Ako su SAD obavezne da oslobode potlačene silom, sigurno nema razloga da prestanu s Irakom. Pod pretpostavkom da su potlačeni narodi jednaki ma gdje bili, onda bismo svakako trebali nastojati da svrgnemo vlade Saudijske Arabije (čiji je status ljudskih prava jednako loš kao Sadamov), Turske (čiji je tretman Kurda bio znatno gori od Sadamovog ), Kolumbija (čija taktika spaljene zemlje i eskadroni smrti su možda trenutno bez premca nigdje na Zemlji) i Izrael, čiji tretman Palestinaca i dalje predstavlja oblik ne tako suptilnog etničkog čišćenja.
Ali, naravno, nećemo upasti ni na jedno od tih mjesta da oslobodimo osobe koje su potlačene od strane odgovarajućih vlada, a razlog je očigledan: zato što smo u savezu sa tim nacijama i upleteni u ugnjetavanje pomenutih naroda. Mogu da muče, zatvaraju, siluju, odrubljuju glavu u javnosti, lome tenkovima, i inače pokolju koliko god žele i ništa im se neće dogoditi. Jer mi se ne bavimo oslobođenjem. To je jednostavno izgovor koji koristimo da nam pomogne da bolje spavamo noću, i zato što mislimo da su ljudi u svijetu toliko glupi da zapravo vjeruju u to...
I ne zaboravimo da su, čak i uz podršku iračkog naroda, akcije SAD-a posadile sjeme daljnjeg terorizma, jer milioni širom Bliskog istoka traže osvetu za ono što vide kao američku granicu moći i antiarapske, antimuslimanske krstaški rat.
Na kraju krajeva, i mi smo mislili da je sve dobro nakon našeg oslobođenja Kuvajta 1991. godine. Kuvajćani su svakako bili sretni, pretpostavljam. Ali određeni saudijski državljanin nije bio. On je stacioniranje američkih trupa u svojoj naciji vidio kao uvredu za njegovu religiju; nesveti upad na muslimansku zemlju. On je također vidio ljudske troškove rata koji je oslobodio Kuvajt kao neprihvatljiv masakr, a sankcije koje su uslijedile nakon njega kao de facto genocid. I najmanje devetnaest drugih se složilo s njim.
Takva je inercija koju stvara ova vrsta oslobođenja.
Lijepo spavaj.