Iz pera pisca, pesnika i izvođača Džordža Capaccio je ovdje dirljiv Prvi kamen:
Da sam ja u Palestini
i našao sam te na nosilima
u bolnici šokiranoj granatiranjem,
Kleknuo bih pored tebe
i uzmi svoju ruku u moju,
obriši krv sa lica
i moli se Bogu da zaustavi krvarenje
čak i kad se požuri još ranjenika.
Držao bih te u naručju
i reći ti da ćemo se jednog dana vratiti
do našeg rodnog mesta na severu
i kucu koja jos stoji,
kuća od kamenja i provjerenih priča
dajući našim životima njihovu prepoznatljivu milost.
Jednog dana ta kuća će biti naša, obećavam,
kao što je bio i moj otac i njegov otac.
seti se mora, ya habibti,
i kako se širio pred nama
kao ogromno plavo obećanje mira,
i te čvrste stare masline
naši roditelji negovali
za njihov nepopustljiv otpor
do najhladnijih zima
i brutalne grupe doseljenika.
Dok te držim bliže
i osjeti kako ti disanje blijedi,
Setiću se bašte
toliko si voljela,
onu koju su tvoji roditelji njegovali
sa ljubavlju i strpljenjem
tokom mnogo mukotrpnih godina.
Vodu ćemo crpiti iz bunara,
najslađa najhladnija voda
iz bunara koji su kopali naši preci.
Tamo je, čeka da se vratimo
do stabala badema u cvatu,
i grmlje jasmina
čije cveće, rekao si,
nosio miris raja.
U večernjim satima, povjetarac s mora
nosiće priče iz daleka.
Okupljat ćemo se na otvorenom sa svojom porodicom
popiti zašećereni čaj uz svjetlost svijeća
sa listovima mente iz bašte,
i poslužimo se zrelim smokvama
i kriške pomorandže sa stabla pomorandže
dok čekamo da moj otac, hadži Salim, počne.
Nakon što se duvan potapša
i ugalj je počeo da sija
staviće ruku na srce,
mesto gde se čuvaju njegove priče,
i oslobodi ih kao vatrene mušice
u mirisnom vazduhu mesečine obasjane noći,
dok crta po njegovoj vodovodnoj cijevi
i izdišući oblake mirisne pare.
On će nam pričati o prošlim vremenima
kada niko nije došao da uzme našu zemlju
ili okovati ljepotu naših života
u lisicama i lancima okupacije.
U previranju i užasu hitne pomoći,
Pritisnuću tvoju ruku na srce
i oseti zvonce svog pulsa
zvoni tiho, sve tiše,
onda suviše slabo da bi se čulo.
Neću znati šta da radim
kad te pogledam, ljubavi moja,
bliže meni od sopstvenih očiju.
Neću znati šta da radim
ali vapi za pomoć kao što drugi plaču
za najmilije ubijene izraelskim oružjem
ili izvučeni iz olupine dignutih u vazduh skloništa.
Neko će sigurno doći,
i zatvoriće ti oči
nežnim zamahom njihove ruke,
i to će biti urađeno.
neutešno ću plakati
i izgovaraj Božje ime do mog daha
je izgoreo
i ja ću otići
iz ovog života u drugi
gde ću otvoriti bolničku kapiju.
Snajperisti me mogu zaključati na nišanima,
ali ja ću stajati na svome.
Ako treba dati izjavu,
Uspeću onda
sa prvim kamenom koji mi pristaje u ruku
kao drevna duša moje rodne zemlje.
George Capaccio je pisac, pjesnik i izvođač koji sada živi u Durhamu u Sjevernoj Karolini otkako se doselio iz područja Bostona. Počevši od 90-ih, njegova zabrinutost za narod Iraka pod sankcijama koje su nametnule SAD dovela ga je do brojnih putovanja u Irak kao svjedoka o efektima ovih sankcija. Kod kuće se zalagao za njihovo podizanje putem pisanja i javnih govora dok je prikupljao sredstva za porodice u Bagdadu koje je poznavao i sa kojima nastavlja da ostane u kontaktu.
Ako želite komentirati bilo koji sadržaj na Z ili se uključiti u diskusiju s drugim Z čitateljima, zašto se ne pridružite Z Mrežna nesloga zajednice server?