Zamislite alternativni univerzum u kojem su dvije velike hladnoratovske supersile evoluirale u Sjedinjene Sovjetske Socijalističke Države. Povezani entitet, povezan možda novim kopnenim mostom u Beringovom moreuzu, kombinuje optimalne karakteristike kapitalizma i kolektivizma. Od Sibira do Sijuks Sitija, svi bismo živeli u jednoj divovskoj Švedskoj.
Zvuči ili kao paranoična noćna mora Johna Birchera ili kao ludi optimistični san socijaliste iz Vermonta Bernieja Sandersa.
Međutim, još 1960-ih i 1970-ih, ovo je bilo prilično konvencionalno gledište, barem među utjecajnim misliocima poput ekonomiste Johna Kennetha Galbraitha koji je predvidio da će se Sjedinjene Države i Sovjetski Savez u nekom trenutku u budućnosti konvergirati s tržištem ublaženim planiranjem. i planiranje osnaženo tržištem. Kao i mnoge akademske ideje, to se nije ostvarilo. Sjedinjene Države su skrenule u pravcu Reganomike. I Sovjetski Savez se na kraju raspao. Toliko o "teoriji konvergencije", koja je poput EST-a ili hladne fuzije išla putem većine ludih ideja.
Ili jeste? Pogledajte još jednom naš svijet u 2015. i recite mi da se nekako nismo probili kroz ogledalo u taj vrlo alternativni univerzum - sa zaokretom. Čini se da je planeta trenutno na ivici izrazito neharmonične konvergencije.
Zamislite šta se dešava u Rusiji, gde izabrani autokrata predsedava slobodnim tržištem koje oblikuje moćni državni aparat. Slično, kineski mešavina tržišnog lenjinizma nudi kombinaciju tanjira jedan iz kolone A i jedan iz kolone B. Obje zemlje su također pune kriminala, korupcije, rastuće nejednakosti i militarizma. Zamislite ih kao neŠveđane.
Ni takvi hibridi ne žive samo na istoku. Mađarska, članica Evropske unije i ključni postkomunistički pristaša liberalizma, kreće u potpuno drugom pravcu otkako je njena vladajuća stranka Fides preuzeo vlast 2010. Prošlog jula, njen premijer Viktor Orban, proglašen da više ne traži smjernice od Zapada. Kako bi preživio u sve konkurentnijoj globalnoj ekonomiji, Orban traži inspiraciju od raznih hibridnih sila, drugih ne-Šveđana naše planete: Turske, Singapura i Rusije i Kine. Naglašavajući renacionalizaciju bivše državne imovine i strožiju kontrolu stranih ulaganja, obećao je da će Mađarsku pretvoriti u “neliberalnu državu” koja dovodi u pitanje principe laissez-faire i koncentriše moć u lideru i njegovoj stranci.
Sjedinjene Države nisu baš imune na takve trendove. Država je i ovdje postala prilično neliberalna jer su njeni doseg i moć prošireni na upečatljive načine. Međutim, kako to biva, američki Gosplan, naš državni odbor za planiranje, ima drugačiji naziv: vojno-industrijski-domovinsko-sigurnosni kompleks. Washington predsjedava planetarnim sistemom nadzora na kojem bi mu zavidjeli komunistički aparatčici prošlog stoljeća, iako je nametnuo globalni ekonomski šablon drugim zemljama koji omogućava ogromnim korporativnim entitetima da maknu lokalnu konkurenciju. Ako je američka tradicija liberalizma i demokratije nekada bila vezana za „malog dečka“ – prava pojedinca, uspeh malog biznisa – Sjedinjene Države su postale velike na najgori mogući način.
Teoretičari konvergencije zamišljali su da će bolji aspekti kapitalizma i komunizma proizaći iz darvinističkog nadmetanja Hladnog rata i da će rezultat biti prilagodljiviji i humaniji hibrid. Bila je to tipična panglosovska greška. Umjesto najboljeg od svih mogućih svjetova, međunarodna zajednica se sada suočava sa nesvetim trojstvom autoritarne politike, glodarske ekonomije i nadzora Velikog brata. Iako možda svi jedemo od IKEA posuđa, slušamo Spotify i čitamo najnovije Djevojka sa tetovažom zmaja Dovraga, mi ne živimo u gigantskoj Švedskoj. Naš svijet se približava na daleko distopijski način. Nakon dvije uzastopne konzervativne vlade i uz sve veću potres krajnje desnice njegova antiimigrantska bubnja, čini se da čak i Švedska ide u istom turobnom smjeru.
Zaista, ako škiljite na historiju posljednjih 70 godina, mogli biste se uvjeriti da vjerujete da su teoretičari konvergencije ipak bili u pravu. Uz svo uzbuđenje koje je izazvao pad Berlinskog zida i promjene paradigme koje je on inspirirao, annus mirabilis 1989. možda nije bio kraj jednog sistema i pobeda drugog, već čudan prekid u mnogo dužoj evoluciji ova dva.
Šišmiši to rade, kitovi to rade
Šišmiši i kitovi ne izgledaju nimalo slično. Ali oboje rade u slično mračnim okruženjima. Slepi miševi love noću, dok kitovi plove po mraku okeana. Budući da se nijedna životinja ne može osloniti na vizualne tragove, razvile su sposobnost eholokacije, odnosno korištenja zvučnih valova kako bi se snašle. Ovo pametno strategija je primjer konvergentne evolucije: prilagođavanje različitih stvorenja sličnim uvjetima okoline.
Neki društveni naučnici u periodu Hladnog rata gledali su na komunizam i kapitalizam na isti način na koji evolucioni biolozi gledaju na šišmiša i kitova. Oba sistema, iako su strukturno različita, borila su se da se prilagode istim faktorima okoline. Snage modernosti — tehnološkog razvoja, rastuće birokratizacije — će, tada se vjerovalo, gurnuti oba sistema u istom evolucijskom smjeru. Da bi postigli optimalnije ekonomske rezultate, komunisti bi se sve više oslanjali na tržišne mehanizme, dok bi se kapitalisti okrenuli planiranju. Demokratija bi zauzela pozadinu birokratiji jer su tehnokrate bez posebne ideologije upravljale zemljama u oba bloka u tom sada udaljenom svijetu dvije supersile. Ono što bi se izgubilo učešćem, dobilo bi se, tvrdilo se, na efikasnosti. Rezultirajuće hibridne strukture, poput eholokacije, predstavljale bi najefikasniji način rada u izazovnom globalnom okruženju.
Teorija konvergencije službeno je debitirala 1961. s kratkim, ali utjecajnim člankom Jana Tinbergena. Komunizam i kapitalizam, tvrdio je holandski ekonomista, naučiće da prevaziđu unutrašnje probleme pozajmljujući jedni od drugih. Više kontakta između dva neprijatelja dovelo bi do dobrog kruga većeg dijeljenja i veće konvergencije. Dalje izlaganje došlo je s bestselerom Johna Kennetha Galbraitha iz 1967. Nova industrijska država. Odatle se koncept proširio izvan ekonomske struke i transatlantske alijanse. Čak je pronašao i pristaše, među kojima su nuklearni fizičar i disident Andrej Saharov u Sovjetskom Savezu.
Tokom 1970-ih, dolazak detanta između dvije supersile sugerirao je da su ovi teoretičari bili na tragu. Politika koja naglašava „koegzistenciju“, koju je usvojio svaki od prethodno neumoljivih neprijatelja i koju je omogućila naučna razmena i ugovori o kontroli naoružanja, činilo se da najavljuje sužavanje razlika. U Sjedinjenim Državama, čak su i republikanci poput Richarda Nixona počeli prihvaćati kontrole nadnica i cijena u nastojanju da ukroti tržište, dok je uspon kibernetike sugerirao da bi kompjuteri mogli prevazići tehničke poteškoće sa kojima su se socijalističke zemlje suočavale u stvaranju efikasnih planiranih ekonomija. U stvari, sa Projekt Cybersyn, pokušaj ranih 1970-ih da iskoristi moć poluvodiča za reguliranje ponude i potražnje, vlada čileanskog demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea planirala je uvesti upravo takvu tehnotopiju.
Naravno, Allende je pao u vojnom udaru koji je podržala SAD. Detant između dvije supersile propao je kasnih 1970-ih i, pod utjecajem Reaganizma, zvaničnici američke vlade počeli su razbijati državu blagostanja. U isto vrijeme, Sovjetski Savez, koji sada predvode ostarjeli birokratski lideri poput Leonida Brežnjeva, potonuo je u ekonomsku propast prije nego što je Mihail Gorbačov učinio posljednji očajnički, neuspjeli napor da očuva sistem kroz program reformi. Godine 1991. Sovjetski Savez je nestao i proglašena je pobjeda razularenog globalnog kapitalizma.
Nije iznenađujuće da je početkom 1990-ih nekoliko naučnika pisao epitafe za ono što je očigledno izgledalo kao konceptualni ćorsokak. Konvergencija je bila mrtva. Živio, pa šta?
Kratkotrajni kraj istorije
Čak i dok je teorija konvergencije nepristojno popuštala, politički teoretičar Francis Fukuyama ponovo je osmišljavao koncept. U ljeto 1989, svojim kontroverznim esejem “Kraj istorije” u kojem je proglasio vječni trijumf liberalne demokratije (i ekonomskog sistema koji je pratio nju), anticipirao je centralno pitanje epohe: šta će zamijeniti ideološku konfrontaciju Hladnog rata?
Nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida i izbijanja Baršunaste revolucije u Čehoslovačkoj, Fukuyama je tvrdio da komunizam više neće predstavljati alternativu liberalnoj demokratiji i da je Evropska unija, "univerzalna homogena država" njegovog filozofskog mentora, Alexandrea Kojève, bi na kraju bio pobjednik. Drugim riječima, krajnja tačka globalne političke i ekonomske evolucije ponovo je bila politička birokratija i ekonomska država blagostanja po uzoru na evropsku socijaldemokratiju. Za Fukujamu su listovi čaja bili jasni: konvergencija se vratila kao put budućnosti.
Ono što bi oduševilo arhitekte evropskih integracija – i poput Jana Tinbergena i Džona Keneta Galbrajta – bilo je, međutim, veliko razočarenje za Fukujamu, koji je već bio u preranom stanju žalosti za herojstvom koje su inspirisale epske konfrontacije. Ideološki sukob koji je dao oblik Hladnom ratu i značenje za sve one koji su se borili u njegovim političkim i vojnim okršajima, bojao se, biće ublažen i umanjen. Sve što bi tada moglo ostati bile bi ljubazne razmjene oko manjih nesuglasica u sali za sastanke u Briselu. Kraj istorije, zaista!
Ubrzo, Fukuyamina teza, koja je ovdje nakratko pozdravljena kao krajnja tačka svih spekulacija o našoj globalnoj sudbini, postala je vidljivo kratka kada su se druge moćne ideologije ponovo pojavile da dovedu u pitanje općenito liberalni demokratski etos Zapada. Postojali su, kao početak, žestoki sojevi etnonacionalizma koji su razdvojili Jugoslaviju i nastavili da bjesne širom bivšeg Sovjetskog Saveza. Slično, vjerski fundamentalizam, posebno islamski ekstremizam, doveo je u pitanje čvrstu moć, multikulturalni etos, čak i samo postojanje različitih sekularnih država širom Bliskog istoka i Afrike. I red komunističkih domina koji se ruši na istok zaustavio se u Mongoliji. Kina, Sjeverna Koreja, Laos i Vijetnam su barem nominalno zadržali svoje vladajuće ideologije i svoje jednostranačke strukture.
U isto vrijeme, Evropska unija se proširila, apsorbirajući cijelu istočnu i centralnu Evropu (osim nekoliko malih balkanskih država), uključujući i baltičke zemlje iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Konvergencija, u stilu Fukuyame, došla je u obliku pristupanja uslove za članstvo u EU, dugotrajan proces koji je preoblikovao političke, ekonomske i društvene strukture njegovih istočnih aspiranti. Rat u Jugoslaviji je na kraju završio, a Evropa je izgleda izbjegla mnogo dublji sukob civilizacija. Čak iu Bosni, pravoslavne, muslimanske i katoličke frakcije postigle su zlovolje modus operandi, iako je zemlja i dalje daleko od entiteta koji dobro funkcioniše.
Fukuyama je, zapravo, predložio varijantu teorije konvergencije - da će ona imati oblik apsorpcije. U ovoj nemilosrdnijoj priči o evoluciji, plavi kit preživljava kao najveći levijatan dubina, dok ogromni Megalodon nalik ajkuli nestaje. Sovjetski Savez je dao svoj pokušaj da se proletarijat svijeta ujedini i gurne kapitalizam u izumiranje. Nije uspjelo. Umjesto toga, pad Berlinskog zida i ponovno ujedinjenje Njemačke potvrdili su kapitalističke teoretičare. Kao i apsorpcija Istočne i Centralne Evrope u Evropsku uniju.
I još jednom, to je trebao biti kraj priče. EU bi bila razvodnjena verzija Švedske koju su prvobitni teoretičari konvergencije postavili - općenito mirna, skromno prosperitetna i prolazno demokratska. „Zajednički evropski dom“, koji Gorbačov pozvao na vrhuncu svog prestiža, mogao bi jednog dana čak uključiti Rusiju na istoku i transatlantskog partnera Ameriku na zapadu.
Danas, međutim, taj zajednički evropski dom jeste na ivici oduzimanja. Ne radi se samo o tome da Rusija ide u potpuno drugom smjeru ili da Sjedinjene Države uzmiču čak i od slabe skandinavske socijaldemokratije koju proglašava EU. Grčka razmišlja o onome što je nekada bila jeres, sopstveni Grexit ili izlazak iz evrozone. Još više zabrinjava, u samom srcu Evrope u Budimpešti, Viktor Orban okreće leđa Zapadu i okrenut istoku, dok anti-EU, antiimigrantske desničarske stranke stiču pristalice širom kontinenta. Nova osovina neliberalizma mogla bi jednog dana povezati Peking sa Moskvom, Mađarskom, a možda i šire, poput novog trans-sibirskog ekspresa. Ogromna evroazijska kopna, istorijski stožer geopolitike, tone u despotizam sa korporativnim licem i kozmetičkom demokratijom.
A Mađarska nije europska stranca, uprkos osudi koju EU osuđuje na Orbanove autoritarne tendencije. Ostali lideri u regionu, od konzervativaca Jaroslav Kaczynski u Poljskoj socijaldemokratu Robert Fico u Slovačkoj sa zavidnošću gledajte na Orbanov model i njegov politički uspjeh. Evroskepticizam se širi na zapad, sa krajnjom desnicom spreman da preuzme u Danskoj, Nacionalni front snimanje najviše mjesta na posljednjim evropskim parlamentarnim izborima u Francuskoj, a nedavno pobjednička Konzervativna stranka u Velikoj Britaniji planira da nastavi sa referendum o nastavku članstva u EU.
Drugim riječima, geopolitička igra Go je u toku. I baš kada ste pomislili da su se liberalni dijelovi uspješno proširili od Atlantika do zapadnog ruba Rusije – i pod bivšim ruskim liderom Borisom Jeljcinom, vjerovatno do samih obala Pacifika – antiliberali su napravili nekoliko ključnih poteza na marginama i odbor je počeo da se menja u njihovu korist. Ulazak Hrvatske u EU 2013. godine mogao je biti veliki znak za tu strukturu. Ekonomska kriza u Grčkoj, politička kriza u Velikoj Britaniji i liberalna kriza u Mađarskoj mogle bi se kombinirati kako bi razotkrile najatraktivniji scenario za ponovnu pojavu teorije konvergencije.
S obzirom da je EU potencijalno na izlasku, pripremite se za nešto znatno manje anodično.
Konvergencija u američkom stilu
Sjedinjene Države se ponose time što su izuzetak od pravila, otuda i beskrajno naglašavanje "izuzetnosti" od strane američkih političkih lidera svih boja. SAD ostaju jedina prava svetska supersila. Odbija da potpiše niz međunarodnih ugovora. Zadržava pravo da napadne druge zemlje, pa čak i ubije svoje građane ako je potrebno. Kako bi se takav jedinstveni entitet mogao približiti bilo čemu drugom?
Ovih dana obično samo ludi desnice zvuče kao staromodni teoretičari konvergencije. Oni su ti koji predsjednika Obamu nazivaju tajnim agentom evropskog socijalizma i vjeruju da će njegov plan zdravstvene zaštite zagaditi dragocjene tjelesne tekućine u zemlji, kao što Dr. StrangeloveGeneral Jack D. Ripper zabrinut je zbog fluorizacije. Unatoč kitnjastim fantazijama takvih figura, Sjedinjene Države očito su krenule u suprotnom smjeru. Današnje demokrate su znatno konzervativnije ekonomski od republikanaca iz 1970-ih, a republikanci su efektivno izbacili sve umjerenjake iz svojih redova u svom naletu udesno.
Umjesto približavanja skandinavskom socijalizmu, SAD se već neko vrijeme povijaju prema neliberalizmu. Tea Party oplakuje stanje "dadilje" i "kontrole oružja", ali propušta duboko zlokobne načine na koje su to stanje zarobile sile neliberalnosti. Sjedinjene Države su proširile svoj arhipelag zatvaranja, naš domaći gulag, toliko dramatično da smo više ljudi u zatvoru — ukupno i po procentu stanovništva — od bilo koje razvijene zemlje na Zemlji. Naš politički sistem je preuzeo a klub bogatih - naše nomenklatura — s korupcijom toliko ukorijenjenom da se niko ne usuđuje nazvati je tim imenom, a kritičari umjesto toga govore o „okretnim vratima“ i „potiskivanju birača“ i „utjecaju novca u politici“. Propadanje javne infrastrukture je, kao u Sovjetskom Savezu 1970-ih, pretvorilo zemlju u sramota pada mostova, eksplodirajućih gasovoda, pucanja cjevovoda, zaostalih željeznica, neosiguranih elektrana i potencijalnih ekoloških katastrofa.
Dodajte širenje vladinog nadzora i tajnosti, neodrživu vojnu potrošnju i a katastrofalno intervencionistički, vojna prva vanjska politika i Sjedinjene Države uvelike liče ili na stari Sovjetski Savez ili na današnju Rusiju. Ni jedno ni drugo nije laskavo poređenje. Amerika još nije pala u despotizam, tako da je konvergencija jedva potpuna. Ali možda je samo jedan desničarski populistički lider udaljen od tog najgoreg scenarija.
Gdje se završava istorija?
U dugoj historiji, razvoj nije jednosmjerna ulica koja vodi sav promet prema jednoj destinaciji. Nema sumnje da su Rimljani u prvom veku nove ere i Osmanlije u šesnaestom veku zamišljali da će njihova slavna budućnost biti puna uspešnih Cezara i sultana. Nisu očekivali nikakve velike skokove unazad, a još manje budući kolaps svakog od njihovih sistema. Zašto bi EU ili američki kolos bili izuzeti od zmijoličnih puteva istorije?
Pa ipak, Amerika se tješi da je ono što se dešava u Rusiji i Kini samo privremeni zaobilazni put. Fukuyama je možda bio preran u svojoj izjavi o kraju istorije iz 1989. godine, ali njegov istorijski determinizam ostaje duboko usađen u način na koji zapadne liberalne elite gledaju na svijet. Oni sjede i nestrpljivo čekaju da se zemlje „opamete“ i postanu „sličnije nama“. Oni arogantno očekuju da će se konvergencija putem apsorpcije nastaviti, ako ne sutra, onda na kraju.
Ali ako, u stvari, znakovi duž autoputa ne upućuju na istu destinaciju, onda bi možda trebali prestati gledati na satove da vidimo kada će Sjeverna Koreja konačno propasti, kada će Komunistička partija Kine eksplodirati i kada će putinizam stati. Ovo nisu evolucijske slijepe ulice koje čekaju još jedan politički meteor, poput onog iz 1989. godine, da udari na planetu i zbriše ih. Koliko znamo, mogli bi čak i nadživjeti svoje zapadnjačke izazivače. Kineski hibrid, na primjer, ne izgleda ništa manje stabilan u ovom trenutku od bilo koje liberalne demokratije, posebno sada kada je njena ekonomijanadmašio da SAD postane najveći na svijetu. Niti se čini da Peking namjerava u skorije vrijeme okončati svoju jednostranačku vladavinu.
Teoretičari konvergencije očekivali su da će određeni globalni trendovi, od tehnoloških inovacija do ekonomskog razvoja, gurnuti različite ideološke sisteme ka spajanju u nekom trenutku u budućnosti. Možda su bili u pravu što se tiče mehanizma, ali nisu bili u pravu u pogledu rezultata. Različiti skup faktora – globalna finansijska kriza, sve veća ekonomska nejednakost, sve oskudniji prirodni resursi, antiimigrantska histerija, uporni vjerski ekstremizam i široko rasprostranjeno nezadovoljstvo izbornom demokratijom – gura zemlje ka znatno manje harmoničnom obliku konvergencije. Zaboravite na “novu industrijsku državu”. Dobrodošli u novi postindustrijski despotizam.
Konvulzije geopolitike koje su u toku rađaju sve vrste novih hibrida. Mnogi od ovih tržišnih autoritarnih režima su duboko zabrinjavajući, potomci braka manje ukusnih aspekata kolektivizma i kapitalizma. Ali oni su i moćni podsjetnici da, budući da nismo robovi historije, možemo transformirati naš navodno trijumfalni liberalizam, sa svim njegovim mnogostrukim nedostacima korupcije, nejednakosti i neodrživosti, u nešto optimalnije i za ljudska bića i za planet. Učinili su to slepi miševi, kitovi, i iako to nije neizbježno, možemo i mi ljudi.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati