Boeing i Berlinski zid Union
Dvije politike su se konstantno isticale kao najvažnije u predviđanju gdje će se otvarati radna mjesta i rasti prihodi. Prvo, države bez poreza na dohodak općenito nadmašuju države s visokim porezom na dohodak. Drugo, države koje imaju zakone o pravu na rad rastu brže od država s prisilnim sindikalizmom.
Do danas postoje 22 države s pravom na rad i 28 država sindikata. Tokom protekle decenije (2000–09.) države koje imaju pravo na rad rasle su brže u skoro svakom pogledu od svojih sindikalnih kolega: 54.6% naspram 41.1% u bruto državnom proizvodu, 53.3% naspram 40.6% u ličnom dohotku, 11.9% naspram 6.1% stanovništva i 4.1% naspram -0.6% na platnim spiskovima.
Incident s Boeingom jasno daje do znanja da države koje imaju pravo na rad imaju konkurentsku prednost u odnosu na države sa prisilnim sindikatima. Stoga se postavlja pitanje: Zašto svaka država ne usvoji zakone o pravu na rad?
— Arthur B. Laffer i Stephen Moore, Wall Street Journal op-ed, 13. maja 2011.
Šta dobijete kada pomešate a Wall Street Journal pisac uredništva sa ekonomistom na strani ponude?
Tako je: više istog.
Ovaj put, međutim, zakoni o pravu na rad, a ne porezi, dolaze u obzir za potpuni Laffer tretman (iako bez ilustracije na poleđini koktel salvete).
U maju ove godine, Nacionalni odbor za radne odnose (NLRB) izdao je zabranu da spriječi odbrambenog giganta Boeinga da premjesti liniju za proizvodnju mlaznih aviona iz svojih sindikalnih fabrika u državi Washington u Južnu Karolinu s pravom na rad. Sindikat Međunarodnog udruženja mašinista i vazduhoplovnih radnika podneo je pritužbu da je planirani potez odmazda na štrajkove koje je sindikat vodio u poslednjoj deceniji, a samim tim i nezakonit.
Odluka NLRB-a predstavlja „regulatorni zid sa jednom izričitom svrhom: da spreči direktnu konkurenciju država koje imaju pravo na rad sa državama koje se bave sindikalnim radnjama“, insistiraju Arthur Laffer, ekonomista na strani ponude i Stephen Moore, bivši šef ekstremno desni ekonomski trust mozgova Klub za rast i sada na Wall Street Journalurednički odbor. Zakoni o pravu na rad koji se primjenjuju u 22 države, uglavnom u južnim i zapadnim Sjedinjenim Državama, zabranjuju preduzećima i sindikatima da pristanu na ugovore koji predviđaju da će poslodavac zaposliti samo radnike koji se pridruže sindikatu ili plaćaju sindikalne članarine. U državama s pravom na rad, sindikati se suočavaju s problemom slobodnjaka: moraju organizirati radnike koji mogu imati koristi od kolektivnog pregovaranja bez pridruživanja (ili ostanka) u sindikatu ili plaćanja članarina.
Nedostaci koje države s pravom na rad nameću sindikatima daju tim državama konkurentsku prednost koja će ih obogatiti, smatraju Laffer i Moore. A njihov izvještaj, “Bogate države, siromašne države” ima brojke koje to dokazuju, ili barem oni tvrde. Države koje imaju pravo na rad rastu brže, dodaju više prihoda, otvaraju više radnih mjesta i privlače više ljudi od država koje su sputane prosindikalnim zakonima o radu.
Ali ispostavilo se da tvrdnja da zakoni o pravu na rad dovode države do prosperiteta nije ništa vjerodostojnija od Lafferove ranije tvrdnje da bi smanjenje poreza na dohodak potaknulo takvu eksploziju ekonomskog rasta da bi državni prihodi zapravo porasli uprkos nižim porezima stope. Slično onome što je Laffer imao da kaže o smanjenju poreza i ekonomskom rastu, Laffer i Moore argumentiraju zakone o pravu na rad kao ključ ekonomskog prosperiteta kroz lukavstvo i poluistine.
Hajde da pogledamo gde tačno njihova priča ide po zlu.
Nešto u rukavu
Za početak, Lafferov i Mooreov izvještaj treba pažljivo pročitati. Njihova tvrdnja je da ekonomije država sa zakonima o pravu na rad rastu brže, a ne da su njihovi građani bolje.
A nisu. Na primjer, iako je istina da su i proizvodnja i prihod rasli brže u državama s pravom na rad nego u drugim državama tokom posljednje decenije, rast je sa mnogo niže početne tačke. U stvari, proizvodnja i prihod u tim državama i dalje dosta zaostaju za nivoima u državama bez prava na rad. Lični prihod po glavi stanovnika u prosjeku je iznosio 37,134 dolara (2010.), a realni BDP po glavi stanovnika u prosjeku 39,365 dolara (2009.) u državama s pravom na rad, ali 41,312 i 42,513 dolara u ostalih 28 država.
Pozitivne brojke o otvaranju radnih mjesta koje Laffer i Moore izvještavaju za države s pravom na rad u protekloj deceniji nisu rezultirale boljim izgledima za zaposlenje za one bez posla. Sa svojim bržim rastom stanovništva, države koje imaju pravo na rad imale su stopu nezaposlenosti u prosjeku od 8.0% u aprilu ove godine, nešto ispod prosjeka od 8.2% u državama bez prava na rad.
A u praksi, zakoni o pravu na rad su u velikoj mjeri zakoni o pravu na rad za manje, kako ih nazivaju sindikalni kritičari. U nedavnom brifing dokumentu Instituta za ekonomsku politiku, ekonomistice Elise Gould i Heidi Shierholz pomno su razmotrile razlike u naknadama između država koje imaju pravo na rad i države bez prava na rad. Kontrolirajući demografske i radne karakteristike radnika, kao i ekonomske uslove na državnom nivou i razlike u troškovima života među državama, otkrili su da su 2009. godine:
· Plate su bile 3.2% niže u državama koje imaju pravo na rad u odnosu na države bez prava na rad – oko 1,500 dolara manje godišnje za radnika s punim radnim vremenom i tokom cijele godine.
· Stopa zdravstvenog osiguranja koju sponzorira poslodavac bila je 2.6 procentnih poena niža u državama koje imaju pravo na rad u poređenju sa državama bez prava na rad.
· Stopa penzija koje sponzoriše poslodavac bila je 4.8 procentnih poena niža u državama sa pravom na rad. Povrh toga, 2008. godine stopa smrtnosti na radnom mjestu bila je 57% viša u državama s pravom na rad nego u državama bez prava na rad, dok je stopa siromaštva u državama s pravom na rad u 2009. godini iznosila u prosjeku 15.0%. znatno iznad prosjeka od 12.8% za države koje nemaju pravo na rad.
Ali evo pravog šoka: kada se njihov efekat izoluje od efekata drugih faktora, čini se da zakoni o pravu na rad imaju mali ili nikakav uticaj čak i na sam ekonomski rast. Na primjer, studija iz 2009. koju je proveo ekonomista Lonnie Stevans zaključuje da:
Dok… države koje imaju pravo na rad vjerovatno će imati više samozapošljavanja i manje bankrota u prosjeku u odnosu na države bez prava na rad, sigurno nema više poslovnog kapitala. …Štaviše, sa ekonomske tačke gledišta države, pravo na rad donosi mali ili nikakav dobitak u zapošljavanju i stvarnom ekonomskom rastu. Plate i lični prihodi su niži u državama s pravom na rad, ali su prihodi vlasnika veći. Te niže plate i niži lični prihodi posebno su štetni u današnjem krhkom ekonomskom oporavku, koji još uvijek muči nedostatak potrošačke potrošnje.
Loš potez
Gore navedeni dokazi protive se shvaćanju da su zakoni o pravu na rad ključ ekonomskog prosperiteta za državne ekonomije i u prilog shvaćanju da su antisindikalni zakoni, slično kao deregulacija i smanjenje poreza usmjereni na bogate, još jedan mehanizam za obezbeđivanje sve više i više za dobrostojeće na račun većine svih ostalih.
To je posebno jasno kada je riječ o planiranom Boeingovom prelasku iz države Washington u Južnu Karolinu. Ironično, Vašington koji je prepun sindikata vodi Južnu Karolinu koja ima pravo na posao u Lafferovoj i Mooreovoj rang-listi ekonomskih izgleda za 2010. i na njihovoj rang listi ekonomskog učinka za 1998–2008. Lični prihod, proizvodnja i zaposlenost su rasli znatno brže u državi Washington nego u Južnoj Karolini od 1998. do 2008. A lični dohodak po glavi stanovnika i BDP po glavi stanovnika u državi Washington (43,564 dolara i 45,881 dolara respektivno) daleko premašuju nivoe u Južnoj Karolini (33,163 dolara i 30,845 dolara).
Osim toga, stope nezaposlenosti i siromaštva u državi Washington su znatno ispod onih u Južnoj Karolini. Po svim tim mjerama, ekonomija Washingtona je daleko živahnija od ove dvije.
Uslovi rada su mnogo bolji iu državi Washington, nešto što Boeing nije izgubio. Najamni radnici u državi Washington u prosjeku zarađuju 11,020 dolara godišnje više od svojih kolega u Južnoj Karolini. Radnici u proizvodnji u državi Washington zarađuju 5,560 dolara godišnje više. Radnici u Južnoj Karolini imaju 69% veću vjerovatnoću da će umrijeti na poslu nego radnici u Washingtonu. I nije iznenađujuće da je samo 6.2% radnika koji imaju pravo na rad u Južnoj Karolini bili članovi sindikata 2010. godine, naspram više od 20% u Washingtonu.
Pa zašto onda Boeing želi napustiti Evergreen State u državu Palmetto? Da biste imali koristi od živahnije ekonomije? Ili da iskoriste radnike čiju sposobnost da se organizuju ometaju zakoni o pravu na rad, čiju pregovaračku moć narušila visoka nezaposlenost i siromaštvo, koji imaju malo alternativa nego da izdrže rad u daleko opasnijim uslovima dok primaju manje od radnici u Washingtonu? Brojke govore same za sebe.
Nije ni čudo što je NLRB podnio zabranu protiv planiranog poteza Boeinga. Članovi laburističkog odbora su to vidjeli onakvim kakvim jeste: ne pukim preseljenjem, već upotrebom sirove moći koja je imala za cilj razbiti sindikat.
JOHN MILLER, član Dolari i osjećaj kolektiv, profesor je ekonomije na Wheaton koledžu.
IZVORI: Arthur B. Laffer i Stephen Moore, “Bogate države, siromašne države: Indeks ekonomske konkurentnosti države ALEC-Laffer, 3. izdanje,” Wall Street Journal, 7. april 2010.; Lonnie K. Stevans, “Učinak endogenih zakona o pravu na rad na poslovne i ekonomske uslove u Sjedinjenim Državama: multivarijantni pristup,” Review of Law & Economics, Vol. 5, broj 1, 2009; Elise Gould i Heidi Shierholz, “Kazna kompenzacije prema zakonima o 'pravu na rad',” Informativni dokument Instituta za ekonomsku politiku #299, 17. februar 2011. (epi.org); Gordon Lafar, “'Pravo na rad': Pogrešno u New Hampshireu,” Izveštaj o ekonomskoj politici br. 302, 5. april 2011. (epi.org); Carl Horowitz, „NLRB tuži Boeing; Seeks End to Commercial Jet Production in South Carolina,” National Legal and Policy Center, 4. maj 2011. (nlpc.org).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati