Nedjelja uveče, 18. septembra 2016. Dok moje kolege iz "industrije" prisustvuju Emmy zabavama i oblače se za crveni tepih, stojim na prohladnim dokovima Ajaccia, Korzika, u sitne jutarnje sate i čekam dolazak male jedrilice tzv. the Zaytouna-Oliva. Brod stiže nešto iza 2 sata ujutro, a putnici i posada, sve žene, se iskrcavaju. Put iz Barselone je bio težak. Svima je pozlilo i to se vidjelo na njihovim licima. Jednoj ženi je toliko pozlilo da je morala biti odvezena kolima hitne pomoći u lokalnu bolnicu. Čamac je pohaban i smrdi na povraćanje, ali ne miriše na očaj. Žene tiho i prkosno hodaju sa mosta prema molu, gdje ih dočekaju heroji. Za dvadeset četiri sata pridružit ću se ženama na trećem dijelu putovanja u Messinu na Siciliji, a odatle će Zaytouna-Oliva nastaviti do svog konačnog odredišta: Gaze.
Šta me je natjeralo da putujem 6,000 milja od LA-a i moje porodice kako bih hrabro prošao Sredozemno more u onome što sada počinje izgledati kao najmanji brod na dokovima? Zašto se pridružiti još jednom nastojanju da se razbije izraelsko-egipatska blokada Gaze?
Prvo, ovdje sam zbog žena – izvanrednih žena Gaze, kao i nevjerovatnih žena koje s ponosom nazivam svojim brodaricama. Ovdje sam jer sam zabrinuta zbog posljedica rata i blokade na žene, jer su škole, bolnice i domovi periodično uništavani, a izvori struje i vode ugroženi. Ovdje sam jer je oko 1.8 miliona stanovnika Gaze zarobljeno u onome što se često opisuje kao džinovski zatvor na otvorenom. Ovdje sam zbog 299 žena i 551 djece koji su ubijeni u napadu 2014. godine i zbog preko 40,000 trudnica koje su bile lišene osnovnih usluga reproduktivnog zdravlja kao posljedica blokade i ratnih razaranja. Ovdje sam zato što opsada Gaze, koju vode i Egipat i Izrael, krši zabranu kolektivnog kažnjavanja Ženevske konvencije. Ovdje sam jer je moj predsjednik upravo povećao američku vojnu pomoć Izraelu sa 3.1 milijarde dolara na 3.8 milijardi dolara godišnje u narednih deset godina, bez ograničenja i bez spominjanja situacije u Gazi. Ovdje sam zato što je, uprkos određenom ublažavanju ograničenja, blokada odgovorna za visoku nezaposlenost, nesigurnost hrane, infrastrukturu kojoj je potrebno popravak i tekuću medicinsku krizu. Nismo ovdje da donesemo “pomoć” ljudima u Gazi, već da doprinesemo međunarodnim naporima da se razbije opsada. Uzimam k srcu riječi još jedne strašne žene, egipatskog romanopisca Adhafa Soueifa: “Svijet je Gazu tretirao kao humanitarni slučaj, kao da je Palestincima potrebna pomoć. Ono što Gazi treba je sloboda."
Tu sam i da budem uz toliko izvanrednih žena – žena poput kanadske socijalne radnice i aktivistice Wendy Goldsmith, izraelske političke aktivistkinje Yehudit Barbare Llany, tuniskog zakonodavca Latife Habachi koja je pomogla u izradi njihovog Ustava iz 2014. godine, malezijskog ginekologa dr. Fauzije Hasan, našeg neustrašivi vođa i veteran flotile, penzionisana pukovnica američke vojske Ann Wright i naša "skiperica" Madeline Habib iz Australije. Ponosna sam što sam jedina Crnkinja koja učestvuje na ovom putovanju, a dok se iskrcavam u Mesini, po prvi put u životu osjećam se kao da sam dio nečega mnogo većeg od mene. Gledajući pristanište za čamac, pomislio sam: kako je neobično da ovaj mali čamac sa trinaest žena predstavlja toliku sigurnosnu prijetnju da će izraelske odbrambene snage presresti i ukrcati se na brod, uhapsiti žene i uništiti čamac.
Jedna žena koja će se pridružiti našoj ekipi na posljednjoj stazi do Gaze je moja draga prijateljica, dramaturginja Naomi Wallace. Žestoka i neustrašiva, Naomi me podseća da smo i mi ovde u odbrani slobodnog umetničkog izražavanja. Zanimljivo, kada sam se nekim od svojih najbližih prijatelja povjerio da ću krenuti na ovo putovanje, oni su bili manje zabrinuti za moju fizičku sigurnost nego za utjecaj koji bi to moglo imati na moju radnu sposobnost. Kritiziranje Izraela ili izražavanje zabrinutosti za Palestince je očigledno još uvijek tabu na filmu, televiziji, pa čak i u pozorištu. Nedavno je javno pozorište u New Yorku bilo prinuđeno da otkaže predstavu “The Siege”, predstavu o pet aktivista Međunarodnog pokreta solidarnosti koji su bili prisiljeni da se sklone u crkvu u Vitlejemu tokom Druge intifade 2002. Naomi nije strana ova vrsta cenzure. Njenu dramu "Dvadeset i jedan položaj", u koautorstvu sa Abdelfatahom Abusrourom i Lisom Šlezinger, naručilo je kazalište Guthrie, a zatim je odbijena zbog previše naklonosti prema Palestincima. A kada je Tony nagrađivana glumica Tonya Pinkins pokušala organizirati dobrotvorni koncert za Pokret za živote crnaca, vlasnik dvorane je iznenada otkazao događaj, pozivajući se na kritike pokreta prema Izraelu. Nadam se da bi naše putovanje moglo doprinijeti razbijanju prešutne američke blokade palestinske umjetnosti i umjetnika.
neću lagati; Nasmrt sam uplašen. Bojim se da se ne razbolim, da se prevrnem, da se izgubim na moru. Bojim se za sebe, a posebno za hrabre žene koje će pokušati da probiju blokadu. Ali više se bojim šta bi se moglo dogoditi ako svi ostanemo kod kuće, tihi i samozadovoljni i pozirajući paparacima. Razbijanje opsade nije isto što i sloboda za Gazu, ali je početak. A mi žene ćemo prevladati. Kao što su moje sestre iz Južne Afrike često govorile u svojoj borbi za slobodu: „Sada ste dotakli žene, udarili ste u kamen.”
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati