Predvidljivo, navijačice korporativne globalizacije žale zbog propasti pregovora Svjetske trgovinske organizacije.
"Ovo je vrlo bolan neuspjeh i pravi udarac za globalno gospodarstvo kada su nam zaista bile potrebne dobre vijesti", rekao je Peter Mandelson, povjerenik Europske unije za trgovinu.
Što je još gore, kaže gomila korporativne globalizacije, neuspjeh pregovora naštetit će svijetu u razvoju. Uostalom, ti su pregovori nazvani Doha razvojna runda.
"Neuspjeh ovih pregovora loša je vijest za svjetska poduzeća, radnike, poljoprivrednike i što je najvažnije za siromašne", žali se predsjednik Američke gospodarske komore Tom Donohue.
Ali nemojte roniti suze za navodnim dobitnicima WTO pregovora. Da su se pravila istine u oglašavanju primjenjivala, ovo bi se moglo nazvati Doha anti-razvojna runda.
Navodna prednost dogovora za zemlje u razvoju - povećani pristup tržištima bogatih zemalja - bila bi od male koristi, čak i prema Svjetskoj banci. Istraživački i informacijski sustav za zemlje u razvoju ističe da su analize Banke pokazale da bi uspješan završetak Doha runde do 2015. povećao prihod zemalja u razvoju ukupno za 16 milijardi dolara godišnje - manje od penija dnevno za svaku osobu u razvoju svijet.
Studija Svjetske banke, međutim, uključuje brojne upitne pretpostavke, bez kojih bi zemlje u razvoju ispale kao neto gubitnici. Jedna je nerealna pretpostavka da će vlade nadoknaditi izgubljene prihode od tarifa drugim oblicima poreza. Drugi je da se zemlje lako prilagođavaju porastu uvoza deprecijacijom svojih valuta i povećanjem izvoza.
U svakom slučaju, važno je da su zemlje u razvoju imale vrlo malo dobiti.
Nasuprot tome, moglo se mnogo izgubiti.
Obećanje zemljama u razvoju bilo je da će imati koristi od smanjenih poljoprivrednih carina i subvencija u bogatim zemljama. Među zemljama u razvoju, ti bi dobici bili usko koncentrirani na Argentinu, Brazil i nekoliko drugih zemalja s industrijskom poljoprivredom.
Ono što je skok cijena hrane jasno pokazao zemljama u razvoju jest da njihova sigurnost hrane u osnovi ne ovisi o jeftinom uvozu, već o povećanju njihove sposobnosti da se hrane. Pravila iz Dohe dodatno bi potkopala ovu sposobnost.
"Otvaranje tržišta, ukidanje carina i povlačenje državne intervencije u poljoprivredi pretvorilo je zemlje u razvoju od neto izvoznika hrane u neto uvoznike hrane i opteretilo ih ogromnim računima za uvoz", objašnjava prehrambena analitičarka Anuradha Mittal s Instituta Oakland. "Ovaj proces, koji ostavlja siromašne ovisne o nesigurnim i nestabilnim globalnim tržištima za njihovu opskrbu hranom, izbrisao je milijune sredstava za život i stavio gotovo polovicu čovječanstva na rub gladi i umiranja od gladi."
Pokreti poljoprivrednika diljem svijeta prenijeli su ovu poruku vladinim pregovaračima, a pregovarači su odbili pokleknuti pred agresivnim zahtjevima bogatih zemalja u ime multinacionalnih kompanija za trgovinu poljoprivrednom robom. Kamal Nath, indijski ministar trgovine i industrije, istaknuo je da je razvojna runda iz Dohe trebala dati koristi zemljama u razvoju - posebno u poljoprivredi - a ne izvući nove ustupke.
Neposredni uzrok propasti pregovora bio je zahtjev zemalja u razvoju da zadrže učinkovite alate kako bi se zaštitile od porasta uvoza poljoprivrednih proizvoda. Bogate zemlje odbile su pretjerano skromnu potražnju.
A poljoprivreda je bila područje od kojeg su zemlje u razvoju imale koristi.
Gruba trgovina u središtu dogovora trebala je biti da bogate zemlje smanje tržišne prepreke izvozu poljoprivrednih proizvoda iz zemalja u razvoju, a zemlje u razvoju dodatno se otvore prema proizvodnji i izvozu usluga i investicijama iz bogatih zemalja.
Takav dogovor "u osnovi sugerira da bi siromašne zemlje trebale zauvijek ostati poljoprivredne", kaže Ha-Joon Chang, profesor ekonomije na Sveučilištu u Cambridgeu i autor knjige Bad Samaritans: The Myth of Free Trade and the Secret History of Capitalism. "Kako bi dobile poljoprivrednu koncesiju, zemlje u razvoju zapravo moraju ukinuti svoje industrijske carine i druga sredstva za promicanje industrijalizacije." Drugim riječima, kaže on, zemlje u razvoju trebale bi se odreći alata koje su gotovo sve industrijalizirane zemlje (i uspješni azijski proizvodni izvoznici) koristile za izgradnju svojih industrijskih kapaciteta.
Ukratko, kaže Deborah James, direktorica međunarodnih programa Centra za ekonomska i politička istraživanja sa sjedištem u Washingtonu, ovo je bila izgubljena pogodba za zemlje u razvoju. "Smanjenje carina koje se zahtijeva od zemalja u razvoju uzrokovalo bi golem gubitak radnih mjesta, a zemlje bi izgubile sposobnost zaštite poljoprivrednika od dampinga, dodatno osiromašivši milijune na rubu preživljavanja", kaže ona.
Usput, nije kao da je ovo problem sjevera protiv juga, bogate zemlje protiv siromašne zemlje. Iako je bilo više linija fragmentacije u pregovorima u Dohi, najbolji način da shvatite što se događa je da vlade bogatih zemalja vode planove kako bi unaprijedile korporativne interese, a ne interese svog stanovništva. To je razlog zašto postoji tako mala podrška javnosti za trgovinsku agendu iz Dohe, kako u bogatim tako iu siromašnim zemljama.
Kaže Lori Wallach iz Public Citizen's Global Trade Watcha: "Sada kada je proširenje WTO-a ponovno odbijeno na ovom 'uspješno ili prekinuti' sastanku, pitat će se izabrani dužnosnici i oni koji su u predizbornoj kampanji u zemljama diljem svijeta — uključujući predsjedničke kandidate u SAD-u što namjeravaju učiniti kako bi zamijenili propali WTO model i njegovu verziju korporativne globalizacije nečim što koristi većini ljudi diljem svijeta."
Robert Weissman je urednik lista Washington, DC Multinacionalni monitori direktor Bitna radnja.