštitnih naočala, štitnika za uši i okova dok su zatočenici bili u ćelijama."
Zašto bi ih netko trebao okovati i slijepiti u njihovim ćelijama? Hezbollah je dopustio svojim taocima da skinu poveze s očiju kada su bili sami u svojim zaključanim sobama. Međutim, kad bi stražar ili ispitivač ušao, povez na očima morao se brzo staviti. Hezbollahi, shvaćajući da bi za svoje zločine mogli odgovarati pred sudom, nisu htjeli da ih identificiramo. Bila je to razumna mjera opreza. Možda bi Rumsfeld trebao staviti kapuljaču na glavu da ga nitko ne prepozna.