Godišnji kongres univerziteta i koledža prošle sedmice dvotrećinskom većinom glasova je izglasao da se organizira obilazak kampusa za palestinske akademske sindikaliste kako bi objasnili zašto su pozvali na akademski i kulturni bojkot Izraela, i kako bi ohrabrili članove UCU da razmotre moralne implikacije veza sa izraelskim univerzitetima. Nije iznenađujuće da je ovo ogromno glasanje naišlo na urlik neprijateljstva onoga što smo naučili da nazovemo izraelskim lobijem.
Naša vlada, koja je odavno navikla da sjedi skrštenih ruku kada se napravi bilo kakav ozbiljan pokušaj osude Izraela, predvidljivo se pridružila zboru. Još iznenađujuće, uredništvo Independenta i njegova kolumnistica Joan Smith slijedile su je. Rečeno nam je da bojkot šteti akademskoj slobodi, zadire u Izrael i podstiče antisemitizam u britanskim kampusima.
Potpuno potisnuta u ovom harumpiranju bilo je razmišljanje o tome zašto palestinski univerzitetski nastavnici i njihov sindikat, kao i sve nevladine organizacije na okupiranim teritorijama, pozivaju na bojkot. Čini se da se akademska sloboda odnosi na Izraelce, ali ne i na Palestince, čiji su univerziteti samovoljno zatvoreni, Bir Zeit pune četiri godine. Učenici i nastavnici su ubijeni ili zatvoreni. Pohađanje univerziteta je opasno ili onemogućeno svakodnevnim nametanjem kontrolnih punktova. Istraživanje je blokirano izraelskim odbijanjem da dozvoli uvoz knjiga ili opreme.
Čak i unutar samog Izraela, neki univerziteti se nalaze na nezakonito eksproprisanom zemljištu, arapski studentski savezi nisu priznati i sve su veća prikrivena ograničenja Arapima-Izraelcima (20 posto stanovništva) da uopće uđu na univerzitet. Nijedan izraelski akademski sindikat ili profesionalna udruga nije izrazio solidarnost sa svojim palestinskim kolegama nekoliko kilometara dalje preko zida, iako bi ih poziv na bojkot mogao konačno potaknuti na to.
Kada su osporavani, Izraelci navode primjere saradnje s Palestincima: mostove, a ne granice. Dobro, ali pošto palestinskim akademicima iz Gaze ili Zapadne obale nije dozvoljen ulazak u Izrael prije 1967. godine, koliko takva saradnja može biti stvarna? Ako akademska sloboda išta znači, ona mora biti nedjeljiva. A šta Palestinci misle o neuvjerljivom insistiranju visokih izraelskih akademika da veličina njihove porodice predstavlja demografsku prijetnju jevrejskoj državi?
Ali zašto bi akademici, kulturni radnici, arhitekte i doktori u Velikoj Britaniji, koji su svi posljednjih mjeseci pozivali na oblike bojkota Izraela, poduzeli takvu akciju? Zašto birati Izrael, pitaju nas. Na kraju krajeva, kako ističe Džoan Smit, postoji mnogo ružnih režima. Šta kažete na bojkot Velike Britanije dok se trupe ne povuku iz Iraka? Ali bojkot je samo specifična taktika, nenasilno oružje dostupno pojedinim članovima civilnog društva. To je samo jedan oblik protesta: mnoge pristalice bojkota su barem jednako aktivno uključene u različite kampanje protiv ilegalnog rata Ujedinjenog Kraljevstva u Iraku kao i u bilo kojem bojkotu Izraela.
Niko ne pita one koji vode kampanju protiv kineske okupacije Tibeta zašto ne Izrael ili Darfur? Ako protivnici našeg poziva na bojkot žele argumentirati bojkot Kube (jedan bojkot koji Izrael, nakon svog američkog platnog upravitelja u UN-u, obično podržava), oni su slobodni da to učine. Pitanje nije "Zašto Izrael?" ali "Zašto ne Izrael?" Ipak, sekularna zapadna štampa, koja je toliko spremna da izrazi nelagodu prema državama koje sebe opisuju kao “islamske republike”, naizgled ne uznemiruju etničke pretpostavke na kojima se zasnivaju tvrdnje jevrejske republike.
Nadalje, upravo zato što se Izrael ponosi svojim akademskim umijećem (baš kao što je Južna Afrika učinila svojim sportskim umijećem) ideja o akademskom bojkotu je toliko bolna. Izrael ima jedinstveno jake akademske veze sa Evropom, i uprkos svojoj bliskoistočnoj lokaciji i stalnim kršenjima evropskog zakonodavstva o ljudskim pravima, dobija značajnu finansijsku podršku za istraživanje od EU. Zato je izraelska vlada smatrala potrebnim da uspostavi komitet protiv bojkota pod tim poznatim zagovornikom većeg Izraela, Binjaminom Netanjahuom, i zašto su timovi izraelskih akademika obišli Veliku Britaniju pre glasanja UCU kako bi pokušali da blokiraju poziv na bojkot .
Iza razmišljanja čak i dobronamjernih protivnika bojkota krije se da je on na neki način antisemitski. Ovo zanemaruje činjenicu da je bojkot izraelskih institucija, a ne pojedinaca (tako da bi to uticalo na mali broj palestinskih akademika u izraelskim institucijama, ali ne i na Izraelca Jevreja koji radi u Velikoj Britaniji ili SAD). Drugo, zanemaruje činjenicu da je britanska jevrejska zajednica sama po sebi intenzivno podijeljena oko Izraela, između onih koji će braniti Izrael po svaku cijenu i sve glasnijih kritičara koji insistiraju „ne u naše ime“. Čak i letimičan pogled na potpisnike raznih poziva na bojkot će pokazati veliki broj istaknutih jevrejskih ličnosti među njima. Zaista nije dovoljno dobro napadati glasnika kao antisemita ili Jevrejina koji samo mrzi, a ne baviti se samom porukom, da je ponašanje Izraela neprihvatljivo.
Šta bi mogao biti demokratskiji način pokretanja debate u univerzitetskim kampusima od uputstva UCU-u da organizira obilazak kampusa za palestinske akademske sindikaliste kako bi se uključili u diskusiju prije nego što članovi UCU odluče hoće li podržati njihov poziv na bojkot? Oni koji njeguju ideju univerziteta kao kuće razuma sigurno će dočekati priliku za mirnu diskusiju o kontroverznom pitanju.
Pisac je sekretar Britanskog komiteta za palestinske univerzitete.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati