[1. dio]
AMY GOODMAN: Obamina administracija brani rekord američke vojske u ratu u Iraku nakon što je naišla na svjetsku osudu nakon objavljivanja procurjelih tajnih dokumenata koji daju grafičku sliku američke okupacije. Grupa uzbunjivača WikiLeaks je tokom vikenda objavila blizu 400,000 povjerljivih američkih ratnih dnevnika, što predstavlja najveće curenje obavještajnih podataka u istoriji SAD-a. Otkrivanje pruža mnoštvo novih dokaza o nasilju, mučenju i patnji koje su zadesile Irak od američke invazije 2003. godine. Uprkos tvrdnjama SAD-a o suprotnom, ratni dnevnici pokazuju da je Pentagon vodio evidenciju smrtnih slučajeva civila u Iraku.
Dokumenti također pokazuju da su SAD nametnule formalnu politiku ignorisanja kršenja ljudskih prava koje je počinila iračka vojska prema naredbi poznatoj kao Frago 242 izdanoj u junu 2004. godine, koalicionim trupama je zabranjeno da istražuju bilo kakvo kršenje koje su iračke trupe počinile protiv drugih Iračana. Na stotine slučajeva ubistava, mučenja i silovanja od strane iračkih trupa ignorisano je. Glasnogovornik State Departmenta Philip Crowley odbacio je optužbe, rekavši da su Sjedinjene Države obučavale iračke snage sigurnosti o ljudskim pravima. Crowley je rekao, citiraj, "Naše trupe su bile obavezne prijaviti zloupotrebe odgovarajućim vlastima i pratiti ih, i to su učinili u Iraku. Ako je potrebno računovodstvo, prije svega mora postojati računovodstvo od strane same iračke vlade ." U međuvremenu, general George Casey, koji je bio na čelu američkih snaga u Iraku od 2004. do 2007. godine, također je negirao da su Sjedinjene Države zatvorile oči na zlostavljanje zatvorenika.
Ali ratni dnevnici izazvali su zabrinutost i osudu širom svijeta. U Britaniji, zamjenik premijera Nick Clegg rekao je da su optužbe, citat, "izuzetno ozbiljne" i da ih treba "na odgovarajući način ispitati". Vijeće za saradnju u Zaljevu, koje se sastoji od šest arapskih zemalja saveznica SAD-a, pozvalo je Washington da otvori ozbiljnu i transparentnu istragu o mogućim zločinima protiv čovječnosti. U međuvremenu, glavni istražitelj Ujedinjenih naroda za mučenje, Manfred Nowak, pozvao je Obaminu administraciju da naredi potpunu istragu uloge američkih snaga u kršenju ljudskih prava u Iraku. Human Rights Watch je rekao da su SAD možda prekršile međunarodno pravo ako su svjesno prebacivale zatvorenike na potencijalna mjesta zlostavljanja.
Skoro 400,000 dokumenata dostavljeno je unaprijed New York Times, The Guardian novine u Londonu, francuske novine Le Monde, Al Jazeera, njemački magazin der Spiegel, pod embargom. Sada su dostupni na mreži na adresi wikileaks.org.
Sada idemo u London, gdje nam se pridružuje osnivač i glavni urednik WikiLeaksa, Julian Assange.
Julian, dobrodošao Democracy Now! Razgovarajte o značaju ovih dokumenata, kako ste ih dobili i zašto ste odlučili da ih objavite.
JULIAN ASSANGE: Zdravo, Amy.
Pa, ovi dokumenti pokrivaju periode od 2004. do početka 2010. To je najtačniji opis rata koji je ikada objavljen. Unutar njih možemo vidjeti 285,000 žrtava. To se zbraja, izvještaj po izvještaj. To je svaka žrtva, gdje se to dogodilo, kada se dogodilo i ko je bio umiješan, prema internim američkim vojnim izvještajima.
Sada, gledajući određene grupe žrtava, možemo vidjeti, na primjer, preko 600 civila ubijenih u ubistvima na kontrolnim punktovima, uključujući tridesetoro djece, ranije—uglavnom ranije neprijavljenih, da je tri četvrtine onih ubijenih na kontrolnim punktovima, prema Sjedinjenim Državama sama vojska, bili su civili, a samo jedna četvrtina, prema internim izvještajima američke vojske, bili su pobunjenici.
Vidimo 284 izvještaja koji pokrivaju torturu ili druge oblike zlostavljanja zatvorenika od strane koalicionih snaga, pokrivajući 300 različitih ljudi. Vidimo preko hiljadu izvještaja o mučenju i drugom zlostavljanju zatvorenika od strane same iračke države, od kojih mnogi ili većina njih nisu podvrgnuti značajnijoj istrazi. Čuo sam u vašem uvodu da Pentagon tvrdi da je iračka vlada odgovorna za ovo, ali u međunarodnom pravu je odgovorna osoba ili vlada ili organizacija koja ima efektivnu kontrolu. I svakako, prije tehničke pravne primopredaje od Privremene koalicije iračkoj vladi, jasno je da su Sjedinjene Države i druge koalicione snage bile djelotvorna, pravno odgovorna grupa za njih. Vidimo u Ujedinjenom Kraljevstvu Phila Shinera i njegovu grupu Public Interest Lawyers, Amnesty International, au New Yorku, Human Rights Watch, koji pozivaju na istragu i, u nekim slučajevima, tužbe protiv koalicionih snaga zbog nezakonite smrti.
Ima i drugih aspekata. Možemo vidjeti umiješanost Irana u Irak uz različite oblike podrške šiitskim grupama. Možemo vidjeti korupciju prisutnu u vladi Malikija, uključujući ono što se čini kao specijalne snage – iračke specijalne snage – odred koji je lično odgovoran Malikiju, a nema zadatak od same iračke vojske koja obilazi i snažno naoružava i eventualno ubija protivnike .
AMY GOODMAN: A kako ste došli do tih dokumenata i ko ih je napisao?
JULIAN ASSANGE: Dokumenti su ono što se u vojnoj terminologiji naziva "izvještaji o značajnim akcijama", dakle to su izvještaji sa terena od strane američke vojske koji se šalju radio-vezom nazad u bazu o svemu što su vojnici i komandanti smatrali značajnim. Dakle, to je pokretanje operacije; bacanje bombe; hapšenje ili pritvaranje osoba, kojih ima oko 174,000 slučajeva dokumentovanih u ovom materijalu; značajni ključni angažmani rukovodstva, pa tako i sastanci sa nekim ključnim liderima i američkom vojskom. To je, ako želite, ono što američka vojska i Pentagon koriste kao sirovine da osmisle politiku i razumiju kako je rat napredovao.
Jasno je da je ovaj materijal morao doći od nekoga ili nekih osoba unutar Pentagona ili unutar vojske Sjedinjenih Država. I vrijedno je istaći da u Pentagonu očigledno ima dobrih ljudi koji nisu bili zadovoljni napretkom rata u Iraku. I ti ljudi su odlučili da nam dostave ovaj materijal i, verovatno, odlučili su da nam dostave drugi materijal koji smo objavili tokom godina.
AMY GOODMAN: Idemo na pauzu i vratiti se Džulijanu Asanžu. On nam se pridružuje iz Londona, zapravo preko rijeke Temze iz MI5 i MI6, odakle smo prije nekoliko sedmica emitovali, britanske ekvivalente FBI-a i CIA-e. Ovo je Democracy Now!, democracynow.org, Izvještaj o ratu i miru. Vraćamo se za minut.
[pauza]
AMY GOODMAN: Naš gost je Julian Assange. On nam se pridružuje iz Londona, gdje je u subotu održao konferenciju za novinare sa svojom organizacijom WikiLeaks, web-stranicom za uzbunjivanje koja je objavila blizu 400,000 vojnih dokumenata, što je najveće curenje informacija o ratu u Iraku u američkoj istoriji.
Sada, Juliane, htio sam da ti pustim neke od komentara koji dolaze iz vojske, WikiLeaks je kritikovan zbog objavljivanja ovih dokumenata. To je ono što je, eto, osramoćeni general Stanley McChrystal, bivši komandant američkih i NATO snaga u Afganistanu, koji je također vodio snage za specijalne operacije tokom napada na Irak, rekao o iračkim ratnim dnevnikima uoči njihovog oslobađanja.
GEN. STANLEY McCHRYSTAL: Mislim da je, prvo, odluka bilo koga da oda poverljive informacije nešto što – ne samo da je nezakonito, već je i nešto što ta osoba donosi sudove o vrednosti tih informacija i pretnji drugovima koju skoro niko nije kvalifikovan da donese tu presudu. Dakle, ako neko procuri informaciju koja mene ili nekog od mojih vojnika dovodi u opasnost, mislim da je to nivo neodgovornosti koji je veoma uznemirujući. Onda je tu odluka da ih se naširoko pusti. Ni meni to nije ugodno. Mislim da nivo odgovornosti prema našim ljudima treba da bude balansiran sa svakim argumentom za potrebu ili pravo da se zna. Ne mogu suditi o svakoj pojedinoj informaciji – ne bih pokušavao – ali rekao bih da mora postojati ta ravnoteža i mora postojati taj nivo zrelosti, jer je vjerovatno da će curenje nekih od tih informacija može uzrokovati smrt našeg naroda ili nekih od naših saveznika.
AMY GOODMAN: To je bio general Stanley McChrystal, bivši komandant američkih i NATO snaga u Afganistanu. Njegovo gledište ponovili su i drugi vojnici dalje u lancu komandovanja. Ovo je privatni David Service prve klase koji je stacioniran u sjevernom Iraku.
PFC DAVID SERVIS: Mislim da niko ko je uspeo da pristupi poverljivim informacijama ne bi trebalo da govori, što se tiče bezbednosti vojnika ili ljudi koji bi mogli da utiču. Ali kada uđete u – Iračani su bili – znate, to je nasilna kultura. Dali smo sve od sebe da im pomognemo u problemima koje imaju.
AMY GOODMAN: A u Washingtonu, glasnogovornik Pentagona Geoff Morrell također se obrušio na WikiLeaks zbog objavljivanja ratnih dnevnika.
GEOFF MORRELL: Suština je da su naše snage ovdje još uvijek u velikoj opasnosti kao rezultat ovog razotkrivanja, s obzirom na činjenicu da su naše taktike, tehnike i procedure razotkrivene u ovim dokumentima, a naši neprijatelji će ih nesumnjivo pokušati upotrijebiti protiv nas , i čineći njihov posao još težim i opasnijim.
AMY GOODMAN: To je glasnogovornik Pentagona Geoff Morrell. Julian Assange, vaš odgovor?
JULIAN ASSANGE: Pa, ovo je isti stari argument koji Pentagon izbacuje svaki put kada se medijski razotkrije njihove zloupotrebe u posljednjih pedeset godina. Pokušali su to sa avganistanskim ratnim dnevnikima. Prošle sedmice, NATO je za CNN iz Kabula rekao da ne postoji nijedan slučaj Afganistana kojeg bi mogli pronaći kome je potrebno kretanje ili zaštita. Pentagon—sekretar odbrane Gejts je 16. avgusta privatno pisao Komitetu za oružane snage američkog Senata rekavši da ovaj materijal nije otkrio nikakve obaveštajne izvore, osetljive obaveštajne izvore ili metode, dok je javno rekao nešto sasvim drugo. Slično tome, Pentagon je prošle sedmice izjavio da nije mogao pronaći nikakve incidente s Afganistancem koji je bio štetno pogođen ovim oslobađanjem ili ranjavanjem američkih vojnika. Realnost je da je jedina stvar koja je ovdje ugrožena reputacija i poslovi onih pojedinaca koji su doveli vojnike u opasnost u Iraku i koji su iračke građane stavili usred građanskog rata.
Znate, krajem prošle sedmice, Pentagon je govorio—gurajući poruku da su u ovom materijalu pronašli 300 imena ljudi kojima je potrebna zaštita. Ali to je, u stvari, obmanjujuća retorika. Ono što su pronašli je 300 imena u svom internom materijalu, za koje kažu da je potrebno zaštititi. Ali Ministarstvo odbrane je jučer izdalo—priznalo da zapravo nijedno od tih 300 imena nije bilo prisutno u našem materijalu.
Dakle, s jedne strane, ne vidimo vjerodostojne dokaze da je počinjena šteta. Također vidimo kako Pentagon iznosi stav da više nije stvarno uključen u Irak. Pa, svi znamo da u Iraku trenutno ima 50,000 američkih snaga i stotine—preko 100,000 američkih vojnih izvođača. Dakle, taj argument ne može da stoji na oba računa. Ali kada pogledamo šta se dogodilo sa afganistanskim iskustvom, ne vidimo da je to nikome oštećeno, osim reputacije nasilne organizacije, koja nije kredibilna, koja se uvijek iznova pokazuje, ne samo našim radom, već od strane drugih, da daju izjave koje jednostavno nisu vjerodostojne. I tako, to je nedostatak štete.
Pa onda gledamo drugu stranu jednačine. Koja je moguća korist? Može li ovaj materijal spasiti živote? Može li poboljšati kvalitet života u Iraku? Može li on imati tendenciju da oblikuje naše percepcije o tome kako rat treba, a kako ne treba voditi? Može li to oblikovati naše percepcije o tome ko treba da vodi rat i na koji način? A odgovor na to je jasan da. Vidimo ozbiljno razmatranje i pozive na istragu od strane najviših nivoa vlade Ujedinjenog Kraljevstva. To je ispravan odgovor na otkrivanje ove vrste materijala.
Znate, mora da je uznemirujuće za Iračane da vide ovakvu vrstu otkrića, koja otkriva 15,000 civilnih žrtava koje nikada ranije nisu prijavljene, ukupno 66,000 interno proglašenih, ali 15,000 koje nije prisutno ni u jednom medijskom izvještaju od 2003., da čuje kako Pentagon uzima takav kavalirski stav prema otkriću, javnom otkriću, šest 9. septembra, što je ekvivalentno broju smrtnih slučajeva od šest 11. septembra. I, znate, zaista, ako se Pentagon želi smatrati vjerodostojnom institucijom – svakoj zemlji treba vojska da je brani, ali ako se želi smatrati kredibilnom u toj ulozi, ona također mora biti odgovorna institucija.
AMY GOODMAN: Znaš, ti—
JULIAN ASSANGE: Svi ovi izvještaji su bili tajni u vrijeme kada su napisani. Bez sumnje, oni—skoro svi sada ne bi trebali biti tajni. Njihovo vrijeme je isteklo. Nisu od taktičkog značaja. Pa ipak, oni su i dalje skriveni. Dakle, koja je svrha njihovog prikrivanja?
AMY GOODMAN: Koji su dokumenti o kojima govorite, još uvijek skriveni?
JULIAN ASSANGE: Pa, u suštini, sav ovaj materijal, svih ovih 400,000 izvještaja čuva Pentagon. Jedini razlog zašto ih javnost sada vidi je taj što su neki hrabri vojnici ili vojnici istupili da nam daju ovaj materijal i iznesu ga u javno vlasništvo, gdje može oblikovati javnu politiku i učiniti nešto dobro.
AMY GOODMAN: Ne samo da je Britanija odgovorila rekavši da pozivaju na istragu, već i najnovije vijesti iz – vjerujem iz Danske – da vidimo mogu li ih pronaći ovdje. Danski premijer Lars Rasmussen obećao je da se svi navodi prema kojima su danski vojnici svjesno predali zatočenike u Iraku na zlostavljanje od strane lokalnih vlasti smatraju veoma ozbiljnim. Ali premijer je takođe odbacio pozive opozicije da se osnuje nezavisna komisija koja bi istražila te tvrdnje. Jeste li vi, Julian Assange, redigovali bilo koji od ovih blizu 400,000 dokumenata? A kako ste prethodno komunicirali sa Pentagonom?
JULIAN ASSANGE: Da, dakle, gledamo tvrdnje Pentagona prošle sedmice, da su vidjeli 300 imena u ovom materijalu. To je bio njihov materijal. I oni su početkom ove sedmice priznali da u onome što smo objavili nema nijednog od tih 300 imena. Ništa. Dakle, prošli smo kroz proces minimiziranja štete, kao što radimo sa svakim izdanjem našeg materijala. I mi smo tražili, nazad za—pozadinu kada smo se bavili—u to vrijeme, u suočavanju s Afganistanom i poslije, za pomoć Pentagona i ISAF-a u tome. Pentagon nam je vrlo jasno rekao, uključujući i pismo svog—od glavnog advokata Ministarstva odbrane, da nisu zainteresovani za minimiziranje štete. Oni nisu bili organizacija koja je bila zainteresovana za minimiziranje štete i ne bi nam pomagali. A njih je zanimalo samo da, u stvari, traže, pod prijetnjom prisile, da sve to vratimo i uništimo.
AMY GOODMAN: Možete li objasniti Frago 242, the—i 039, i kako bi američko vodstvo moglo biti upleteno u mučenje?
JULIAN ASSANGE: Pa, Frago 242 je povjerljiva narudžba koju smo uspjeli otkriti nakon pregleda ovog materijala. To nije bilo uključeno u sam materijal, ali uspjeli smo ga istražiti i dobiti od nekih naših izvora, što to pokazuje—naredba da američka vojska ne intervenira u ovim slučajevima torture iračke policije i iračkih zvaničnika. Takođe možemo vidjeti slučajeve u kojima su ljudi namjerno predati nekim od najnasilnijih grupa, najzlostavljačnijih policijskih grupa, u Iraku, u nečemu što izgleda kao namjerna vrsta pranja torture, neka vrsta unutrašnjeg mučenja u Iraku.
E sad, postoji izvanredan snimak, koji smo uključili u dokumentarni film Kanala 4 koji je juče objavljen na ovu temu, šefa kabineta, na konferenciji za novinare sa Donaldom Ramsfeldom, odgovarajući na pitanje novinara u vezi sa ovim koju akciju američke snage moraju preduzeti ako vide mučenje ili druge oblike zlostavljanja. A šef osoblja je rekao: "Pa, oni moraju intervenisati gde mogu", a Donald Ramsfeld ga je ispravio rekavši: "Ne, ne, ne moraju. Ne moraju da intervenišu." I zapravo, ispada da je Ramsfeld bio u pravu, a pretpostavlja se da je Ramsfeld znao za postojanje ovog naređenja 242 mnogo bolje od načelnika štaba, jer je on učestvovao u izradi tog naređenja.
AMY GOODMAN: Pusti me da igram tu interakciju. Igrali smo je juče. Ali vrlo je zanimljivo. General Peter Pace, a za njim Donald Ramsfeld. Ovo je iz novembra 2005.
GEN. PETER PACE: Apsolutno je odgovornost svakog pripadnika američke službe, ako vidi da se sprovodi nehumano postupanje, da interveniše da to zaustavi.
SEKRETAR ODBRANE DONALD RUMSFELD: Mislim da ne mislite da imaju obavezu da to fizički zaustave. To je da prijavim.
AMY GOODMAN: Julian Assange?
JULIAN ASSANGE: Da, i videćete, u dužoj verziji tog klipa, Pejs kaže: "Ne, ne, ne, da imaju obavezu da fizički intervenišu." Nije istina. I nije naknadno ispravljen od strane Ramsfelda. Ali Ramsfeld je bio u pravu. Frago 242 izričito kaže da se to ne smije dogoditi, da nema fizičke intervencije. I vjerovatno, SAD su u tom periodu bile kontrolni organ u situaciji. Imao je efektivnu kontrolu na terenu, tako da je, prema međunarodnom pravu, odgovorna strana koja ima efektivnu kontrolu.
AMY GOODMAN: Julian Assange, želim da čitam za vas iz Washington post Editorial u današnjem listu. Oni pišu, citiraju: "U Afganistanu, Wikileaks je izgleda doveo živote hrabrih Afganistanaca u opasnost, identifikujući ih kao američke izvore. U Iraku je barem privremeno zakomplikovao pregovore za formiranje nove vlade.
"Svi smo za otkrivanje važnih vladinih informacija; ali nepromišljen i politički motivisan pristup gospodina Assangea, iako je nanio opipljivu štetu, bacio je relativno malo svjetla."
To nije opšti govor u Sjedinjenim Državama; to je ono Washington post. Želio sam da mi odgovorite na to, ali i, zanimljivo, Elen Nikmajer, bivša Washington post Bagdadski poglavica tokom većeg dijela rata, piše u Daily Beast, "Zahvaljujući WikiLeaksu, međutim, sada znam u kojoj mjeri su najviši američki lideri svjesno lagali američku javnost, američke trupe i svijet, dok je misija u Iraku eksplodirala." Julian?
JULIAN ASSANGE: Da, pa, te izjave u Washington post "opipljive štete" jednostavno su lažne. I to ne iznosim ja. Naši ljudi ne iznose tu tvrdnju. Samo treba da pogledamo kakve su bile izjave Ministarstva odbrane prošle i ove sedmice, da nema avganistanskog civila ili bilo koga drugog za koga bi mogli da utvrde ko je oštećen puštanjem avganistanskog materijala; izjava NATO-a u Kabulu prošle sedmice, da čak nije bilo ikoga za koga bi mogli vidjeti da mu je potrebna zaštita ili premještanje kao rezultat puštanja tog materijala. Australska vlada je upravo završila reviziju, australsko Ministarstvo odbrane je završilo pregled tog materijala, afganistanskog saopštenja, i jutros je objavilo saopštenje za javnost u kojem se kaže da ne mogu pronaći nikakvu štetu pojedincima kao rezultat tog materijala. Dakle, Washington post uvodnik je jednostavno neistinit. Dakle, postavlja se pitanje zašto takve novine smatraju da treba da daju neistinite izjave. Za šta služe?
AMY GOODMAN: Pa, to Washington post Urednik također zauzima drugačiji stav o izvještajima o smrti civila u Iraku. Citira se: "Izvještaj potvrđuje da su veliku većinu smrtnih slučajeva iračkih civila izazvali drugi Iračani, a ne koalicione snage; tvrdnje poput onih koje je objavio britanski časopis The Lancet da su američke snage pobile stotine hiljada su pravi 'napad na istinu'." Julian Assange?
JULIAN ASSANGE: Pa, mislim, pravi napad na istinu je tabloidno novinarstvo u Sjedinjenim Državama. I moram reći da je situacija gora u tabloidnom novinarstvu – pohlepno ponašanje brojnih mejnstrim medijskih organizacija. Dakle, hajde da analiziramo tu izjavu. The lanceta studija zapravo nije rekla ko je izazvao ove viške smrti. To je bila epidemiološka studija, gdje su smrti mogle biti uzrokovane raznim vrstama nasilja, bolesti i tako dalje. To su, ako želite, nestali ljudi u iračkom stanovništvu.
Slično tome, naš materijal, koji je ispričan iz perspektive SAD-a, vjerovatno pokriva samo oko 50 posto američke vojske – vojnih operacija. Ne uključuje britanske operacije, ne uključuje CIA-u, ne uključuje specijalne snage, ne uključuje strogo povjerljive operacije. Ali bez obzira na to, ponekad se dotiče i onih, kada postoji kombinovana operacija. U njemu se navodi interno prijavljenih 66,000 civilnih žrtava između 2004. i kraja 2009. godine, uz dva nedostajuća mjeseca.
I da, većina njih je navedena kao oni koji su ubijeni sektaškim nasiljem, ali je rat u Iraku i loše upravljanje iračkim ratom ono što je izazvalo to sektaško nasilje. Dakle, znate, organizacije kao što je Iraq Body Count, koja ima neku vrstu najdetaljnijeg i najrigoroznijeg brojanja pojedinaca, za razliku od statističkih istraživanja smrti, pojedinačnih slučajeva koji se evidentiraju, takođe ima većinu prouzročenih smrtnih slučajeva—prouzrokovanih smrtnih slučajeva civila civilnim nasiljem. Ali one se i dalje računaju kao civili ubijeni nasiljem kao rezultat rata, i to ispravno.
AMY GOODMAN: Julian Assange, napravićemo pauzu i onda se vratiti. Razgovaramo sa Džulijanom Asanžom. On je glavni urednik WikiLeaksa, koji je upravo objavio najveće izdanje vojnih dokumenata u istoriji. Ovo je Democracy Now!, democracynow.org. Nakon što razgovaramo s njim, razgovaraćemo o izbijanju kolere na Haitiju.
[pauza]
AMY GOODMAN: Naš gost je Julian Assange. On je glavni urednik i osnivač WikiLeaksa, koji je objavio—pa, objavljeno na wikileaks.org blizu 400,000 ratnih dnevnika u Iraku – vojnih dokumenata koje su tokom godina pisali vojnici, vojni zvaničnici – koje su tačno godine? 2004. tačno do 2010. Juliane?
JULIAN ASSANGE: To je tačno, izuzimajući dva mjeseca u 2004. koji nedostaju iz razloga koje mi ne znamo.
AMY GOODMAN: Juliane, vidio si ove hiljade i hiljade dokumenata. Šta vas je najviše iznenadilo? Postoji li priča ili priče, kategorija koja vas je najviše uznemirila?
JULIAN ASSANGE: Pa, to je velika slika rata, da su skoro svi smrtni slučajevi u slučajevima koji ubiju samo jednu ili dvije osobe. Djevojčica na ulici, koja bi—u žutoj haljini, koja bi često odlazila da skuplja slatkiše i tako dalje od američkih trupa, jednog dana tenk prođe pored, a iz neobjašnjivog razloga, pucač izlazi iz američkog tenka i oduva je. Ima samo toliko ovih incidenata.
Znate, ranije sam govorio o ubistvima na kontrolnim punktovima. U jednom incidentu, nakon što je auto pucano i pregledano, prema ovim internim američkim vojnim izvještajima, ubijeni muškarac je bio doktor koji je isporučio trudnu ženu u bolnicu.
Vidimo vrlo interesantan primjer grada od 40,000 stanovnika na granici sa Sirijom, čija je populacija porasla sa 40,000 na 2,000 za godinu dana. A taj grad i ta okolnost nisu izvještavani ni u jednom – uopće nisu izvještavani, koje bismo mogli naći u mejnstrim medijima ili, zapravo, u alternativnim medijima. Tamo jednostavno nije bilo novinara jer se taj grad srušio i ljudi su pobjegli u Siriju.
Tamo—znate, ja volim da opisujem veliku ratnu tragediju, ubistva na svakom—na skoro svakom uglu ulice u Bagdadu, jer—to su ratne saobraćajne nesreće, a ne ratne nesreće autobusa, koje zapravo—
AMY GOODMAN: Izgleda da smo upravo izgubili Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa. Satelit je upravo prekinut do Britanije. Vidjet ćemo hoćemo li ga moći vratiti, ali idemo na naš sljedeći segment. Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, glavni urednik. Također ćemo dostaviti transkript cijelog ovog razgovora online na democracynow.org. Biće u video i audio podcastu, a možete ga povezati. I, naravno, povezaćemo se sa dokumentima.
[2. dio]
AMY GOODMAN: Sada ćemo se vratiti u London, jer smo se upravo ponovo povezali sa Julian Assangeom, glavnim urednikom, osnivačem WikiLeaksa.
Juliane, imamo samo još nekoliko minuta, i htio sam da te pitam o ciljanju na tebe. Rekli ste da je kompanija odgovorna za prikupljanje donacija WikiLeaksa ugasila svoj račun nakon što su SAD i Australija stavili grupu na crne liste, kompaniju pod nazivom Moneybookers. Koje dokaze imate o tome? Takođe, odbijen vam je švedski boravak. Zvučiš kao da si u bijegu, da se osjećaš pod opsadom.
JULIAN ASSANGE: [nečujno] pod opsadom i da moramo proći kroz neke vanredne sigurnosne procedure u ovom trenutku i na obalu –
AMY GOODMAN: Julian, možeš li početi iznova? Upravo smo podigli tvoj zvuk. Julian, samo počni ponovo, jer smo upravo podigli tvoj zvuk.
JULIAN ASSANGE: Da.
AMY GOODMAN: Pitanje o tome da ste pod opsadom.
JULIAN ASSANGE: Da da. Oh, nema sumnje da je ova organizacija pod opsadom. Postojao je direktan zahtjev Pentagona da uništimo sve prethodne publikacije, sve nadolazeće publikacije – nevjerovatan zahtjev za prethodnom obuzdavanjem medijske organizacije od strane vojske – i da prestanemo imati posla sa američkim vojnim uzbunjivačima.
Moja molba za boravak u Švedskoj je odbijena iz razloga koji još uvijek ostaju tajni.
Sedmicu nakon objavljivanja avganistanskih ratnih dnevnika, naša kompanija za obradu kreditnih kartica za donacije Moneybookers, druga najveća na internetu nakon Paypala, ugasila je naše račune, a odjel sigurnosti nam je proslijedio e-mail s objašnjenjem situacije menadžeru računa, a to je da smo bili na listi za posmatranje SAD i crnoj listi australijske vlade i da vidimo trenutnu kontroverzu u vezi sa Avganistanom. Srećom, upravo smo sada uspjeli uspostaviti shemu za obradu kreditnih kartica baziranu na Islandu, tako da donatori mogu ponovo donirati tamo.
Australijski državni tužilac je izjavio da bi pomogao bilo kojoj zemlji bilo gdje u svijetu da nas procesuira zbog ovih otkrivanja i da je, kada je postavljeno pitanje, da li je pružio obavještajnu pomoć, nešto za što imamo dokaze, rekao: "Pa, da, mi pomoći zemljama s vremena na vrijeme, ali neću direktno komentirati to pitanje."
I znamo da je islandska vlada bila pod javnim pritiskom da ne bude sigurno utočište za naše izdavačke aktivnosti ili za mene lično.
Na švedsku vladu vršen je pritisak na nivou obavještajne agencije da njen organ SAPO. Kada sam 27. septembra napustio Švedsku, moj – na let za Berlin na SAS-u, jednoj od najuglednijih – ako ne i najuglednijih svjetskih aviokompanija – moj prtljag je nestao. To je bio—ja sam bio jedini slučaj u tom avionu. Bio je to direktan let sa šengenskom zonom u Evropi. I SAS—
AMY GOODMAN: Juliane, imamo samo pet sekundi.
JULIAN ASSANGE: Da.
AMY GOODMAN: Planirate li objaviti ostatak avganistanskih ratnih dokumenata?
JULIAN ASSANGE: Da, radimo na tome i nizu drugih—
AMY GOODMAN: Ostavićemo to tamo. Hvala vam puno.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati