Zašto bi netko čitao Sjećanje na sutra: memoari od Michaela Alberta? Pa, nekoliko razloga! Prije svega, knjiga je koliko putovanje kroz burne 60-e i 70-e toliko i priča o jednom revolucionarnom životu. Knjiga će se značajno svidjeti nama dovoljno starim da se sjećamo koliko su burne bile te rane zlatne godine američkih prosvjeda, ali također bi se trebala svidjeti mlađoj generaciji koja traži izvještaj iz prve ruke o tome kako su ti dani stvarno izgledali. Sjećanje sutra nije samo životno putovanje; također ima za cilj, vjerujem namjerno, educirati i informirati čitatelje o mogućnostima boljeg sutra. Jednostavno, čemu služi čitanje o američkom revolucionaru osim obrazovanja i učenja?
Prvo, knjiga je vrlo ležerno napisana. Očito je da je napisan za vrlo široku publiku, što svakako pomaže cirkulaciji. Ovo je važno za sve veći segment naše američke populacije koji govori engleski kao drugi jezik. Izbjegava se gust, upadljiv jezik, ali se ništa ne gubi u komunikacijskoj vještini. Knjiga je napisana tako da bude izravna i izravna do suštine. Ništa se ne gubi u prijenosu i čita se kao opći razgovor s autorom. Ovo je od vitalne važnosti kada je namjera knjige doprijeti do što veće publike, a g. Albert je u ovoj kategoriji zasigurno postigao izvrsne ocjene.
Drugo, jednako važno kao i prvo, stječe se dojam da su memoari vrlo iskreni, s mrljama i svime. Nitko ne živi životom sveca, a bio bih vrlo sumnjičav da je autor sebe pokušao prikazati kao sveca. Ali to nije problem ovdje, a iskrenost je prevladala nad blještavilom. Prema vlastitom iskazu, autor je rođen u obiteljskom i društvenom okruženju s većom relativnom privilegijom od većine nas. Sin uspješnog odvjetnika i životnog stila više srednje klase, mladi Michael imao je otvorene prilike u tim mračnim vremenima američke pop kulture 1950-ih za koje većina nije znala da postoji, a kamoli sanjala. Vrlo malo čitatelja ovih memoara će se povezati sa sposobnošću roditelja da pošalju svoje potomke u elitnu instituciju kao što je Massachusetts Institute of Technology. Ali istinitost nije problem. Sve od brutalnog udaranja susjedovog klinca po ruci, (ne baš nasilnika iz susjedstva, ali gotovo) pa sve do vrlo, vrlo loše ideje kidanja željezničkih tračnica (ne vjerujem da je uspješna) u znak protesta protiv bombardiranja opskrbnih vlakova u Sjevernom Vijetnamu, brzo saznajemo da smo angažirani u eksplicitnom, teškom dnevniku. Ali najbrutalnija iskrenost dolazi kada g. Albert opisuje kako je grupni Studeni akcijski odbor, ili NAC, čiji je on bio član, planirao zatvoriti zgradu za istraživanje rata na MIT-u. Kako je sastanak organizatora NAC-a i zaposlenika zgrade napredovao, autor navodi da "Mi smo argumentirali naše pravo da zatvorimo njihovo radno mjesto. Oni su argumentirali svoje pravo na rad". To je, kako se navodi, proizvelo vrlo gnusnu izjavu više srednje klase Alberta da će oni (NAC) biti "njihovi budući šefovi".
Dakle, ovo je otvorena i iskrena priča o putu od privilegija do prosvjeda protiv nepravde, i dovođenja autora na put revolucionara. Ali prava vrijednost knjige pripada manje njenom početku, a više njenom odredištu, koliko god taj put i putovanje bili važni. Kad bih u bilo kojem trenutku kritizirao knjigu, komentirao bih da je autor potrošio dragocjeno malo vremena opisujući kako ili zašto je vidio nepravdu i odlučio djelovati tamo gdje mnogi drugi nisu učinili ništa. Da, g. Albert detaljno opisuje kako su on i drugi bili motivirani djelovati suočeni s brutalnim ratom u Vijetnamu, velikom nepravdom patrijarhata i ekonomskim sustavom koji je koristio nekolicini na štetu većine, ali zašto donositi takve zaključke ? Je li to bio altruizam? Može li to biti utjecaj njegovih roditelja na to kako bi pravda u svijetu trebala izgledati? Što osobu čini tako izuzetnom? Vjerojatno će taj odgovor doći od nekog drugog tko piše biografiju, a ne od samog autora. Možda je moja kritika ovdje neutemeljena.
Ali prava vrijednost ove knjige proizvod je cjeloživotnog rada, pokušaja i pogrešaka. Nije dovoljno shvatiti da imamo ekonomski sustav koji koristi samo nekolicini, da smo na području rase malo bolji nego što smo bili na Jugu Jima Crowa, ili da na području odnosa među spolovima i dalje postoji patrijarhalna hijerarhija. I nije dovoljno reći da je netko socijalist; uostalom, što znači biti socijalist? Dakle, želimo bolji svijet! Ključno pitanje koje treba postaviti je kako ćemo do toga doći i kako bi socijalizam trebao izgledati. Ovo je djelo Michaela Alberta. Ovo je njegovo putovanje.
Od dodiplomskog studija na MIT-u i prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, prelazimo na diplomski studij i podučavanje na U Mass. Ovdje nalazimo ozbiljnu kritiku marksizma i rađanje onoga što će postati životna strast gospodina Alberta. s prijateljem i kolegom Robinom Hahnelom, razvoj onoga što nazivaju participativnom ekonomijom. Parecon, kako ga nazivaju, odgovara na pitanje što čini dobru ekonomiju i što je socijalizam oduvijek trebao biti. Ali da bi se prešla ova prepreka, bilo je kritično odgovoriti na ono što sigurno mora biti "Marxovo pitanje". Treba li marksizam biti jedini neosporni put u socijalističku budućnost ili treba prozivati dobrog dr. Marxa zbog onoga što g. Albert shvaća kao neuspjehe koje je testirala povijest? Ako je lekcija onoga što se u svijetu nazivalo socijalizmom tijekom većeg dijela 20. stoljeća bila ikakav pokazatelj, utjecaj Karla Marxa nije ostavljao mnogo željenog. Što je dobro, pitaju se Albert i Hahnel, ako kapitalizam, koji je struktura odozgo prema dolje s privilegijama za nekolicinu, zamijenimo drugim sustavom koji u osnovi radi isto, ali sebe naziva socijalizmom? Za prosječnog radnika postoji vrlo mala razlika. S "poništenjem" marksizma/lenjinizma, može se popločati put u bolju budućnost. Vrlo zdrava rasprava o Pareconu uključena je u memoare, što vrlo dobro služi onima koji ranije nisu bili izloženi. Ni kapitalizam ni socijalizam, kakav je bio poznat u 20th stoljeća, odgovorila na osnovna pitanja što treba uključivati dobro društvo.
Je li komunizam u sovjetskom stilu, ili takozvani tržišni socijalizam tako popularan među socijalistima u današnjem svijetu, promicao solidarnost među proizvođačima i potrošačima? Ili ostavlja na mjestu ono što Albert i Hahnel nazivaju klasom koordinatora; klasa tehnokrata i konceptualnih radnika između vlasnika i radnika u kapitalizmu, i vladajuće klase u komunističkim gospodarstvima? To je koncept koji je Albert doduše preuzeo od Barbare Ehrenreich, i daje mu puno priznanje u tijeku memoara. Nalazimo li igdje u svijetu marksizma sustav koji promiče različitost i jednakost? I nalazimo li igdje pod marksizmom/lenjinizmom svijet u kojem se šefovi odbacuju i promiče samoupravljanje? Ako ne, onda se socijalizam mora ponovno izmisliti. G. Albert nas poziva da vizijom i strategijom utabamo put u budućnost, te da odbacimo istu izlizanu retoriku koja nas je iznevjerila u prošlosti.
U cjelini, Sjećanje na sutra: memoari mora pročitati za svakoga, posebno mlade ljude, koji žele iz prve ruke vidjeti kakav je bio život 60-ih i 70-ih iz perspektive rastućeg nezadovoljstva samoproklamovanog revolucionara. To je također priča o rađanju i rastu onoga što bi se trebalo smatrati jedinom pravom alternativom kapitalizmu, odnosno participativnoj ekonomiji. Ne vjerujem da, kao recenzent, činim veliki prijestup naglašavajući svoje uvjerenje da je Parecon djelo koje je odredilo život Michaela Alberta.
Puno toga nedostaje ovom malom pregledu. Na primjer, ulazak gospodina Alberta u svijet izdavaštva i vođenje South End Pressa kao predanog primjera Parecona na djelu. U ovom izlaganju također nedostaju Z Magazin i rast interneta i rođenje Zneta; da ne spominjemo rastući utjecaj Parecona posvuda na planetu osim ovdje u Americi; izvor gorke frustracije za autora.
Počeo sam s pitanjem zašto bi netko želio pročitati ovu knjigu. Ovu knjigu nisam čitao, progutao sam je! Jednostavno, svakome tko pročita memoare gospodina Alberta dobro će doći njegovo iskustvo. Ništa nije bolje od iskustva iz prve ruke, ali učimo i iz života drugih koji su se borili u rovovima. Ruke su mu prljave, a košulja zaprljana od života borbe. Ako želite da se svijet promijeni na bolje, pročitajte ovu knjigu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije