Šta tjera Arape da poriču postojanje holokausta? Kako i zašto Izrael nastavlja da instrumentalizira sjećanje na uništenje evropskog jevrejstva? Kakav je bio stav arapskih intelektualaca tokom Drugog svjetskog rata? Zašto Ahmadinedžad neprestano maše oružjem poricanja, dok se Hamas i Hezbolah okreću od njega? Mediapart je objavio ekskluzivni izvod iz knjige "Les Arabes et la Shoah" [Arapi i holokaust] (izdanja Actes Sud/Sindbad, 2009.), koja je izašla u srijedu, 14. oktobar. [Metropolitan Books će objaviti englesku verziju knjige u aprilu 2010.]
Rezultat neviđenog rada, rad politikologa Gilberta Achcara - profesora na Školi za orijentalne i afričke studije (SOAS) Londonskog univerziteta - razmatra više od jednog stoljeća historije od rođenja cionizma do prošlozimske izraelske ofanzive na Gazu. Iako ističe političku slijepu ulicu koju je stvorio izraelsko-palestinski sukob, on ukazuje na "nove veze" koje danas postoje između Jevreja i Arapa. Intervju.
Pierre Puchot: Gilbert Achcar, podnaslov vaše knjige je: "Izraelsko-arapski rat narativa." Kako misliš?
Gilbert Achcar: Riječ je o ratu koji se suprotstavlja dvije potpuno simetrične vizije porijekla sukoba. Konkretno, ovdje se odnosim na pojam "naracije" kao recitacije historije koju je razvio postmodernizam. Izraelski narativ opisuje an Izrael koji se pojavljuje kao reakcija na antisemitizam, pored toga "Biblijska prava" na koja se pozivaju religiozni cionisti. A njegovo opravdanje evropskim antisemitizmom prošireno je na Arape, koji su predstavljeni kao saučesnici u ovom paroksizmu antisemitizma koji je bio nacizam - koji bi legitimirao rođenje Države Izrael na zemljama osvojenim od stanovništva arapskog porijekla. Zato izraelski narativ u tolikoj meri insistira na tome Amin al-Huseini, ovaj lik, razneseni van svake mjere, koji je postao bivši veliki muftija jerusalimski.
S arapske strane, najracionalniji narativ — kasnije ćemo spomenuti eskalacije poricanja koje su trenutno u porastu — možda se može sažeti u ove termine: „Mi nismo imali ništa sa Šoom. Antisemitizam nije za nas ustaljena tradicija, ali evropski fenomen. Cionizam je kolonijalni pokret koji je zaista uzeo maha u Palestini pod britanskim kolonijalnim mandatom, iako je bilo i ranijih primjera. Kao posljedica toga, to je kolonijalna implantacija u arapskom svijetu, po uzoru na ono što je viđeno u Južnoj Africi i drugdje." U ovoj knjizi istražujem rat između ova dva narativa.
Postoji li dominantno arapsko čitanje Šoe? Po čemu je specifičan i po čemu se razlikuje od onih u Evropi ili Sjedinjenim Državama?
Ne postoji niti jedna arapska interpretacija Šoa, kao što ne postoji ni jedno evropsko čitanje, iako je zasigurno više homogenosti u percepciji Holokausta u Evropi. Međutim, ni to je nedavno, jer, kao što znate, Šoa nije bila previše aktuelna tema u evropskim vijestima i obrazovanju tokom dvije decenije nakon završetka Drugog svjetskog rata.
U arapskom svijetu situacija je mnogo raznolikija. To je uglavnom rezultat postojanja velikog broja političkih režima u arapskim zemljama, sa vrlo različitim ideološkim legitimizacijama. Slično tome, vrlo raznolike — pa čak i široko suprotne — ideološke struje prolaze kroz arapsko javno mnijenje.
U ovih posljednjih nekoliko godina došlo je do eskalacije brutalnosti izraelskih vojnih operacija — koje su od ratova koje bi Izrael mogao predstaviti kao odbrambene do ratova koji se više uopće ne mogu tako predstavljati — počevši od invazije na Libanon 1982. To je bilo praćeno intenziviranjem mržnje u izraelsko-arapskom sukobu, posebno zbog sudbine rezervisane za Palestince na teritorijama okupiranim od 1967. godine.
Suočeni sa rastućom kritikom Izraela, uključujući i Zapad, posebno od 1982. godine, vidjeli smo da ta država sistematski pribjegava instrumentalizaciji sjećanja na Šou, počevši najkasnije do suđenja Eichmannu 1960. godine. I ta instrumentalizacija se budi, "suprotna strana", reakcija koja ponekad ide toliko daleko da poriče holokaust. Najbolji pokazatelj ovog reaktivnog kvaliteta je činjenica da je arapska populacija koja je dobila najširu edukaciju o sjećanju na Šou, populacija arapskih građana Izraela, bila sklona apsolutno upečatljivoj eksploziji poricanja posljednjih nekoliko godina.
Po mom mišljenju, to vrlo jasno ilustruje činjenicu da poricanje u ovim slučajevima više odgovara "istočnom reagovanju" iz političke ogorčenosti, nego istinskom poricanju Šoa kao što se vidi u Evropi ili Sjedinjenim Državama, gde poricatelji troše njihovo vrijeme smišljaju historijske teorije koje ne stoje da opovrgnu postojanje plinskih komora, itd.
Još jedan pokazatelj ove razlike je da u arapskom svijetu, gdje je poricanje sve više, ne postoji nijedan autor koji je proizveo nešto originalno na tu temu. Sve što arapski poricatelji rade je da pokupe teorije proizvedene na Zapadu.
Politička instrumentalizacija poricanja kakvu je danas formulirao Ahmadinedžad nije ranije korištena u arapskom svijetu, u vrijeme Nasera, na primjer. Šta nam ovaj razvoj događaja govori?
Islamski fundamentalizam koji se razvio posljednjih decenija, iz perspektive izraelsko-arapskog sukoba, nosi esencijalističku viziju, iako nije antisemitski u strogom rasnom smislu te riječi. To je vizija koja otkriva antijudaizam koji se može naći u abrahamskim religijama koje su slijedile judaizam: kršćanstvu i islamu. Oni će elementi prisutni u islamu biti istaknuti kako bi se olakšala konvergencija između ove ideološki ekstremne struje i zapadnog poricanja.
Koji elementi islama dozvoljavaju realizaciju ovog antijudaizma?
Postoje kritike judaizma unutar islama i odjeci sukoba koji je nastao između proroka islama i jevrejskih plemena na arapskom poluostrvu. Ali to je kontradiktorna pozadina: u islamskim spisima nalazimo antihrišćanske i antijevrejske izjave. Ali u isto vrijeme, kršćani i Jevreji se smatraju "ljudima knjige" i zbog toga mogu uživati u privilegovanom tretmanu u poređenju s drugim populacijama u zemljama koje je islam osvojio, populacijama koje su bile prisiljene da se preobrate. Ljudi iz knjige nisu bili prisiljeni da se preobrate i njihove religije su smatrane legitimnim. Posljedično, postoji napetost između ove dvije kontradiktorne dispozicije.
U svojoj knjizi pokazujem kako je čovek koji se može smatrati glavnim osnivačem modernog islamskog fundamentalizma, Rachid Rida, prešao sa projevrejskog stava zbog antihrišćanstva - posebno tokom Drajfusove afere, kada je osudio antijudaizam u Evropi — na stav koji je krajem 1920-ih počeo ponavljati antisemitski diskurs zapadne inspiracije, uključujući veliki nacistički antisemitski narativ koji Jevrejima pripisuje sve vrste stvari u kontinuitetu s lažnim ruskim "Protokolima o Sionskih mudraca“, uključujući odgovornost za Prvi svjetski rat. Tada vidimo da se dešava kalemljenje između određenog zapadnog antisemitskog diskursa i islamskog fundamentalizma koji po ovom pitanju skreće u tom pravcu zbog onoga što se dešavalo u Palestini. Prije nego što je sukob postao ružan u Palestini, ovaj isti Rachid Rida pokušao je da vodi dijalog s predstavnicima cionističkog pokreta kako bi ih uvjerio da formiraju savez između Jevreja i muslimana kako bi se suprotstavili kršćanskom Zapadu kao kolonijalnoj sili. Od tog antikolonijalizma koji određuje antizapadnjaštvo, trebalo je da pređu na anticionizam, koji se, u slučaju fundamentalističkog religioznog mentaliteta, vrlo lako kombinuje sa antisemitizmom.
Uz to, znakove antijudaizma koje čovjek nalazi u islamu, nalazi se stostruko u kršćanstvu, a posebno u katoličanstvu, s idejom o Židovima kao bogoubicama, Jevrejima odgovornim za smrt Isusa, sina Bože. Ova antijevrejska optužba sadržana u kršćanstvu je, osim toga, rezultirala progonom Jevreja u istoriji Zapada neuporedivo gorim nego što je to bio slučaj u islamskim zemljama. Vidjeli smo, na primjer, kako su Jevreji sa Iberijskog poluostrva, bježeći od kršćanske rekonkviste i inkvizicije, našli utočište u muslimanskom svijetu, u sjevernoj Africi, Turskoj i drugdje.
Kako su Hezbolah i Hamas iskoristili ovu rastuću tendenciju poricanja u političke svrhe?
Diskurs Rachida Ride, sastavni dio njihovih ideologija, bio je prisutan od samog početka u Hamasu i Hezbolahu. Mnogo više, inače, u Hamasu, koji je emanacija Muslimanskog bratstva u Palestini. Osnivač Bratstva, Hassan El-Banna, bio je u velikoj mjeri inspiriran Rachidom Ridom.
U slučaju Hezbolaha, diskurs je predstavljen kroz nagib onoga što je trebalo doći iz političkog Irana: u šiitskom fundamentalizmu izvorno, ne postoji izvor za antijudaističku dimenziju uporedivu s onom koju je razvio Rida. Trebalo je da se razradi zajedno sa protivljenjem iranskog režima Zapadu, Sjedinjenim Državama i Izraelu.
Međutim, ono što razlikuje Hamas kao i Hezbolah je to što su masovni pokreti i, kao takvi, imaju pragmatičnu dimenziju. Koliko god Ahmadinedžadu odgovaralo da iz razloga državne politike vrši poricanje nadmašivanja, ovi pokreti su u velikoj mjeri smanjili antisemitski diskurs koji su ranije iznosili i koji se pokazao kontraproduktivnim.
Ono što sam shvatio iz vaše knjige je da je poricanje holokausta postalo politički instrument po sebi na Bliskom istoku, bez obzira da li neko odabere da ga koristi ili ne. Kako je ovaj instrument bio sastavni dio političke osnove palestinskog pokreta, posebno u odnosu na PLO?
PLO je, otkako su naoružane palestinske organizacije prevladale u njoj nakon 1967. godine, vrlo brzo shvatila da je antisemitski diskurs sam po sebi loš i potpuno suprotan interesima borbe palestinskog naroda. Otuda i insistiranje na razlikovanju između antisemitizma i anticionizma, što je bilo pitanje u političkoj borbi unutar palestinskog pokreta.
Suprotno tome, koji su mehanizmi onoga što nazivate "pozitivnom" instrumentalizacijom Šoa, koji dolazi iz Izraela?
Šta mogu biti legitimacije za Državu Izrael? Ne govorim o dovođenju u pitanje njegovog postojanja, već o ispitivanju legitimizacija koje sam sebi daje. Treba priznati da, osim religioznih cionista, biblijska legitimizacija uvjerava vrlo malo ljudi! Što se tiče opravdanja koje nalazimo u sekularnom cionizmu kako ga je izrazio najistaknutiji Theodore Herzl, to je opravdanje koje ne uzima u obzir ono što je zapravo tamo gdje će se stvoriti "država Jevreja". Jedino opravdanje koje daje za tu državu je antisemitizam na Zapadu. On se ne brine o onome što je već tamo. Štaviše, znamo da je na početku cionistički pokret povremeno vodio vrlo intenzivne debate o mogućoj lokaciji za cionističku državu. Stoga je za cionistički pokret bilo pitanje umetanja u kolonijalni poduhvat i nalazimo reference na kolonijalizam u Herzlovoj knjizi, uključujući ideju o utjelovljivanju bedema civilizacije protiv varvarstva.
Pošto je kolonijalna ideologija globalno istekla, bilo je potrebno pronaći alternativnu legitimizaciju: tada je instrumentalizacija Šoa počela da se intenzivira, posebno od početka 1960-ih sa suđenjem Eichmannu. Odličan posao je već urađen na ovoj temi, posebno na Tomu Segevu. To je apsolutno izvanredan rad o načinu na koji je, unutar samog Izraela, pitanje Šoa trebalo da se iznenada pojavi i promijeni karakter. Odnos prema holokaustu trebao se promijeniti iz odnosa prezira prema preživjelima u traženje tog sjećanja kao legitimacije za državu. Štaviše, kao narativ, ova legitimizacija je bila vrlo efikasna na Zapadu na nekoliko nivoa, uključujući i odnose između Izraela i Savezne Republike Njemačke u vrijeme kada je njemačka administracija bila prepuna bivšim nacistima. Ljudi često prikrivaju apsolutno značajnu ulogu koju je Njemačka odigrala u jačanju Države Izrael, posebno reparacijama koje je Bonn dijelio, ne žrtvama nacizma, preživjelima genocida, već Državi Izrael predstavljenoj kao država preživjelih. Shodno tome, ova legitimizacija Države Izrael se s vremenom trebala pojaviti kao politički instrument vrlo visoke vrijednosti za tu državu, instrument koji se danas previše eksploatiše.
Sjećanje na Šou se poziva da se suprotstavi svakoj kritici. Ponekad je to dostizalo nivo groteske kao kada je premijer Begin dao svoj čuveni odgovor Ronaldu Reganu tokom opsade Bejruta: Begin je tada uporedio Arafata sa Hitlerom, baš u trenutku kada je izraelska vojska opsedala Bejrut i dok je mnogi Izraelci i drugi posmatrači su umjesto toga nalazili paralele sa Varšavskim getom.
Postoji li paralela između Nakbe i Šoa na Bliskom istoku? U kom pogledu otkriva moguća politička dešavanja?
Na tom nivou postoje dva različita aspekta: onaj o kojem smo govorili, rat oko instrumentalizacije holokausta, i postoji ono što biste mogli nazvati lokalnom verzijom nadmetanja između žrtava: „Moja tragedija je važnija od tvoj." Na palestinskoj strani se često mogu pročitati izjave koje tvrde da je sudbina palestinskog naroda bila gora od sudbine Jevreja pod nacizmom. Ovo su očigledno potpuno nečuvene i apsurdne pretjerivanja, ali lako možemo razumjeti šta ih pokreće. Štaviše, tu konkurenciju žrtava nalazimo u odnosu na Šoa u slučaju drugih istorijskih tragedija kao što je genocid nad Jermenima, na primjer.
U isto vrijeme, dobro je slušati bivši Knesset zvučnik Napomene Avrahama Burga. Kaže naglas: "Krivi smo što negiramo genocide i tragedije drugih." Suočeni sa situacijom u kojoj u Izraelu poriču Nakbu — i gdje je zahtijevala pojavu onih koji se nazivaju „novim istoričarima“ i postcionizma da bi službeni diskurs poricanja Nakbe bio snažno doveden u pitanje — postoji ne samo razvoj poricanja holokausta na arapskoj strani, već i eskalaciju njihovih tvrdnji o obimu i drami njihove vlastite tragedije. To često može dovesti do kontradiktornih izjava: s jedne strane, poricanje holokausta, minimiziranje zločina nacizma, as druge strane, diskurs koji optužuje Izrael da reprodukuje zločine nacizma... Savršeno je jasno da nije logično da drži vlast. To je ideološki rat koji se odvija više kroz osjećaje i strasti nego kroz racionalni diskurs.
U svom zaključku predstavljate prilično optimističnu analizu: "Napredak koji je postignut između Arapa i Izraelaca je značajan kada se uzme u obzir praktična nemogućnost komunikacije između njih u prvim decenijama nakon Nakbe."
Ovaj napredak je, dijelom, bio proizvod PLO-a, koji je otvorio put racionalnijem stavu u odnosu na Šoa, Državu Izrael i Izraelce na arapskoj strani.
Veze između Arapa i Jevreja postoje i danas i na kraju moraju favorizovati priznanje Holokausta i Nakbe. Izraelsko priznanje potonjeg je teže jer implicira priznanje vlastite odgovornosti, sa direktnim implikacijama koje možete zamisliti, a što bi dovelo do stava radikalno suprotstavljenog onome što su izraelske vlade imale do sada. Ipak, priznanje Nakbe od strane Izraela danas je nezamjenjiv korak ka postizanju istinskog rješenja ovog sukoba koji je trajao predugo.
[Prevod: Urednica Truthout na francuskom jeziku Leslie Thatcher, uz dozvolu Medipart.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati