Profitiranje bez proizvodnje: Kako nas financije sve iskorištavaju
Intervju sa Aaron Leonard
Nova knjiga profesora ekonomije Costasa Lapavitsasa Profitiranje bez proizvodnje: Kako nas financije sve iskorištavaju, zaroniti u nedostižni svijet financija, mjesto gdje se bogatstvo stvara naizgled ni iz čega, ali s tako dramatičnim utjecajem na svjetsko gospodarstvo. Lapavitsas se bavi jednim od najinovativnijih i možda najkontroverznijih koncepata političke ekonomije: financijalizacijom. Aaron Leonard nedavno se dopisivao s profesorom Lapavitsasom putem e-pošte kako bi ga pitao o njegovoj novoj knjizi i njezinim širim implikacijama.
Pišete: "Potrebna je značajna pažnja da se financije ne tretiraju kao parazitski ili spekulativni skup aktivnosti, čime se financijalizaciji pripisuje čisto patološki karakter koji bi bio pogrešan." Što je zapravo financijalizacija i koja je opasnost od njezinog jednostavnog odbacivanja?
Ne postoji opće prihvaćeno značenje financijalizacije. Shvaćam to kao povijesnu transformaciju kapitalističke ekonomije — epohalnu promjenu koja se dogodila tijekom posljednja četiri desetljeća.
Bilo bi pogrešno smatrati financijalizaciju jednostavno nevjerojatnim porastom financija ili rastom špekulativne dobiti. Financijalizacija se u osnovi odnosi na transformaciju industrijskih i trgovačkih poduzeća, koja traže profit u financijskim aktivnostima; preobrazba banaka, traženje dobiti u financijskim transakcijama iu poslovanju s kućanstvima; transformacija, konačno, kućanstava, koja su uvučena u financijske operacije za posuđivanje, ali i za upravljanje mirovinama i osiguranjem. Predstavlja duboku promjenu ekonomskog, ali i društvenog života, zahvaćajući čak i etiku i moral.
Kakve je veze financijalizacija imala s gospodarskom krizom 2007.-2008. — ili drugim riječima — zašto bismo danas trebali biti zabrinuti zbog financijalizacije?
Kriza 2007-2009 je sistemska kriza financijaliziranog kapitalizma. Razmislite o tome: golema globalna kriza izbila je jer su američke financijske tvrtke dale loše zajmove najsiromašnijem dijelu američke radničke klase. Takav bi razvoj bio nezamisliv u 19. stoljeću.
Nepotrebno je reći da je stvarna kapitalistička akumulacija već dugo u ozbiljnim poteškoćama, a profitabilnost, iako se oporavila, i dalje je slaba prema standardima iz 1960-ih. Ovo je pozadina na kojoj je financijalizacija proizvela niz mjehurića koji ozbiljno utječu na realno gospodarstvo kad puknu.
Postoji odlomak koji mi je posebno privukao pozornost: "Jesen američke hegemonije, bilo zbog financijalizacije ili ne, poklopila se sa značajnim priljevima u SAD, uključujući nevjerojatno, iz nekih od najsiromašnijih zemalja svijeta." Ovo se čini prilično paradoksalno. Možete li proširiti?
Ovo je doista jedan od glavnih paradoksa financijalizacije. Globalni rast financija temelji se na ulozi dolara kao međunarodne rezervne valute — nešto najbliže današnjem svjetskom novcu. Zemlje u razvoju, ponajviše Kina, ali čak i neke od najsiromašnijih zemalja svijeta gomilale su dolare kako bi mogle sudjelovati na svjetskom tržištu. Dolari se gomilaju kupnjom američkih državnih obveznica, odnosno slanjem kapitala u SAD. Rezultat je da, na neto osnovi, SAD prima kapital iz ostatka svijeta, a ne izvozi ga.
To je golema privilegija koja SAD-u omogućuje jeftino financiranje svoje vlade. Zemlje u razvoju su, u međuvremenu, prisiljene financijalizirati svoja gospodarstva jer stječu vrlo likvidnu američku imovinu.
U zaključku pišete: "Suočavanje s financijalizacijom je inherentno stajalište koje vodi do antikapitalističkih ideja, politika i praksi." Zašto je to tako, a ne na primjer model reguliranja financija, prema uravnoteženijem, tj. više keynezijanskom svijetu gdje je ekonomija regulirana prema interesima pune zaposlenosti i svega što nosi?
Financijalizacija je povijesna promjena, duboka transformacija zrelih kapitalističkih gospodarstava u razvoju. To nije samo rezultat promjena politike, kao što je financijska liberalizacija, iako su one tome svakako pridonijele. Iz toga slijedi da se financijalizaciji ne može suprotstaviti jednostavnim reguliranjem financija ili učinkom na promjene politike na makroekonomskoj razini. Naravno, to bi se trebalo dogoditi kako bi se obuzdalo financiranje, ali potrebno je puno više da bi se preokrenula financijalizacija.
Konkretnije, poslovanje industrijskog i trgovačkog poduzeća moralo bi biti distancirano od financija; moralo bi postojati javno vlasništvo i kontrola nad bankama; također bi se moralo obnoviti javno osiguranje stanovanja, obrazovanja, zdravstva i mirovina kako bi se financije uklonile iz života pojedinačnih radnika. Riječ je o dubokim promjenama u gospodarstvu i društvu koje bi pomjerile ravnotežu snaga protiv kapitala u korist rada.
S tim u vezi, zašto je, po vama, socijalizam — ako dobro razumijem što ste napisali — onda stvarna alternativa?
Borba da se preokrene financijalizacija sastavni je dio borbe za postizanje socijalizma. Nije nužno postići socijalizam da bi se preokrenula financijalizacija, dapače, postizanje socijalizma daleko je složenije pitanje. Ali borba za obuzdavanje financija i uklanjanje njihovog utjecaja iz svakodnevnog života vitalni je dio borbe za socijalizam. Upravo takav socijalizam trebamo za 21. stoljeće — asocijacijski, komunalni, demokratski i inovativan u suočavanju s društvenim problemima od strane financijaliziranog kapitalizma.
Costas Lapavitsas je profesor ekonomije na Školi za orijentalne i afričke studije Sveučilišta u Londonu. Član je Research on Money and Finance (RMF). Glavni je autor novog RMF-ova izvještaja “Raskid? Put izlaska iz krize eurozone.” Njegove prethodne publikacije uključuju Društveni temelji tržišta, novca i kredita i Politička ekonomija novca i financija.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije