“Nije istina da je život jedna prokleta stvar za drugom – to je jedna prokleta stvar iznova i iznova.” -Edna St. Vincent Millay
Dakle, možda ipak nema oružja za masovno uništenje… zašto se neko čudi? Kad god je SAD trebao izgovor za vojnu intervenciju, izmislio je ili isprovocirao. Ekskurzije Zacharyja Taylora na meksičkoj teritoriji, potonuće rijeke Maine, porozna 38. paralela, sigurnost studenata medicine u Grenadi, ugravirani poziv Ejpril Glaspi Sadamu Huseinu, Noreigin dilovanje droge i glad u Somaliji… da spomenemo samo neke.
Kao što je George W. Bush izjavio 17. marta 2003. godine, u noći kada je Sadamu Huseinu dao konačni ultimatum, “Sjedinjene Države i druge nacije nisu učinile ništa da zasluže ili pozovu ovu prijetnju, ali ćemo učiniti sve da je porazimo.”
To je izgovor koji svi naučimo u djetinjstvu: „On je započeo“ ili „Ona me je prva udarila“. Iz ovog rudimentarnog alibija izrasta mit o usnulom divu. Predstavljanjem sebe kao mete ničim izazvanog ili nadolazećeg prikrivenog napada, sve baze su pokrivene. Ne samo da tvrdite da ste nevini i da ste u ulozi žrtve, možda ćete čak biti i opravdani što ljutito odgovarate... možda čak i sa malo previše sile.
Ako ćemo vjerovati našim istorijskim knjigama i novinskim naslovima, gotovo sigurno bismo došli do ovog zaključka: Sjedinjene Države dobronamjerno gledaju svoja posla, ali ih neprestano bude iznenađujući događaji i ničim izazvani incidenti koji testiraju njihovo slavno strpljenje... incidenti poput prethodno navedenih potonuće Mejna ili japanski napad na Pearl Harbor - nakon čega je admiral Isoroku Jamamoto, komandant japanske flote, navodno rekao: "Bojim se da smo probudili usnulog diva." Zanimljivo je da je Yamamotov citat još jedan primjer spina. Ne postoji zvaničan zapis o tome da je japanski komandant izgovorio te riječi…osim dugometražnog filma iz 1970. „Tora! Tora! Tora!” Hvala ti, Hollywood. Možda je zapravo Napoleon Bonaparte taj koji zaslužuje zasluge za ovaj mandat. Legenda kaže da je pokazao na Kinu na karti svijeta i zarežao: „Tamo je usnuli div. Pusti ga da spava! Ako se probudi, potresaće svijet.”
Bez obzira na to ko je to prvi rekao, kao i kod svih mitova, „SAD kao uspavani div” fasada se brzo ruši pod lupom. Evo dva primjera.
DAN INFAMIJE
Japansko bombardovanje Pearl Harbora 7. decembra 1941. je majka svih usnulih džinovskih okreta. Dan nakon napada, Franklin Delano Roosevelt se obratio Kongresu. SAD su bile "u miru" s Japanom, naveo je, ali su ipak "iznenada i namjerno napadnute". Ipak, kao što je istoričar Thomas A. Bailey napisao: “Franklin Roosevelt je više puta obmanjivao američki narod tokom perioda prije Pearl Harbora... Bio je poput liječnika koji pacijentu mora reći laži za dobrobit samog pacijenta.” Diplomatski zapis otkriva nešto od onoga što je dr. Roosevelt zanemario da kaže svojim pacijentima koji se lako zavaravaju u tom sada već mitskom govoru o „Datumu sramote“:
*dec. 14. 1940: Joseph Grew, američki ambasador u Japanu, šalje pismo FDR-u u kojem najavljuje: „Čini mi se sve jasnijim da ćemo jednog dana imati obračun [sa Japanom]“.
*dec. 30. 1940.: Pearl Harbor se smatra toliko vjerovatnom metom japanskog napada da je kontraadmiral Claude C. Bloch, komandant četrnaeste pomorske oblasti, napisao memorandum pod naslovom „Situacija u pogledu sigurnosti flote i sadašnje sposobnosti lokalnog stanovništva Odbrambene snage u susret iznenadnim napadima.”
*Jan. 27, 1941: Grew (u Tokiju) šalje depešu State Departmentu: „Moj peruanski kolega rekao je jednom članu mog osoblja da japanske vojne snage planiraju, u slučaju problema sa Sjedinjenim Državama, pokušati iznenadni masovni napad na Pearl Harboru koristeći sve svoje vojne objekte.”
*feb. 5, 1941: Blochov memorandum od 30. decembra 1940. dovodi do mnogo diskusija i na kraju pisma kontraadmirala Richmonda Kelly Turnera ministru rata Henryju Stimsonu u kojem Turner upozorava: „Sigurnost američke Pacifičke flote dok je u Pearl Harboru, i sama Pomorska baza Pearl Harbor je pod obnovljenom studijom od strane Ministarstva mornarice i snage su na površini posljednjih nekoliko sedmica... Ako dođe do rata s Japanom, lako je moguće da bi neprijateljstva bila pokrenuta iznenadnim napadom na flotu ili Pomorska baza u Pearl Harboru... Po mom mišljenju, inherentne mogućnosti velike katastrofe za flotu ili pomorsku bazu zahtijevaju preduzimanje svakog koraka, što je brže moguće, koji će povećati zajedničku spremnost vojske i mornarice da izdrže napad gore pomenutog lika.”
*feb. 18, 1941: Vrhovni komandant, Admiral Muž E. Kimmel kaže: „Osjećam da je iznenadni napad na Pearl Harbor moguć.“
*sept. 11, 1941: Kimmel kaže: "Jaka pacifička flota je nesumnjivo odvraćanje Japana - slabija može biti poziv."
*Nov. 25. 1941.: Vojni sekretar Henry L. Stimson piše u svom dnevniku: „Predsjednik je... u potpunosti iznio odnose sa Japancima. Spomenuo je događaj da ćemo vjerovatno biti napadnuti [čim] sljedećeg ponedjeljka jer su Japanci ozloglašeni po tome što su izvršili napad bez upozorenja.”
*Nov. 27, 1941: Načelnik generalštaba američke vojske George C. Marshall izdaje memorandum u kojem upozorava da je „japanska buduća akcija nepredvidiva, ali neprijateljska akcija moguća u svakom trenutku. Ako se neprijateljstva ne mogu izbjeći, Sjedinjene Države žele da Japan izvrši prvu otvorenu akciju.”
*29. novembar 1941: Državni sekretar Cordell Hull, odgovarajući na govor japanskog generala Hidekija Tojoa nedelju dana pre napada, telefonira FDR-u u Warm Springs, Džordžija da upozori na "neposrednu opasnost od japanskog napada" i podstakne ga da se vrati u Washington prije nego što je planirano.
U svjetlu ovog rekorda, zašto su Amerikanci uhvaćeni sa spuštenim pantalonama 7. decembra? Nikada nemojte podcijeniti kolektivnu moć arogancije i rasizma. “Mnogi Amerikanci, uključujući Ruzvelta, odbacili su Japance kao borbene pilote jer se pretpostavljalo da su svi 'kratkovidi'”, piše Kenneth C. Davis. “Takođe je postojao osjećaj da će svaki napad na Pearl Harbor biti lako odbijen.” (Nije teško zamisliti do sličnog obavještajnog zaključka do kojeg je došlo prije 9. septembra.) Kada stvari nisu ispale kako je zamišljeno i američka mornarica je bila devastirana u Pearl Harboru, uspavani džinovski spin je to ispravio.
PUCANJE NA KITOVE
“Kroz tamu, sa zapada i juga, uljezi su hrabro jurili. Bilo ih je najmanje šest, topovnjača Swatow ruskog dizajna naoružanih topovima kalibra 37 mm i 28 mm i P-4. U 9.52 otvorili su vatru na razarače iz automatskog oružja, i ovoga puta sa udaljenosti od 2,000 metara. Noć je sablasno sijala košmarnim odsjajem raketa i reflektora čamca. Dva neprijateljska čamca su se potopila.” Ne, ovo nije Tom Clancy; to je Time Magazine u avgustu 1964. "Dok je u rutinskoj patroli u međunarodnim vodama, američki razarač Maddox pretrpio je ničim izazvan napad", izjavio je ministar odbrane Robert McNamara.
Naslov Washington Posta od 5. avgusta 1964. glasio je: AMERIČKI AVIONI UDARILI SJEVERNI VIJETNAM NAKON DRUGOG NAPADA NA NAŠE RAZARAČE; PREUZET POTEZ DA SE ZAUSTAVI NOVA AGRESIJA. “Zvanična priča je bila da su sjevernovijetnamski torpedni čamci pokrenuli 'ničim izazvan napad' na američki razarač u 'rutinskoj patroli' u zaljevu Tonkin 2. avgusta - i da su sjevernovijetnamski PT čamci slijedili 'namjerni napad' na par američkih brodova dva dana kasnije”, pišu Jeff Cohen i Norman Solomon. Predsjednik Lyndon Johnson, govoreći na nacionalnoj televiziji uveče 4. avgusta 1964. godine, najavio je zračne napade na Sjeverni Vijetnam. Kao odgovor, Los Angeles Times je pozvao čitatelje da se “suoče s činjenicom da su komunisti, svojim napadom na američka plovila u međunarodnim vodama, sami eskalirali neprijateljstva”.
“Ubrzo nakon događaja u Tonkinškom zaljevu, Lyndon Johnson se sastao s kongresnim liderima i lobirao od njih da mu daju široka ovlaštenja da odgovori na navodnu provokaciju”, kaže istoričar Donald R. Shaffer. “Vođe Predstavničkog doma i Senata brzo su prihvatili njegov zahtjev.”
Gotovo jednoglasno je Kongres usvojio Rezoluciju o Tonkinskom zaljevu 7. augusta 1964., čime je ovlastio Johnsona “da preduzme sve potrebne mjere da odbije svaki oružani napad na snage Sjedinjenih Država i spriječi dalju agresiju”. U naredne dvije godine, 400,000 američkih vojnika otpremljeno je u Južni Vijetnam.
Propagandni obrasci često graniče sa predvidljivošću. Poput U.S.S. Mejn, Maddox nije bio na krstarenju. “U.S. brodovi su podržavali napade južnovijetnamskih komandosa u Sjeverni Vijetnam”, kaže Shaffer. Posada Maddoxa je prikupljala obavještajne podatke da podrži te napade. Uprkos agresivnoj prirodi njegove misije, još uvijek nema razloga vjerovati da je na Maddoxa pucano. Prema Cohenu i Solomonu, „Kabeli komandanta američke operativne jedinice u Tonkinskom zaljevu, kapetana Johna J. Herricka, upućuju na 'neverovatne vremenske efekte', 'skoro potpuni mrak' i 'preteranog sonarmana' koji je 'čuo vlastite otkucaj propelera.'” Komandant eskadrile Džejms Stokdejl, koji će kasnije služiti kao potpredsjednik Rossa Perota 1992. godine, bio je pilot mornarice koji je te noći letio iznad Tonkinskog zaljeva. „Imao sam najbolje mjesto u kući da gledam taj događaj“, prisjeća se Stockdale, „a naši su razarači samo gađali fantomske mete – tamo nije bilo PT čamaca…. Tamo nije bilo ničega osim crne vode i američke vatrene moći.”
“Nije bilo bitke. Nije bilo ni jednog uljeza, a kamoli njih šest,” otvoreno kaže Ben Bradlee iz Washington Posta. „Bez obzira na topovnjače ruskog dizajna Swatow naoružane topovima od 37 mm i 28 mm. Nikada nisu otvorili vatru. Nikada nisu potonuli. Nikada nisu ispalili torpeda. Nikada nisu bili.” Godinu dana nakon sumnjivog incidenta, Lyndon Johnson je priznao: „Koliko znam, naša mornarica je tamo pucala na kitove.”
Ili je to možda bio Sadam?
Mickey Z. je autor knjige The Murdering of My Years: Artists and Activists Making Ends Meet (www.murderingofmyyears.com ) i urednik u Wide Angle (www.wideangleny.com ). Može se dobiti na: [email zaštićen] .
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati