ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije
CounterPunch, 24.-26
Prije deset godina, britanska vlada laburističkog premijera Tonyja Blaira odlučila je podržati odluku predsjednika Georgea W. Busha o invaziji na Irak iako su odvjetnici ureda vanjskih poslova u Londonu upozorili da takav napad nema "pravnu osnovu u međunarodnom pravu". Usred oštrih podjela u vladi i britanskom društvu, invazija je krenula u ožujku 2003. Posljedice su bile dalekosežne i potkopale su autoritet Blairove vlade kod kuće. Šepajući nakon toga, podnio je ostavku u lipnju 2007., ponizno i ispričavajući se. Rat i ekonomija zajedno nisu odigrali nikakvu ulogu u padu Tonyja Blaira u britanskoj politici i porazu Laburističke stranke tri godine kasnije.
Prije nekoliko dana, britanski ministar vanjskih poslova William Hague osobno je odobrio pismo koje je poslano Ekvadoru. Njegovi detalji shvaćeni su kao prijetnja upadom u veleposlanstvo Ekvadora u Londonu i izvlačenje osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea radi izručenja Švedskoj, gdje ga državni tužitelji kažu da žele ispitati o pritužbama za seksualni napad. Hagueovo pismo dostavljeno je Ekvadoru usprkos "ozbiljnim rezervama odvjetnika u njegovom odjelu".
Govoreći anonimno za novine Independent, visoki britanski dužnosnik rekao je da se "osoblje boji da bi taj potez mogao izazvati osvetničke napade na britanska veleposlanstva u inozemstvu". Velika većina u Organizaciji američkih država se pobunila. Izvan Amerike, Britanija se također bori pronaći mnogo razumijevanja za svoje stajalište. Nogometnim rječnikom rečeno, centarfor premijera Davida Camerona zabio je spektakularan autogol.
Dok je Julian Assange dao izjavu s balkona ekvadorskog veleposlanstva u Londonu, napadajući američki "lov na vještice" protiv WikiLeaksa i novinarske slobode, nekoliko bivših mandarina britanske diplomatske službe izrazilo je ozbiljnu zabrinutost zbog načina na koji je William Hague postupao s aferom. Oliver Miles, 40-godišnji veteran, opisao je pismo Ekvadoru kao "veliku pogrešku", jer "stavlja britansku vladu u poziciju da traži nešto nelegitimno". Bivši veleposlanik u Moskvi, Tony Brenton, komentirao je da je Foreign Office "malo pretjerao, kako iz pravnih tako i iz praktičnih razloga". A bivši izaslanik u Uzbekistanu, Craig Murray, rekao je: "Ne možete jednostavno donositi domaće zakone i isključiti se iz međunarodnog prava."
Inače, glavni elektronski i tiskani mediji nastavili su davati tekuće komentare cijele afere. Izvještavanje je uglavnom bilo zbunjujuće, selektivno, ponavljajuće i često neprijateljsko prema Assangeu i odluci male latinoameričke zemlje da mu odobri azil. The Economist je, međutim, pozicionirajući se s druge strane, kritizirao britansko "neprijateljsko pozivanje na nikad korišteni zakon iz 1987. kako bi insinuirao da bi, na kraju, mogao imati pravo ući u veleposlanstvo".
Možda je u ovom trenutku potrebno obratiti pažnju na pravnu direktoricu Zaklade Bertha sa sjedištem u Londonu Jennifer Robinson, koja je pismo britanskog ministarstva vanjskih poslova i implicitnu prijetnju opisala kao prijetnju bez presedana––onu koja bi, ako se provede, iznudila duboku promjenu u vođenje međunarodne diplomacije. Također je važno pogledati zabrinutost istaknute američke feminističke spisateljice Naomi Wolf u članku pod naslovom "Nešto pokvareno u državi Švedskoj: 8 velikih problema sa 'slučajem' protiv Assangea." Pod njezinim je mikroskopom cijeli švedski pravni sustav.
Zašto se Assange i drugi boje da će ga Švedska izručiti Sjedinjenim Državama, gdje bi se mogao suočiti s ostatkom života u zatvoru, čak i pogubljenjem zbog objavljivanja procurjelih službenih dokumenata? Zato što su Ujedinjeni narodi u studenom 2006. proglasili Švedsku krivom za kršenje globalne zabrane mučenja. Švedski dužnosnici predali su Mohammeda El Zarija i Ahmeda Agiza, dvojicu egipatskih tražitelja azila, operativcima CIA-e u prosincu 2001., kako bi ih iz Stockholma prevezli u Kairo. Obojica su mučeni u Egiptu. I, kako je Seamus Milne napisao u Guardianu, zbog izvješća o tajnoj optužnici protiv Assangea od strane američke federalne velike porote u Aleksandriji, Virginia.
Zakon kaže da netko tko je pretrpio progon ili strah da će pretrpjeti progon zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj skupini ili političkog mišljenja može tražiti azil. Posljednjih nekoliko dana Sjedinjene Američke Države tvrde da ne priznaju koncept “diplomatskog azila”. Zbunjujuće je kakvu točno razliku Washington pokušava napraviti između azila, političkog azila i diplomatskog azila. Assange je ipak bio na teritoriju strane zemlje koja mu je pružila utočište. Pogledajmo neke presedane.
Staljinova kći Svetlana zatražila je azil kada je ušla u Veleposlanstvo SAD-a u Delhiju 1967. godine. Aleksandr Solženjicin je dobio azil i godinama je živio u Sjedinjenim Državama prije nego što se vratio u Rusiju. Martina Navratilova, češka tenisačica, tražila je azil u SAD-u 1975. Brojni su slučajevi kada su disidenti dobili utočište u SAD-u i drugdje. Koncept je univerzalan i ovisi o suverenoj odluci zemlje koja rješava zahtjev za azil.
Također vrijedi ispitati tvrdnju britanskog ministra vanjskih poslova da Ujedinjeno Kraljevstvo ima "obvezujuću obvezu" izručiti Assangea Švedskoj. Vratimo se na trenutak u listopad 1998. Bivši čileanski vojni diktator Augusto Pinochet bio je u posjetu Londonu radi liječenja. Španjolski sudac Baltasar Garzon, sada u Assangeovom odvjetničkom timu, izdao je nalog za uhićenje Pinocheta po optužbama za zločine protiv čovječnosti u Čileu. Pinochet je uhićen nekoliko dana kasnije u Britaniji, gdje će provesti više od godinu dana u sudskom pritvoru, boreći se protiv izručenja Španjolskoj. Dom lordova, tada najviši britanski sud, presudio je da se Pinochet doista može izručiti španjolskim pravosudnim vlastima, jer se zločini poput mučenja ne mogu zaštititi imunitetom.
Britanska vlada ipak je dopustila Pinochetu da se vrati u Čile u ožujku 2000. iz zdravstvenih razloga. Zakon je bio jasan, ali za britansku laburističku vladu u to vrijeme nije postojala "obvezujuća obveza" izručenja Pinocheta Španjolskoj. Čile je pod Pinochetom podržavao Ujedinjeno Kraljevstvo tijekom kratkog Falklandskog rata s Argentinom. Štoviše, on i bivša britanska konzervativna premijerka Margaret Thatcher međusobno su se obožavali. Uostalom, postojao je izlaz za Pinocheta da se vrati kući umjesto da bude izručen Španjolskoj.
Pišući o biti vladavine prava i legitimnosti vlade, Thomas Hobbes je u svom djelu Levijatan iz sedamnaestog stoljeća primijetio: "Zakon je javna savjest."
Koja savjest?
[KRAJ]