Događaj koji je dobio premalo pažnje u Sjedinjenim Državama bio je izbor novog premijera u Japanu. Prošlog mjeseca, narod Japana je velikom većinom glasao za izbacivanje vladajuće stranke i za povratak liberalnih demokrata na čelu sa Shinzom Abeom.
Biranje liberalnih demokrata nije novost u Japanu; oni su držali vlast veći dio perioda od Drugog svjetskog rata. Čak ni postavljanje Abea za premijera nije novost. Ranije je bio kratak boravak na ovoj poziciji od 2006. do 2007. godine. Abe je dobro povezan stranački šef koji se probio do vrha stranke na isti način kao i drugi partijski lideri.
Ono što je novo je Abeov navedeni dnevni red. Abe želi da skine Japan sa svog dvodecenijskog puta skoro stagnacije, obećavajući politiku snažnog podsticaja. Postoje dva glavna dijela ove politike. Prvo, obećava da će krenuti u još jednu rundu trošenja infrastrukture, s ciljem direktnog otvaranja desetina hiljada radnih mjesta.
Možda još važnije, on želi da japanska centralna banka eksplicitno cilja višu stopu inflacije. Ako budu slijedili Abeov recept, centralna banka će se obavezati da će podići stopu inflacije na 2.0 posto, kupujući onoliko japanskih državnih obveznica ili druge imovine koliko je potrebno za postizanje ovog rezultata. Cilj je smanjiti realnu kamatnu stopu: razliku između nominalne kamatne stope koju ljudi stvarno plaćaju na pozajmljeni novac i stope inflacije.
S obzirom na slabost japanske ekonomije, bilo bi poželjno imati negativnu realnu kamatnu stopu; međutim, nominalne kamatne stope nikada neće pasti ispod nule. Ljudi neće plaćati bankama da drže njihov novac. Budući da je Japan zapravo imao skromne stope deflacije, to je značilo da je realna kamatna stopa i dalje ostala znatno viša nego što bi se željelo.
Međutim, ako ljudi zaista počnu očekivati inflaciju od 2.0 posto koju cilja centralna banka, to će značiti da će stvarna kamata postati negativna. Firme koje su u mogućnosti da se zadužuju po skoro nultim kamatama imat će više poticaja za ulaganje kada očekuju da će artikli koje proizvode prodati za 6 posto više novca za tri godine ili 10 posto više novca za pet godina.
Ideju o namjernom ciljanju veće stope inflacije prvi je iznio Paul Krugman u poznatom radu iz 1998. godine. Dok su mnogi istaknuti ekonomisti, uključujući predsjednika Uprave Federalnih rezervi Bena Bernankea, podržali Krugmanov stav, nijedna centralna banka nije imala hrabrosti da zaista testira teoriju tako što će je učiniti eksplicitnom politikom. Centralne banke koje su fobične inflacije smatrale su nemogućim da prihvate ideju da a viši stopa inflacije bi zapravo mogla biti poželjan politički cilj.
Zbog toga je Abeov plan tako impresivan. Iako Japan ima nezavisnu centralnu banku, Abe je jasno stavio do znanja da će iskoristiti svoju kontrolu nad parlamentom da oduzme ovu nezavisnost ako centralna banka ne pristane da sprovede njegovu agendu za promovisanje inflacije. Osim ako se ne izvuče iz kolosijeka u ovom nastojanju, moći ćemo vidjeti jasan test ovog recepta.
Također je vrijedno napomenuti još jedan način na koji je Japan već model. Jastrebovi o deficitu koji dominiraju političkim debatama u Washingtonu upozoravaju nas da će finansijska tržišta uspaničiti ako uskoro ne stavimo svoj dug pod kontrolu, s investitorima koji bježe od dolara, a kamatne stope rastu. Japanski omjer duga i BDP-a od 240 posto je više nego dvostruko veći od američkog, ali kamatna stopa na dugoročne državne obveznice se kreće blizu 1.0 posto i glavna zabrinutost vlade je da je jen precijenjen.
Ako se Abeu dozvoli da provede svoju politiku i ona se pokaže uspješnom, to će biti odličan primjer za Sjedinjene Države, Evropu i druge regije koje još uvijek trpe posljedice ekonomskog kolapsa 2008. Naravno, ove zemlje nisu uvijek bile u stanju ili voljni naučiti lekcije iz drugih eksperimenata.
Zemlje evrozone dokazale su da smanjenje deficita usred krize vodi ka recesiji i većoj nezaposlenosti, baš kao što je predviđao kejnzijanizam iz udžbenika. Velika Britanija je pružila još bolji dokaz kejnzijanskog modela jer je to učinila sama sebi u kontekstu zemlje sa svojom ekonomijom koja nije patila od krize povjerenja.
Uprkos ogromnim dokazima da ovi primjeri pružaju glupost smanjenja deficita usred krize, štednja je i dalje u modi u elitnim krugovima Washingtona. Ako naši lideri ne mogu učiti iz neuspjeha drugih zemalja, još uvijek postoji nada da će moći učiti iz uspjeha.
Ako Abe provede svoju kejnzijansku agendu i uspije vratiti Japan na zdrav put rasta, možda će to staviti tačku na ekonomiju štednje u Sjedinjenim Državama. Kao što je predsednik Buš uvek govorio: „Da li naši lideri uče?“
Dean Baker je američki makroekonomista i suosnivač Centra za ekonomska i politička istraživanja.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati