Ove godine označava 30th godišnjica izvornog objavljivanja klasika Edwarda Saida orijentalizam, u kojem je Said predstavio minucioznu kritiku načina na koji zapadnjački diskurs funkcionira za održavanje globalnih društvenih hijerarhija stalnim "drugačenjem" nezapadnih naroda. Dok je knjiga gotovo odmah stekla kanonski status unutar sektora akademske zajednice, lekcije iz nje ostaju uglavnom nenaučene među liberalnim intelektualcima i komentatorima, a možda čak i među onima koji bi tvrdili da se dive Saidovu radu.
Jedan od najzapanjujućih primjera kontinuiranog ignorancije liberala o glavnom argumentu knjige je često zanemarivanje i/ili iskrivljavanje stajališta okupiranog stanovništva u Iraku. Nesposobnost potčinjenih naroda da govore sami za sebe središnja je pretpostavka orijentalističke misli i ona koja nastavlja karakterizirati većinu liberalne mainstream "kritike" iračke okupacije.
Ankete su dosljedno pokazale da se velika većina običnih Iračana slaže da američka okupacija potiče više nasilja nego što ga sprječava, te da se nasilje neće povećati nakon američkog povlačenja. Naprotiv, kažu oni, odlazak SAD-a doveo bi do poboljšane sigurnosti i šansi za političko pomirenje (1). Unatoč svoj euforiji na Zapadu zbog navodnih uspjeha američkog "naleta", 67-70 posto Iračana izjavilo je u kolovozu 2007. da se "sigurnost pogoršala" i da je "val ometao uvjete za politički dijalog, obnovu i gospodarski razvoj"(2). Anketa Ministarstva obrane SAD-a iz listopada 2007. pokazala je samo to 12 posto Iračana je "imalo barem malo povjerenja" u okupacijske snage da smanje nasilje (3).
Međutim, većina liberala koji kritiziraju rat ne obraćaju mnogo pozornosti na ove nalaze. Liberalni kritičari spadaju u jednu od dvije kategorije s obzirom na iračko javno mnijenje. Prva skupina tvrdi da je kaos u Iraku tragičan i da je Bush loše postupio, ali da se SAD ne mogu povući zbog svoje "moralne odgovornosti" prema iračkom narodu (4). Druga skupina tvrdi da se SAD ipak mora otrgnuti, za naše dobro. Povlačenje SAD-a iz Iraka iznevjerilo bi Iračane, ali mi bismo se trebali povući uprkos Nespremnost Iračana da nas puste. Obje skupine kritičara slažu se da Iračani žele da ostanemo.
Prijezir prema iračkom mišljenju proteže se i na druga pitanja. Na primjer, glavni branitelji i kritičari rata gotovo univerzalno hvale irački zakon o nafti koji podupiru SAD kao način da se osigura "pravedna podjela naftnog bogatstva", i krive Bushovu administraciju i iračku vladu što nisu uspjele progurati zakon. iračkog parlamenta. Izostaje iz rasprave činjenica da se privatizaciji iračke nafte protivi solidno dvije trećine većina Iračana—iznimno visok postotak s obzirom na sveopću propagandu u prilog prijedlogu koji podržavaju SAD (5). Taj postotak uključuje veliki dio iračkog radničkog pokreta, koji su okupacijske snage brutalno ugušile koristeći isti antiradnički zakoni koji je Sadam koristio (6). Ali komentatori gotovo jednoglasno uzimaju zdravo za gotovo da bi obični Iračani pozdravili naš velikodušni plan za ono što zovemo "dijeljenje prihoda".
Ukratko, mainstream komentatori koji do uzeti u obzir "iračka gledišta" često stvaraju vrlo pogrešne implikacije o tome što obični Iračani misle i žele. Obično se izraz "Iračani" implicitno odnosi na iračku vladu, a ne na irački narod. Ova razlika je ključna budući da iračka vlada favorizira nastavak okupacije radi vlastitog opstanka.
Češće, međutim, komentatori potpuno izbjegavaju pitanje mišljenja Iračana. Ignoriranje ili umanjivanje tih mišljenja je opravdano jer Iračani još nisu dovoljno zreli da sami donose odgovorne odluke. Kao što bi Said mogao reći, Iračani pokazuju "odbacivanje racionalističkih načina razmišljanja" i stoga trebaju odgovornu očinsku figuru koja će donositi odluke umjesto njih (7). Ova implicitna pretpostavka otkriva metaforu prisutnu u mnogim kritičkim komentarima: karakterizaciju SAD-a kao odgovornog oca i Iračana kao djece delinkvenata.
Na nedavno pitanje kako bi opravdala američko povlačenje pred Iračanima (koji, zapamtite, žele da ostanemo), Hillary Clinton Odgovorio, "Rekao bih 'Žao mi je, gotovo je. Nećemo čuvati građanski rat'" (8). Clinton nipošto nije jedini liberal koji koristi analogiju "čuvanja djece". Barack Obama ima zvučan isto mišljenje doslovno (9). New York Times novinski komentator Thomas Friedman još je eksplicitniji:
Do sada bi trebalo biti jasno da će Irak biti ono što će biti. Nikada nismo imali dovoljno trupa da oblikujemo Irak po vlastitoj slici. Jednostavno se ne možemo kladiti s toliko američkih vojnika i resursa da će Iračani jednoga dana naučiti živjeti zajedno sami—a da ih Sadam ne mora batinati ili da ih mi čuvamo. (10)
Ovdje Friedman kombinira nekoliko zajedničkih motiva. On dočarava sliku dobronamjernog, opterećenog diva kojeg žrtvuje tvrdoglava populacija delinkvenata poput djece koji ustrajavaju na održavanju kruga nasilja i podizanja krvnog tlaka svoga oca. SAD je dobrodušan i strpljiv, iako ponekad nespretan roditelj; Iračani su neposlušna djeca koja se jednostavno ne mogu ponašati na dostojanstven, civiliziran način. A Friedmanova najveća žalopojka je da nismo izvršili invaziju s dovoljnom vojnom snagom "da oblikujemo Irak po vlastitoj slici," što je naravno plemenit cilj. Uspon Thomasa Friedmana do statusa nadaleko poznatog autora bestselera, dobitnika tri Pulitzerove nagrade i "uvjerljivo najutjecajnijeg i najpopularnijeg vanjskopolitičkog mislioca" (11) zanimljiv je komentar o dominantnoj intelektualnoj kulturi SAD-a i zapadne Europe.
Drugi kritičari su manje eksplicitni, ali ništa manje snishodljivi prema Iračanima, a njihove kritike odaju mnoge orijentalističke tendencije koje Said kritizira. Oni općenito oslikavaju iracionalnu, nezahvalnu i nasilju sklonu iračku populaciju koja odbija dovesti vlastitu kuću u red, te SAD-a koji čini sve što je u njegovoj moći da pomogne Iraku. U članku iz jeseni 2006. pod naslovom "Izgubljeni u pustinji", Times kolumnistica Maureen Dowd uzdisao da "Iračani ne pokazuju ni najmanji interes za sigurno okruženje" (12) Moramo imati na umu, kao Times urednici nas podsjećaju da "Amerika ne može željeti mir i demokraciju za Irak više od Iračana" (13). Ni u jednom stupcu nisu spomenuti različiti načini na koje je SAD namjerno ometao demokraciju i pomirenje: podupiranjem zakona i politika koje pogoršavaju sektaške napetosti; olakšavanjem uspona na vlast mizoginih i teokratskih službenika (14); svojim ponovljenim Napori "odložiti ili razvodniti" izbore poput onih iz siječnja 2005. (15); gurajući svoj prijedlog zakona o nafti protivno željama Iračana; održavanjem Saddamovih drakonskih zakona o radu za suzbijanje iračkog radničkog pokreta; i najočiglednije, invazijom i okupacijom Iraka usprkos ogromnom protivljenju naroda. Umjesto toga, kao i obično, SAD se pojavljuje kao brižni roditelj neprestano opterećen svojom djecom delikventima.
Nedostatak pozornosti prema stajalištima Iračana o okupaciji samo je jedan od načina na koji je liberalna "kritika" u posljednjih pet godina suptilno ojačala mnoge neizgovorene pretpostavke na kojima počiva vojni imperijalizam. Rat je možda loš, ali iračka mišljenja ne utječu na odluku o tome kako dalje. Takve su pretpostavke stare stotinama godina, ali su među glavnim intelektualcima žestoke i opake kao i uvijek. Nisam siguran bi li se Said smijao ili plakao.
Napomene:
(1) Za kratki sažetak i poveznice na ključna istraživanja javnog mnijenja u Iraku od 2004., pogledajte Kevin Young, "Iraqi Public Opinion: The US Occupation in Slogan and in Fact", ZNet (online), 9. siječnja 2008. Dostupno na https://znetwork.org
(2) Citati iz "Američki skok nije uspio—Iračka anketa," BBC News (online), 10. rujna 2007. Dostupno od http://news.bbc.co.uk/2/hi
(3) US DoD, "Mjerenje stabilnosti i sigurnosti u Iraku," prosinac 2007., 26, 54n.
(4) Friedman, "Make Them Fight All of Us"; "Putokaz za izlaz", Čuvar, 21. rujna 2005.: Okupacija "mora izvršiti svoje odgovornosti" prije povlačenja.
(5) Oil Change International, "Anketa o iračkom naftnom zakonu: lipanj-srpanj 2007." Rezultati i relevantni linkovi dostupni na http://priceofoil.org/iraqi
(6) David Bacon, "Sadamovi zakoni o radu žive dalje", Progresivna (prosinac 2003.); Kathlyn Stone, "Iračka radnička snaga protiv velike nafte: priča o Davidu i Golijatu," Counterpunch (online), 24/25 veljače 2007. Dostupno od http://www.counterpunch.org
(7) HAR Gibb citiran u Edward W. Said, orijentalizam (New York: Vintage Books, 1979.), 106. Izvorno izdanje objavio je Pantheon 1978. godine.
(8) Citirano u Patrick Healy i Jeff Zeleny, "Za Clintona i Obamu, različiti testovi u Iraku," NYT, 12. veljače 2007. godine.
(9) Citirano u Philip Sherwell, "Barack Obama 'The New Jack Kennedy,'" Telegraf, 14 siječanj 2007.
(10) Friedman, "Irak kroz kinesku leću", NYT, 12. rujna 2007.
(11) Iz izdanja iz srpnja 2006 Washingtonian, citirano u Normanu Solomonu, "Kako sam bio u krivu u vezi s Thomasom Friedmanom," Medijski udar (online), 1. studenog 2006. Dostupno od http://www.fair.org/index.php
(12) Dowd, "Izgubljeni u pustinji", NYT, 22. studenog 2006.
(13) "Demokrati pronalaze svoj glas" (uvodnik), NYT, 17. studenog 2007.
(14) Vidi Yifat Susskind, "Nasilje nad ženama pod američkom okupacijom: Irački drugi rat", Counterpunch (online), 8. ožujka 2007.; Kavita N. Ramdas, "Iračka ženska tijela bojna su polja za ratne osvete," Alternet (online), 19. prosinca 2006. Dostupno od http://www.alternet.org/story
(15) "Vjetrovi promjene na Bliskom istoku" (uvodnik), Financial Times, 5. ožujka 2005.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije