AKO pokušaji državnog sekretara Johna Kerryja da oživi razgovore između Izraela i Palestinske vlasti ne uspiju zbog izraelske kontinuirane izgradnje ilegalnih naselja, izraelska vlada će se vjerovatno suočiti s međunarodnim bojkotom “na steroidima“, kako je gospodin Kerry upozorio prošlog avgusta.
Ovih dana se čini da je Izrael prestravljen zbog “eksponencijalno” rast palestinskog bojkota, oduzimanja i sankcija (ili BDS) kretanje kakav jeste zbog sve većeg uticaja Irana u regionu. Prošlog juna premijer Benjamin Netanyahu je efektivno proglasio BDS strateškom prijetnjom. Nazvavši to pokretom „delegitimizacije“, on je cjelokupnu odgovornost za borbu protiv njega dodijelio svom ministarstvu za strateške poslove. Ali BDS ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu; ona predstavlja ozbiljan izazov za izraelski sistem ugnjetavanja palestinskog naroda, što je osnovni uzrok njegove rastuće svjetske izolacije.
Pogled izraelske vlade na BDS kao stratešku prijetnju otkriva njenu povećanu anksioznost zbog nedavnog širenja pokreta u mainstream. To također odražava neuspjeh dobro opremljenog Ministarstva vanjskih poslova “Brand Israel” kampanja, koja BDS svodi na problem imidža i koristi kulturu kao propagandno sredstvo, šaljući poznate izraelske ličnosti širom svijeta da pokažu ljepše lice Izraela.
Započet 2005. godine od strane najvećih sindikalnih federacija i organizacija u palestinskom društvu, BDS poziva na okončanje izraelske okupacije 1967. godine, “priznajući osnovna prava arapsko-palestinskih građana Izraela na punu jednakost” i pravo palestinskih izbjeglica da se vrate u domove i zemlje iz kojih su nasilno raseljeni i oduzeti 1948.
Zašto bi se Izrael, nuklearna sila sa snažnom ekonomijom, osjećao tako ranjivim na nenasilni pokret za ljudska prava?
Izrael je duboko zabrinut zbog sve većeg broja američkih Jevreja koji se glasno protive njegovoj politici – posebno onih koji se pridružuju ili vodeći BDS kampanje. Takođe doživljava kao duboku prijetnju rastuće neslaganje među istaknutim jevrejskim ličnostima koje odbiti ima tendenciju da govori u njihovo ime, izazov svoju tvrdnju da je „nacionalni dom“ svih Jevreja, ili da podiže inherentno konflikt između njegove etno-religijske samodefinacije i tvrdnje o demokratiji. Šta AKO Stone proročki pisao o Izraelu daleke 1967. godine, da je “stvarala neku vrstu moralne šizofrenije u svjetskom jevrejstvu” zbog svog “rasnog i isključivskog” ideala, više nije van granica.
Izrael je takođe ugrožen efikasnošću nenasilnih strategija koje koristi BDS pokret, uključujući i njegov Izraelska komponenta, te negativnim utjecajem koji su imali na položaj Izraela u svjetskom javnom mnjenju. Kao što je rekao jedan izraelski vojni komandant u kontekstu suzbijanja palestinskog narodnog otpora okupaciji, “Gandi nam ne ide baš najbolje."
The prelomno glasanje od strane Asocijacije američkih studija u decembru da podrži akademski bojkot Izraela, koji dolazi za petama slična odluka od strane Udruženja za azijsko-američke studije, između ostalih, kao i glasovi za dezinvestiranje od strane nekoliko univerzitetskih studentskih vijeća, dokazuje da BDS više nije tabu u Sjedinjenim Državama.
Ekonomski uticaj pokreta takođe postaje očigledan. The nedavna odluka od 200 milijardi dolara vrijednog holandskog penzionog fonda PGGM za otplatu od pet najvećih izraelskih banaka zbog njihove umiješanosti na okupiranoj palestinskoj teritoriji izazvao je šok u izraelskom establišmentu.
Kako bi naglasili „egzistencijalnu“ opasnost koju BDS predstavlja, Izrael i njegove lobističke grupe često se pozivaju na mrlju antisemitizma, uprkos nedvosmislenom, dosljednom stavu pokreta protiv svih oblika rasizma, uključujući antisemitizam. Ova neosnovana tvrdnja ima za cilj da zastraši i ućutka one koji kritiziraju Izrael i da se takve kritike pomiješaju s antijevrejskim rasizmom.
Tvrdnja da je bojkot Izraela suštinski antisemitski nije samo lažna, već se takođe pretpostavlja da su Izrael i „Jevreji“ jedno te isto. Ovo je jednako apsurdno i fanatizirano kao tvrdnja da bi bojkot samodefinirane islamske države poput Saudijske Arabije, recimo, zbog njenog užasnog stanja ljudskih prava, nužno bio islamofobičan.
Poziv pokreta BDS na punu jednakost u zakonu i politici za palestinske građane Izraela posebno je zabrinjavajući za Izrael jer postavlja pitanja o njegovoj samodefinaciji kao isključive jevrejske države. Izrael razmatra svaki izazov onome što ima čak i Stejt department kritikovana kao svoj sistem “institucionalne, pravne i društvene diskriminacije” protiv palestinskih građana kao “egzistencijalnu prijetnju”, dijelom zbog slike aparthejda koju ovaj izazov izaziva.
Rečeno je da je Vrhovni sud nedavno odbijen pokušaj izraelskih liberala da njihova nacionalnost ili etnička pripadnost bude navedena jednostavno kao „Izraelci“ u nacionalnom registru stanovništva (koji ima kategorije poput Jevreja, Arapa, Druza, itd.). Sud je utvrdio da bi to predstavljalo ozbiljnu prijetnju osnivačkom identitetu Izraela kao jevrejske države za jevrejski narod.
Izrael je i dalje jedina zemlja na svijetu koja ne priznaje vlastitu nacionalnost, jer bi to teoretski imalo jednaka prava za sve svoje građane, potkopavajući njegov „etnokratski“ identitet. Tvrdnja da BDS, nenasilni pokret utemeljen na univerzalnim principima ljudskih prava, ima za cilj da „uništi“ Izrael mora se shvatiti u ovom kontekstu.
Da li bi pravda i jednaka prava za sve zaista uništili Izrael? Je li jednakost uništila američki jug? Ili Južna Afrika? Naravno, uništio je diskriminatorni rasni poredak koji je vladao na oba mjesta, ali nije uništio ni ljude ni državu.
Isto tako, samo nepravedni poredak Izraela je ugrožen bojkotima, devizijom i sankcijama.
Omar Barghouti je palestinski aktivista za ljudska prava i autor knjige “Bojkot, oduzimanje, sankcije: globalna borba za palestinska prava”.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati