Već nekoliko sedmica, historijska društvena promjena koja je zahvatila Francusku privlači sve veću pažnju globalno. Trebalo bi. Istinski, masovni demokratski uspon iznenadio je sve one koji su mislili, nadali se ili bojali da se takve stvari više ne mogu dešavati u zemljama poput Francuske ili SAD. Milioni Francuza - u lijevim političkim strankama, crkvama i studentskim grupama - prihvatili su i navijali za vodstvo ujedinjenog sindikalnog pokreta. Oni su rekomponovali i ponovo ubacili moćnu levicu u francusku politiku. Oni duboko izazivaju predsjednika Sarkozyja, njegove konzervativne političke saveznike u oba doma francuskog zakonodavstva, i čitav dvadesetpetogodišnji neoliberalni trend ekonomije i politike u Francuskoj. Usput su pokazali snagu i koheziju koja postojeće francusko pravo čini dosadnom malom bukom u poređenju.
U zavisnosti od toga ko se računa, francuska ljevica je u više navrata mobilizirala između 1.3 i 2.9 miliona ljudi u akciju u preko 240 gradova i mjesta širom zemlje. S obzirom na to da SAD ima pet puta više od ukupnog broja stanovnika Francuske, ekvivalentna masovna mobilizacija u SAD bi podrazumijevala između 6.5 i 14.4 miliona. Nijedan politički pokret u istoriji SAD-a do sada se nije približio takvom broju mobilisanih, aktivnih učesnika. Ova istinski masovna mobilizacija u Francuskoj počela je generalnim štrajkom 7. septembra. Ta akcija je izazvala istraživanje javnog mnjenja od 70 posto koje je bilo "podržava" ili "simpatično" štrajkačkom pokretu. Taj nivo javnog mnjenja koji favorizuje francuske štrajkače i demonstrante ostao je konstantan do danas uprkos eskalaciji vladinih i korporativnih prijetnji, zastrašivanja i prkosnog Sarkozyjevog lajanja da nikada ne pravi kompromise. Francuska "tiha većina" više nije tiha, razotkrivajući na taj način režim kao manjinu na vlasti koja nastoji održati i iskoristiti svoje sebične političke i ekonomske pozicije.
Napetost raste sa svakom sedmicom. Kao i ulozi. Iza intenzivnog spora oko detalja o pravo na penziju, vladinog programa štednje, itd., krije se osnovnije pitanje da li će francuska većina nastaviti da apsorbuje nestabilnosti, neefikasnost, ogromne troškove i nepravdu kapitalističkog ekonomskog sistema zemlje.
Relevantnost svega ovoga za sve u ovoj zemlji treba da bude jasna. Prosječni radni ljudi u SAD-u patili su od početka krize 2007. godine kao i njihovi francuski kolege; zaista, ovde je udarilo jače nego tamo. Ista pitanja koja se tiču Francuza (nezaposlenost, nesigurni poslovi, sve manje beneficija, ogromna vladina pomoć bogatih i dobro povezanih, itd.) također uznemiruju većinu ljudi ovdje. Iskustvo Francuske ukazuje na potencijal u drugim zemljama za paralelnu pojavu tamo velikih levičarskih pokreta koji se suprotstavljaju politici koja opterećuje prosečne građane troškovima krize kapitalizma i spasavanja kojima se nagrađuju ista preduzeća koja su doprinela krizi. Francuska danas sugerira da kada dodatno tjerate stanovništvo da trpi smanjene javne platne spiskove, a time i vladine službe (u programima "štednje" za plaćanje za prevazilaženje krize), rizikujete da izazovete masovni levičarski preokret u političkom, kulturnom i ideološkom životu zemlja. Francuska neće biti ista u budućnosti, bez obzira kako se ova kriza završi.
Francuski štrajkovi i demonstracije spajaju se oko nekih osnovnih zahtjeva koji nadilaze odbijanje Sarkozyjevog zahtjeva za dvogodišnje odlaganje penzionisanja francuskih radnika. Suprotno mnogim izvještajima američkih medija, to posebno pitanje nikada nije izazvalo milione demonstranata i štrajkača; to je bio goli vrh sante leda. Pitanje koje mobiliše Francuze je osnovno pitanje ko će platiti (1) kolaps globalnog kapitalizma 2008. i 2009. godine, (2) tekuće društvene i lične troškove visoke nezaposlenosti, gubitka domova, smanjenja beneficija za posao i opšti napad na životni standard većine građana i (3) troškove okončanja krize. Francuske mase su već apsorbirale i pretrpjele troškove (1) i (2). Povukli su liniju na (3). To sada odbijaju.
Umjesto toga, oni zahtijevaju da se troškovi popravljanja kapitalističke krize snose uglavnom porezima na banke, velike korporacije i bogate. Te grupe se proglašavaju (1) najsposobnijima za plaćanje, (2) onima koji su najviše profitirali od špekulacija i procvata na berzi prije početka krize 2007. godine, (3) onima čije su investicije i poslovne aktivnosti bile ključni uzroci krize i (4) oni koji su dobili najveće, najranije pomoći od vlada koje su im podređene. Kako Sarkozyjeva vlada postaje sve više izolovana i vređana, francuska kapitalistička elita – tamo poznata kao “patronat” – mora početi da brine. Ta elita želi da Sarkozy efektivno predsjeda mirnom, poslušnom i profitabilnom Francuskom, a ne onom koju su grčile tako moćne opozicije. Za njih, on ne radi dobro svoj posao.
U međuvremenu, francuski radnici ponovo uče — i podsjećaju sve ostale — da bez njihovog rada ekonomija staje. Korporativni rukovodioci i političari laju naredbe, ali ništa se ne dešava ako i dok se radnici ne povinuju. U svojoj solidarnosti, Francuzi ponovo otkrivaju korijene svoje političke moći. A njihovo ponovno otkriće se razgrana svuda, uključujući američke radnike, studente i druge željne masovnog pokreta protiv krize kapitalizma i društvenih troškova koje on nameće. Američki građani traže načine da artikulišu atraktivnu lijevu ekonomsku i političku kritiku krize i vladinog odgovora, i traže lijevu alternativu koju bi predložili. Francuska je važna jer sugeriše konkretan oblik i suštinu za ono što takvi građani SAD traže. Možda bi najbolji način da se umanji privlačnost i uticaj desnice čajanke u SAD bio, kao u Francuskoj, porast slične leve alternative.
Rick Wolff je profesor emeritus na Univerzitetu Massachusetts u Amherstu i također gostujući profesor na postdiplomskom programu međunarodnih poslova New School univerziteta u New Yorku. Autor je New Departures in Marxian Theory (Routledge, 2006) između mnogih drugih publikacija. Pogledajte dokumentarni film Ricka Wolffa o trenutnoj ekonomskoj krizi, Capitalism Hits the Fan, na www.capitalismhitsthefan.com. Posjetite Wolffovu web stranicu na www.rdwolff.com i naručite primjerak njegove nove knjige Kapitalizam je udario u ventilator: Globalni ekonomski slom i šta učiniti u vezi s tim.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati