Ovo je aspekt parekonska teorija gdje se razilazim za 180 stupnjeva. Ne mogu dokučiti zašto, pa čak ni kako, rad umjetnika (u to ću područje uključiti "komentatore" i društvene kritičare, samo da budem siguran da sam i ja uvučen u to) treba smatrati istim kao industrijski radnici i pripadnici drugih profesija.
(Zapravo sam započeo ovaj post kao komentar na nedavni post Michaela Alberta, na Parecon i čl, ali je narastao predugačak pa sam pomislio da bi možda trebao biti zaseban post kako ne bi ugušio druge.)
Koja je glavna razlika? Zapravo ih je mnogo, ali za sada ću se usredotočiti na dvije. Prvenstveno, mislim da će u dobrom društvu kreativni rad umjetnika (i sličnih) biti univerzalno cijenjen kao vrlina sam po sebi, a čin kreativnosti smatrat će se suštinski vrijednim za pojedinca i društvo. Svi imaju koristi od biće kreativnosti, kao i iz kolektivne kreativnosti da se cijene i dijele deseci milijuna umjesto tisuća umjetničkih radova.
Isto se ne može reći za većinu drugih vrsta rada. Ne mislim da (ili bismo trebali) poštovati većinu nekreativnih poslova na isti način na koji promatramo kreativne poslove. Ako vjerujemo da bi se svi trebali baviti kreativnim aktivnostima - ili bi ih barem trebalo poticati i dopustiti - zašto bismo onda neke za to nagrađivali, a druge ne? Profesionalni umjetnici neće morati odvojiti vrijeme tijekom svog slobodnog vremena kako bi vježbali svoje kreativne instinkte. Ali svi ostali će morati? To mi ne zvuči ni približno pošteno.
Rekao bih isto za druge profesije koje su među amaterima svrstane u kategoriju "hobija" — ali iskreno, većina poslova, s dobrim razlogom, ne pronalazi ljude koji vape da sudjeluju u svom slobodnom vremenu. Atletika je drugo polje za koje vjerujem da se to jednako dobro odnosi.
Pa zašto bi neki ljudi trebali postati profesionalni umjetnici samo zato što društvo cijeni njihov rad, a drugi bi bili potisnuti u hobiste amatere? Zapravo, ono o čemu govorimo je neki način procjene vrijednosti umjetničkog djela za društvo, tako da ljudi čiji rad čini dionicu budu nagrađeni — svi jednako i značajno — za svoj trud, dok oni koji ne čine dionicu nisu uopće plaćeni i klasificirani su kao amateri ili hobisti ili što već.
Stoga Amy slika 20 sati tjedno, iz ljubavi prema poslu. Kao i Sandra. Recimo da postoji sustav ocjenjivanja na ljestvici od 1 do 100 za umjetnike koji žele biti "profesionalni" u našem parecon društvu — što znači da ne moraju raditi na pokretnoj traci danju i koristiti svoje "slobodno vrijeme" za umjetničke bavljenje — i ocjena od 30 ili više znači da netko mora biti plaćen kao umjetnik (ovo je sve proizvoljno — mislim u smislu ocjene odobravanja).
Amy ima ocjenu 30, a Sandra ocjenu 29. Sandra sada mora raditi 25 ili 30 ili koliko god sati tjedno zahtijeva tipičan industrijski posao, a dodatnih 20 sati tjedno provodi slikajući. Ali Amy za to vrijeme radi složeni posao usmjeren na umjetnost, a zatim samo slika kad god joj se prohtije izvan posla, a za to vrijeme sada ima dodatnih 20 sati za čitanje knjiga, šetnje itd.
Je li ovo nekako pošteno? Mislim da ne! Kažem da privlačimo te "posebno talentirane" umjetnike (što je prije svega lažna klasifikacija) u mainstream proizvodne industrije - one u kojima nitko ne bi odlučio sudjelovati kao hobi! — i kolektivno poštedite nas ostale netalentirane hakere toliko više vremena da se bavimo umjetničkim aktivnostima tijekom slobodnog vremena.
Tada svatko u društvu dobiva osnovne materijale i mogućnosti za stvaranje umjetničkih djela — od kojih će neka biti naširoko cijenjena zbog svoje posebne, individualne ljepote ili doprinosa, i svi od kojih će se cijeniti zbog onoga što sudjelovanje u kreativnim nastojanjima dodaje društvu u cjelini, čak i ako je proizvod ružno sranje.
Dakle, postoji ideja za profesionalac umjetnicima (i profesionalnim sportašima) današnjice doista prijeti!
Evo o čemu se radi — za razliku od određenih područja, poput znanosti ili inženjerstva, gdje je barem zamislivo da ljudi ne bi htjeli raditi bez plaće, ali u kojima talent i vještina čine veliku razliku… — s umjetnošću, ako ne plaćaju ljudima da budu umjetnici, ali mi im omogućujemo i potičemo ih da budu umjetnici, 99% njih će to svejedno učiniti, i svejedno će stvoriti prekrasna djela. Isto za sportaše. A ako dokaže da će, s obzirom na resurse i poticaj, znanstvenici slijediti otkrića, a inženjeri tražiti inovacije bez potrebe da budu izravno plaćeni za to - onda bi i njih trebalo prebaciti u ovu kategoriju "neplaćenih" poslova.
Ključ je prebacivanje fokusa na koji je cijenjen, umjesto čiji proizvoda je cijenjen. Cijenimo li elitnu manjinu, nadajući se da ćemo dobiti ono što nam je potrebno kao društvo od male skupine koju možemo priuštiti da platimo za njihove napore u određenom području? Ili se fokusiramo na pružanje resursa i objekata i obuku svako, kao ulaganje u ukupni doprinos ljudi u raznim područjima? Svakako ćemo izgubiti ako cijenimo Amyin doprinos, ali ne i Sandrin, pa zašto ih ne cijeniti sve?
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije